Mržnja prema ženama u osnovi je bojkota Zdravstvenog odgoja

A Band of Gnomes

Rat je napokon završio, i hvala Bogu na tomu. No, hoćemo li se, kako nam je nakon oslobađajuće presude u Haagu zaželio general Gotovina, kao država i narod zaista okrenuti budućnosti, teško je u ovom trenutku predvidjeti. Hoćemo li radije ostati “vatikanska džamahirija” koja svoju djecu uči da je masturbacija štetna te da je jedina prihvatljiva kontracepcija apstinencija ili ćemo postati dugo obećavana zemlja znanja odgajajući buduće naraštaje na znanstveno utemeljenim činjenicama i, ne manje važno, u duhu tolerancije prema različitima?

S obzirom na javnu raspravu o uvođenju Zdravstvenog odgoja u škole, koja se ovih dana zahuktala, situacija se čini neizvjesnom jer toliko histerično izgovorenih neistina, licemjerja i netolerancije, više nalikuje na novi inkvizicijski pohod, a ne na raspravu zasnovanu na razumu, prihvaćanju civilizacijskih dosega 21. stoljeća i poštivanju ljudskih prava. Drevni su Maye možda pogriješili najavljujući smak svijeta za ovo vrijeme, no smak uma se definitivno dogodio. Jer kako inače objasniti pomahnitalo protivljenje sadržaju modula “Rodne ravnopravnosti i odgovornog spolnog ponašanja” u sklopu zdravstvenog odgoja od vjerskih fundamentalista?

No, pokušajmo odgonetnuti što bi to moglo biti sporno u njegovu sadržaju?
Kako stoji na stranicama Zagrebačke nadbiskupije problem već leži u samom nazivu jer se spominje riječ rod koju smatraju “ideološkim pojmom”.  Ladislav Ilinčić iz udruge “Grozd”, kako prenose jedne dnevne novine, ide i korak dalje pa kaže da je “rodna ideologija zapravo perfidan oblik homoseksualne propagande”  zbog kojeg će njegove kćeri morati izgovarati rečenice tipa: “Ja sam muškarac, samo imam vaginu”.

Dakako, riječ je o notornoj laži jer rodne studije svugdje u normalnom svijetu predstavljaju sasvim legitimno polje znanja, a ne homoseksualnu propagandu. Štoviše, rod  je posljednjih desetljeća postao ključni pojam u znanstvenim istraživanjima i akademskom obrazovanju potreban za razumijevanje cjelokupnog polja znanja te pripada raznim znanstvenim disciplinama. Ono što najviše žalosti jest činjenica da većina protivnika tog “strašnog pojma” vjerojatno nema blage veze što bi on mogao značiti.

Prva osoba koja je uvela distinkciju između spola i roda bio je američki psihoanalitičar dr. Robert Stoller, a to je razlikovanje kasnije pomoglo kao alat u društvenoj borbi za prava žena i njihov bolji položaj u društvu. Evo i kako. S obzirom na tjelesna obilježja poput genitalija i hormona, velika većina ljudi može se podijeliti u dvije kategorije, na muškarce i žene, odnosno na dva spola koja predstavljaju biologijsku razliku. S druge strane, rod je pojam koji označava kulturnu nadogradnju na taj spol, odnosno ono što mu kroz proces socijalizacije učimo pripisivati, pa i neke predrasude poput ovih: “muškarci nikada ne plaču”, “žene ne znaju s novcem”.

Tako je pojam rod ponudio kritiku mišljenja da spol u potpunosti definira nečiju osobnost te da biološka razlika među spolovima objašnjava društvene odnose među ljudima, primjerice podčinjenost žena. Dakle, ništa ne postoji u ženinoj “biologiji” što bi je moglo spriječiti da bude izvrsna matematičarka ili liječnica, ako se ona kojim slučajem ne želi zadovoljiti tek tradicionalnom ulogom majke i kućanice. Odnosno, postoji više legitimnih načina da se bude žena ili muškarac od onih koje nastoji nametnuti patrijarhat.


Zahvaljujući zdravstvenom odgoju u četvrtom razredu osnovne škole djeca bi se trebala početi učiti o razlici rodnih uloga u  društvu i obitelji te rodnim očekivanjima među vršnjacima (za što je ukupno predviđeno samo dva školska sata). U konačnici cilj je postizanje ravnopravnosti muškaraca i žena u društvu, no za Crkvu takva je „rodna ideologija“ posve u suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom učenika, njihovih roditelja i nastavnika.

Stoga se nameće logičan zaključak kako u pozadini ovih glasnih protivljenja zdravstvenom odgoju ponovno stoji mizoginija ili mržnja prema ženama i njihovo guranje iz javne sfere u zapećak kao i želja za kontroliranjem ženskog tijela. Iz povijesti znamo da je asketizam ranog kršćanstva koji je osuđivao tjelesnost degenerirao u nekim dijelovima Crkve u mržnju prema ženama jer su one te koje rađaju tijelo. Ta je mizoginija doživjela svoj vrhunac u progonima i spaljivanju vještica, a danas se očituje u protivljenju ideji rodne ravnopravnosti  te pravu da se upravlja vlastitim tijelom po slobodnoj volji.

Nadalje, u zemlji u kojoj mladi prema istraživanju “Longitudinalno praćenje znanja o spolnosti, spolnog ponašanja i relevantnih stavova adolescenata”  imaju zabrinjavajuće nisku razinu znanja o spolnim odnosima, Crkva se očito trudi, u ime svojih dogmi, da takvo stanje dodatno zacimentira. Prema ovom istraživanju (autori:  A. Štulhofer, V. Jureša, M. Mamula) dolazimo do frapantnih podataka da o seksualnom životu s majkom nikada ne razgovara 27 posto djevojaka i 53 posto mladića, a  s ocem o spolnosti nikada ne govori 76 posto djevojaka i 57 posto mladića. „Znanja“ najčešće prikupljaju usput, odnosno iz raznih priručnika, s televizije, od prijatelja i iz tiska.

Stoga škola ima dužnost djecu informirati, na primjer, da je masturbacija sastavni dio ljudske spolnosti (u petom razredu osnovne škole), upozoriti ih na koje sve pozitivne i negativne načine mediji donose teme o seksualnosti mladih (u šestom razredu), diskutirati o rizičnim spolnim ponašanjima i naučiti ih prepoznati diskriminaciju seksualnih manjina (u sedmom razredu) te raspraviti što znači „ne“ u komunikaciji o spolnosti, koje rizike donosi prerano stupanje u spolne odnose te zašto je važna apstinencija (u osmom razredu) itd. To sve predviđa kurikulum zdravstvenog odgoja ministra Jovanovića koji je dosta ambiciozno osmišljen.

Ipak, ono što se nameće kao realan problem jest kompetencija dijela učitelja i profesora koji bi djeci trebali rasvijetliti spomenutu tematiku. Ne čudi stoga što je bivša HDZ-ova ministrica Ljilja Vokić ustala protiv zdravstvenog odgoja jer kako će ona, budimo realni, govoriti o prevladavanju spolno/rodnih stereotipa (u prvom razredu srednje škole) kada je sama „ušla u povijest“ izjavom da se uvijek ustane kad muško uđe u prostoriju.

Tako snažno ukorijenjene stereotipe i rodne predrasude teško da će u glavama ovakvih nastavnika promijeniti nekoliko vikend-seminara namijenjenih dodatnoj edukaciji. No, istina je da se odnekud mora krenuti.

Očekivano, posebno je licemjeran stav Crkve i njoj bliskih udruga kada je u pitanju dio zdravstvenog odgoja posvećen seksualnim manjinama. „Argumenti“ obično započinju opravdanjem „mi nemamo ništa protiv homoseksualaca ali… ne želimo da se njihova ideologija nameće djeci “ kao da je istospolna privlačnost nešto čime će se djeca zaraziti na satu razredne zajednice ako tamo budu slušala da nije u redu nekoga na ulici gađati kamenjem samo zato što je gay.

Umjesto očekivanog „poslanja“ da šire ljubav, toleranciju, prihvaćanje i mir, te sukladno tome pozdrave edukaciju namijenjenu suzbijanju diskriminacije prema bilo kojem čovjeku pa tako i gayevima, oni su radije odlučili ponovno krenuti ne kruhom nego kamenom. Tako smo po tko zna koji put mogli čuti da je čovjek po prirodi samo heteroseksualan (iako je znanost zabilježila homoseksualno ponašanje kod oko 450 životinjskih vrsta, a primjerice čimpanze i dupini su u potpunosti biseksualni) te da će pozitivno vrednovanje istospolnih zajednica ugroziti tradicionalnu obitelj, dakako, bez  da pri tome spominju statističke podatke koliko je to bračnih parova uputilo zahtjev za brakorazvodnom parnicom jer se u njihovo susjedstvo doselio jedan gay par.

Problem, naime, leži u činjenici što nam judeokršćanski svjetonazor stalno pod nos gura crno-bijele slike života, sve je puno neprijateljskih opozicija, koje se smatraju dobrima ili lošima, poput opozicija duhovno i materijalno ili heteroseksualno i homoseksualno. Takav dualizam lako prerasta u fanatičan pogled na svijet u kojem ima mjesta samo za jednu istinu i jedan put, njihov naravno. No, život ipak nije crno-bijel, već je pun različitosti, pa katolički nauk ne može u cijelosti odgovoriti na sve potrebe čovjeka, a posebice je nerealno očekivati da o temi spolnosti u školama odlučuju ljudi koji svoju spolnost ne upražnjavaju već o njoj, barem službeno, samo teoretiziraju.  A i teoretski govoreći, ostaje nejasno što bi to jednom svećeniku moglo smetati u činjenici što će dijete sada u trećem razredu osnovne škole učiti iskazati  što je to prihvatljiv, a što neprihvatljiv tjelesni dodir?

Napisao: Siniša Jović
Snimio: Igor Novaković
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji