Dobra arhitektura može oplemeniti čovjeka

lana

Lana Cavar s kolegicama Danielleom Aubert i Natashom Chandani u Lafayette Parku

Lana Cavar, grafička dizajnerica iz Zagreba, u suradnji s dvjema američkim kolegicama, Danielleom Aubert i Natashom Chandani, nedavno je objavila arhitektonsku publikaciju “Thanks for the View, Mr. Mies”, u izdanju Metropolis Books / D.A.P. iz New Yorka. U ovoj monografiji autorice su na svjež i neuobičajen način pristupile stambenom kompleksu Lafayette Park u Detroitu, koji potpisuje jedan od velikana arhitekture 20. stoljeća Ludwig Mies van der Rhoe. Nakon američke promocije ovog po mnogočemu originalnog rada, uslijedilo je i zagrebačko predstavljanje publici. Bio je to povod za razgovor s Lanom. 

Vaša publikacija “Thanks for the View, Mr. Mies” već se na prvi pogled razlikuje od većine arhitektonskih monografija, jer umjesto prezentacije dizajnerskih ciljeva arhitekta, vi ste kao temeljno pitanje uzele ono kako ljudi zapravo žive u arhitekturi. Kako se rodila ta ideja koja u sebi sadrži elemente sociološkog istraživanja?

− Mi smo grafičke dizajnerice i prije svega nas zanima reprezentacija “nečega”, u ovom slučaju arhitekture. Dosta smo radile s arhitektima. Ja već godinama surađujem s hrvatskim arhitektima iz 3LHD-a, te sam radila na raznim projektima, od časopisa ČIP do nastupa Hrvatske na arhitektonskom bijenalu u Veneciji. Kolegica Natasha Chandani iz New Yorka bila je dizajnerica nizozemskog časopisa za arhitekturu “Volume”, te je zajedno s dizajnericom Irmom Boom dizajnirala publikacije, primjerice, za Rema Koolhasa. Često smo razgovarale i razmišljale o problemu reprezentacije arhitekture, te o protočnosti ideja koje arhitekti komuniciraju publici, o tome koliko se arhitektonske publikacije uopće probijaju do ljudi izvan arhitektonskih krugova… Zato nas je zanimalo pristupiti drukčije, na neki način “izvrnuti” situaciju i napraviti knjigu o tome kako arhitektura i dizajn žive, knjigu o kućama koja uzima u obzir i ljude, a ne samo zidove, te knjigu koja će o arhitekturi govoriti širokoj publici.

Lafayette Park dogodio nam se slučajno. Jedna od nas, Danielle Aubert, preselila se u Detroit i tako smo se prvi put susrele s tim nevjerojatnim naseljem u vrlo specifičnom gradu. Sjećam se jako dobro iskrenog, gotovo histeričnog uzbuđenja koje sam osjećala kad sam se prvi put našla u Detroitu, i to upravo u Miesovu neboderu, u kojemu sam i sama imala sreću stanovati više mjeseci. Nevjerojatna, perfektno očuvana arhitektura, koja živi ležerno i nepretenciozno, i to u gradu koji je u dobroj mjeri disfunkcionalan. Mnogo toga u ovom susretu zbunjivalo me je, nisam očekivala arhitekturu socijalnog stanovanja Miesa van der Rhoea, niti nešto do te mjere “spektakularano”, k tome i priuštivo, u Detroitu. Zbunjivalo me je i to što, bez obzira na relativno dobro poznavanje arhitekture, za Miesa u Detroitu nikada nisam čula… Slično su iskustvo imale Natasha i Danielle, koja u Lafayette Parku živi od 2005. godine.

Ubrzo smo otkrile da je upravo Lafayette Park najveći projekt Miesa van der Rhoea, a da je gotovo redovito preskakan u monografijama i izložbama koje se bave njegovim djelom.

Godinu poslije nas tri odlučile smo pokrenuti kolaborativnu platformu Placement, preko koje bismo zajednički propitivale odnos nekog konteksta (mjesta) i dizajna. Natasha je predložila da za prvo mjesto koje ćemo istraživati odaberemo upravo Lafayette Park.

Istražujući kompleks Lafayette Park, razbili ste i neke stereotipe o ljudima koji žive u zgradama s potpisom. Koliko se uobičajena medijska reprezentacija stanova i njihovih vlasnika koje vežemo uz tu kategoriju razlikuje od onoga što ste naišli “na terenu”?

− Nije potrebno posebno naglašavati da se u arhitekturi s potpisom očekuje isti takav interijer, te vlasnici stanova koji sve to skupa razumiju ili barem u dizajnu ponosno uživaju. Atribut “dizajnerskog” je, na žalost, često vezan uz visoki socijalni status, pa se i život u arhitekturi s potpisom uglavnom prikazuje gotovo nestvarnim, savršenim slikama.
No, stanovanje u Lafayette Parku vjerojatno je najpriuštivija arhitektura s potpisom u SAD-u, a moguće i šire. Baš zato u ovim se zgradama miješaju “znalci”, koji su odabrali ovdje živjeti upravo zbog arhitekture, s “običnim” ljudima, koji do razgovora s nama nikada nisu čuli za Miesa.

Zanimljivo je vidjeti upravo kako su ovi drugi izabrali stanovanje u perfektnim staklenim kutijama jer su ih smatrali posebnima, a prostor su uredili prema vlastitom, prilično šarolikom ukusu, koji najčešće nema nikakve veze s paradigmom dizajnerskog interijera. Lijepo je vidjeti kako ih ispunjava ponos zbog zgrade i stana u kojemu žive, jer osjećaju posebnost, iako ne znaju o čemu se zapravo radi. Čak i kad je u jednom dizajnerskom časopisu publicirana priča o ovim zgradama, pokazan je isključivo interijer koji zadovoljava normu “dizajnerskog” ukusa.

No, nas je zanimalo suprotno. Stvarni život, i prostor “vernakularne” estetike, koja je općenito istisnuta iz bilo kakvog razgovora o dizajnu. Ali važno je dotaknuti i pitanje jezika: cilj nam je bio govoriti jednostavno, i iz perspektive istinskih stručnjaka − onih koji ondje žive. Autori svih eseja, fotografija i priloga u knjizi su ljudi koji žive ili su živjeli u naselju. Bilo je trenutaka kad smo se bojale kako će ovaj eksperiment završiti. Na sreću, susrele smo nekolicinu iznimnih pisaca i fotografa s kojima smo dosta radile kako bismo na kraju dobili iskren, ali rafiniran i kompaktan materijal.


Iako ga neki autori nazivaju draguljem modernog urbanizma, stambeni kompleks Lafayette Park zapravo je jedan od najmanje poznatih radova Miesa van der Rohea. Zašto je tako? Igra li rasna komponenta u tome svoju ulogu?

− Lafayette Park je vjerojatno, uz Colonnade Apartments u New Jerseyju, najmanje poznato Miesovo djelo. I same smo se iznenadile, na primjer, da velika retrospektivna izložba “Mies in America”, održana 2001. u newyorškom muzeju “Whitney”, nema spomena o Lafayette Parku. Istodobno, to je najveće djelo ovog autora. U našoj publikaciji neki od autora eseja spekuliraju o tome zašto je tako. Marsha Music tvrdi da je upravo dominantno crnačko stanovništvo Detroita (pa i Lafayette Parka) jedan od razloga zašto ovo naselje u pisanju povijesti modernističke arhitekture biva marginalizirano. Neki arhitekti objašnjavali su nam da je Mies u to vrijeme imao veliki ured, te da se sumnja da ovi neboderi nisu baš njegovo djelo, ili pak nisu njegovo najbolje ili prvo takvo. U svakom slučaju, prilično smo sigurne da upravo izmještenost u Detroitu pridonosi “nevidljivosti” ovog projekta. U dominantno crnačkom gradu, nekoć poznatom po automobilskoj industriji, rhythm&blues i soul glazbi, a danas po napuštenim zgradama i technu, ne čini se osobitim mjestom na kojemu bi trebalo tražiti “dragulje modernizma”.

Jedan od bračnih parova koji živi u tom kompleksu kazao je da su oduvijek maštali o životu u komuni te da je iskustvo življenja u Lafayette Parku vjerojatno najbliže toj ideji. Što Roheov kompleks zapravo znači za zajednicu i integraciju građana Detroita?

− Detroit je grad u potpunosti razdvojen na crno stanovništvo, koje je dominantno u centru grada, i bijelce koji žive na periferiji. Osim rasne, to je i klasna razdvojenost, na privilegiranu i sigurnu periferiju te “downtown”, koji je obilježen kao nesiguran i praktički napušten “slam”. Pitanje rase doista je dominantno u ovom gradu još od velikih rasnih sukoba 60-ih. U tom smislu, Lafayette Park sretan je primjer zajednice u kojoj su te granice izbrisane. Stanari koji u naselju žive još od 60-ih, kada je kompleks useljen, rekli su nam da je ovakva stambena arhitektura bila uistinu radikalna, no da je upravo ona kao takva privlačila specifične ljude progresivnijih stavova, koji su težili modernom, integriranom načinu stanovanja. Bila je to “hip” adresa. Danas oko ovog naselja nema pompe, niti je stvar prestiža odabrati ovu adresu. Međutim, arhitektura i dalje selektira svoje stanare i time kreira kompatibilnu zajednicu onih kojima ne smetaju prozori bez zastora kao ni susjedova boja kože.

Možete li povući neke paralele s onim što ste uočili u Lafayette Parku i kulturom stanovanja u Hrvatskoj?

− Kulture stanovanja u Hrvatskoj i SAD-u prilično su različite. Kod nas se u zgradama i kvartovima miješaju ljudi različitog imovinskog i kulturnog statusa. Gotovo da ne postoje profilirani kvartovi u kojima žive npr. umjetnici, bogati ljudi ili supkulturne skupine na način na koji su takve zajednice odvojene u većini zapadnih gradova. U tom smislu pomiješane zajednice, Lafayette Park i stanovanje u nekoj zagrebačkoj zgradi prilično su slični. Ono što je ipak radikalno drugačije, i što bismo možda mogli od njih naučiti, jest način na koji se objekti tamo održavaju. Prilično smo sigurne da je veliki dio uspjeha ovoga kompleksa upravo u tome. Naime, stanari su vrlo aktivni u očuvanju vitalnosti ovoga kompleksa. Razvijen je cijeli sustav preko kojega stanari upravljaju naseljem, i to je dio obveze svakoga tko želi tu živjeti. To je na neki način slično našim stambenim zgradama kojima bismo trebali upravljati sami, preko predstavnika zgrade i zbora stanara, no, na žalost, ne mogu se sjetiti primjera gdje je to jednako uspješno provedeno kao u naselju Lafayette Park.

Što mislite da je najveća vrijednost ili pravo naslijeđe Lafayette Parka?

− Način na koji naselje živi, danas, u Detroitu, fantastično je. Doima se kao “success story” iz priručnika o utopijskim idealima socijalnog stanovanja u doba moderne. Dopustila bih sebi da pomislim da bi Mies, kad bi mogao vidjeti kako njegove zgrade žive danas, nakon pedesetak godina, bio najsretniji upravo s Lafayette Parkom.

Na ovom ste projektu radili tri godine i pretpostavljam da se pomno razmišljali o raznim aspektima arhitekture i stanovanja općenito. Što je, po vašem mišljenju, najvažnije za jedan sretan dom?

− Radeći na ovom projektu doista smo vidjele da dobra arhitektura može oplemeniti čovjeka, a to nije mala spoznaja. No, dom čine ljudi, a ne arhitektura. Arhitektura je ipak samo okvir.

Napisao: Siniša Jović 
Snimila: Corine Vermeulen
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji