Dr. Zilka Spahić-Šiljak: I s hidžabom se može biti feministica

hidzab

Dr. Zilka Spahić-Šiljak, profesorica u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, objavila je sa suradnicama jedinstvenu studiju – analizu ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta koji se međusobno isprepliću, a ponekad i sukobljavaju, u postsocijalističkom kontekstu BiH i Kosova. Autorica se i inače bavi sociološkim istraživanjima u području roda, politike, religije i izgradnje mira, a aktivna je i u nevladinom sektoru pa, kako sama kaže, često nastoji izgraditi poveznice između akademskog i aktivističkog rada. To je slučaj i sa ovom knjigom. Ona pruža  dragocjen uvid u jedan svijet u našem neposrednom susjedstvu s glasovima stvarnih žena, muslimanki koje se bore za svoje “mjesto pod suncem”.

Iako se iza potlačenosti žena uvijek kriju patrijarhalne strukture, veliki broj autorica bi se složio da ne postoji univerzalno prihvatljiva definicija feminizma koja bi obuhvatila sve kulture. S obzirom na vaše istraživanje o odnosima ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta u BiH i na Kosovu, koje bi bile glavne karakteristike feminizma/feminizama u tom kontekstu?

– Složila bih se da nema univerzalne definicije feminizma, već da postoje brojni feminizmi, onakvi kakvim ih žene doživljavaju, razumijevaju i žele da budu prepoznate u određenom feminističkom ruhu, ovisno kojoj kulturi pripadaju, koje vrijednosti gaje itd. Da bismo izbjegli zamku esencijalističkog razumijevanja feminističkih identiteta i radikalne liberalne pozicije koje žele nametnuti svoje vizije, stavove i vrijednosti kao mjerilo svima, važno je imati senzibilitet za kulturološke specifičnosti i kontekste u kojima žene žive i u čijim okvirima žele razvijati svoja feministička ili nefeministička pripadanja.

Studija na kojoj smo moje kolegice i ja radile u BiH i na Kosovu u zadnje dvije godine je jedan od prvih pokušaja da se propita kako muslimanke u ova dva post-socijalistička konteksta razumijevaju svoje identitete žene, feministkinje i vjernice, i kako se ti identiteti preklapaju, ukrštaju, konstruirajući i dekonstruirajući jedan drugoga.

Nema kratkog odgovora na pitanje po čemu su specifični feminizmi u BiH i na Kosovu jer su ova dva društvena konteksta vrlo kompleksna što zbog tranzicije, što zbog geopolitičkog položaja na razmeđima Balkana i ostatka Europe, kršćanstva i islama, što zbog etno-nacionalnih podjela i politika koje etno-nacionalnu i etno-religijsku pripadnost nameću kao najvažniju.

Zbog takve pozicije, ali i snažnog utjecaja socijalističkog naslijeđa u kojem su žene dobile temeljna ljudska prava,  narativi u feminizmima  su obojeni s jedne strane žalom za “zlatnim” dobom socijalne i ekonomske sigurnosti, propitivanjem demokratskih vrijednosti s naglašenim građanskim i političkim pravima s druge strane, te reafirmiranjem religijskog identita s treće.
Najveći broj žena nema dovoljno znanja o feminizmu, pa ga ili apriori odbijaju ili ga samo deklarativno prihvaćaju pod uvjetom da je to neka vrsta “umjerenog” feminizma koji “ne uznemirava” muškarce.

U životnim pričama, pak, prominentnije ličnosti koje su se istakle u svom zalaganju za ženska ljudska prava prihvaćaju feminističke identitete, ali je samo mali broj njih spreman u javnosti se deklarirati kao feministikinja. Feministički identiti u BiH i na Kosovu su mješavina različitih utjecaja, pa se mogu prepoznati liberalni, socijaistički i muslimanski feminizmi, a najviše, feminizmi razlike i feminizmi orjetnirani na brigu. Većina intervjuiranih žena strateški javno ne deklarira svoje feminističke identitete svjesne stigme, pritisaka i omalovažavanja takve pripadnosti zbog koje mogu biti shvaćene kao “neozbiljne” ili kao “opasne” po društveni poredak. Tome u prilog svjedoče podrugljivi nazivi za feministkinje i žene koje se bave ravnopravnošću spolova, kao što su “genderuša” ili “mahaluša”. Na prvi pogled to su bezazlene opaske, ali u suštini otkrivaju najrazličitije vrste pritisaka da se njihov rad osujeti, obezvrijedi i onemogući.

Zilka Spahić-Šiljak

Zilka Spahić-Šiljak

Mnoge muslimanke kreću od činjenice da mogućnost za jednakopravnost već postoji u Kur’anu, dok neke autorice drže da je islam po sebi nekompatibilan s pluralizmom i slobodom izbora. Primjerice, jedna od najpoznatijih muslimanskih disidentica Ayaan Hirsi Ali u djelu “Nevjernica” piše: “Muškarci širom svijeta tuku svoje žene… Međutim… Kur’an zapovjeda te kazne. On daje legitimno pravo na zlostavljanje tako da počinitelji ne osjećaju nikakav sram i tako da ih ne muči ni vlastita savjest niti savjest zajednice kojoj pripadaju.” Kako su vaše ispitanice u fokus grupama ocijenile usklađenost feminizma i islama te kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Ayan Hirsi za muslimane i muslimanke nije nikakav autoritet, a mislim da ne bi trebala biti nijednom dobronamjernom čovjeku, jer ona ne nudi konstruktivnu kritiku s namjerom da dođe do rješenja i eliminiranja diskriminativnih praksi koje postoje, ali ne samo u muslimanskom svijetu, već i u drugim kulturnim i religijskim tradicijama. Naravno, u svetom tekstu Kur’ana postoje određeni dijelovi oko kojih postoje sporenja u tumačenjima, ali to imate i u Bibliji, Tori i drugim svetim tekstovima.

Hirsi ne poznaje tekst Kur’ana inače ne bi mogla govoriti s takvim nipodaštavanjem i znala bi da se tekst Kur’ana ne može čitati istrgnuto iz konteksta cjelokupnog kur’anskog narativa i svjetonazora, a on nije niti nasilnički, niti diksriminatoran. Ako ste nedobronamjerni i huškački raspoloženi kao Ayan Hirsi i neke druge autorice, onda možete uzeti jednu rečenicu iz konteksta i mahati njom kao dokazom kako je islam neprijateljski raspoložen prema ženama.

Zanimljivo je da je Hirsi zbog žestokih napada na islam dobila mogućnost da bude članica Parlamenta u Nizozemskoj 2003. Međutim, kada je imigracijska služba otkrila da je lagala o svom porijeklu i o tome da je bila u prisilno ugovorenom braku, dala je ostavku i vrlo brzo dobila podršku u Americi da osnuje tink-tenk organizaciju u Washingtonu. Ovakve ličnosti zbog senzacionalističkih priča dobivaju novac i prostor da djeluju i šire antiislamsko raspoloženje na Zapadu, podržavajući hegemonističke i neokolonijalne percepcije o islamu i muslimanima.

Kao vjernica, ali i kao ljudskopravašica ne mogu prihvatiti takav način komunikacije i devalviranja svega što baštini jedna od najrasprostranjenih religija svijeta u kojoj milijuni nalaze smisao, smiraj i spasenje. Točno je da nasilje nad ženama čine svi, ne samo muslimani, ali nije točno da je to prihvatljiv način života i morala kod muslimana, te da počinitelji nasilja ne osjećaju odgovornost jer ih navodno legitimira njihova vjera. Nijedna porodica ne može biti sretna s nasiljem, pa ni sam nasilnik, jer je, kako je u Kur’anu kazano, bračna zajednica uspostavljena da partneri pronađu smiraj jedno uz drugo, a ne da se iscrpljuju u nasilju.

Kada je u pitanju pozicija žena u muslimanskim društvima često se nameće i pitanje prekrivanja odnosno hidžaba. Kakvo značenje ta praksa danas ima u Bosni? Što vama osobno ona znači, odnosno kako ste ju “pomirili” s društvenim angažmanom feminističke autorice?

– Hidžab se nametnuo kao jedna od važnih razdjelnica u definiranju i razumijevanju identiteta muslimanke i o tome su naše ispitanice mnogo govorile. Za većinu muslimanki hidžab nije krucijalni dio njihova vjerovanja  i stoga smatraju da mogu biti dobre vjernice bez hidžaba. Međutim, većina podržava muslimanke koje žele nositi hidžab i smatraju da ne bi trebalo nametati nikakve zakonske prepreke, kakav je slučaj na Kosovu. Većina muslimanki u ovoj studiji su sekularizirane jer je islam za njih zajednička kultura, one se deklariraju kao vjernice, ali je način prakticiranja vjere ponajviše individualno razumijevanje tog odnosa između čovjeka i Boga.

Za mene osobno, hidžab je čin pobožnosti i sredstvo koje mi omogućava da budem u stalnoj molitvi s Bogom. S obzirom da u islamskoj tradiciji postoje pravila oblačenja za obavljanje molitve, a za žene je to hidžab, moja odluka od prije 22 godine je imala upravo taj motiv. Međutim, hidžab nije ključan za nečije vjerovanje, jer vjera počiva u srcu i dobrim djelima.

Danas se toliko govori o zabrani burke i hidžaba, iako to dvoje treba razlikovati, jer burka predstavlja problem identifkacije i sigurnosti, a hidžab ne. Ako govorimo iz perspektive ljudskih prava, onda je to pravo na vlastiti izbor da li nositi ili ne nositi hidžab i država nema pravo uplitati su u to. Meni uopće nije problem pomiriti moj vjernički, građanski i feministički identitet, jer mislim da jedan drugog vrlo dobro informiraju, konstruiraju i obogaćuju. Na koncu, ne može se biti vjernica, ako istovremeno niste i odgovorna građanka, jer i jedan i drugi identitet zahtijevaju angažiranu i odgovornu osobu. Meni je otkrivanje feminističkog identiteta 90-ih pomoglo da učvrstim svoj vjernički identitet, a vjerničko pripadanje da budem što bolja građanka, koja je aktivna i uvijek spremna raditi na promociji i zaštiti ljudskih prava. Vjernici trebaju djelovati, a Bog u konačnici odlučuje tko je u pravu. Stoga ne treba uzimati božje prerogative i suditi drugima, već kako je u Kur’anu naglašeno: “natjecati se u dobru”.

 “Ja sam feministica koja ne podržava abortus. Da li je to suprotno feminističkim stavovima? Ako jeste, da li to znači da ja ne mogu biti feministica?”, kazala je jedna sudionica vaše fokus grupe. Kakav odgovor bi joj vi dali? Mislite li da se prihvaćanje takvih “razvodnjenih pozicija” uopće može definirati kao feminizam?

– Zašto da ne? To je redukcionističko shvaćanje feminizma i ljudskih prava, ali svaka osoba ima pravo u granicama svojih uvjerenja definirati svoje feminističko pripadanje. Iako pitanje abortusa u islamskoj tradiciji uopće nije tako striktno definirano, kao u katoličkoj, neke žene ne prihvaćaju olako abortus. Možda zbog toga što je kontracepcija u islamu dozvoljena, pa je onda abortus kao krajnje rješenje nešto čemu ne bi trebalo tako jednostavno pristupati iako je dozvoljen do određenog perioda. Za mene su reproduktivna prava vrlo važna i mislim da žena također treba imati pravo na izbor, jer je riječ o njenom tijelu i zdravlju, a naravno da bi u braku najidealnije bilo ako se o tome može postići suglasnost s partnerom.

U kojem smjeru su išli odgovori ispitanica kada ste pokušali istražiti njihovu percepciju identiteta „žena“? Koliko su one vezane uz sliku majke, roditeljice i odgojiteljice?

– Za većinu učesnica u fokus grupama biti žena prije svega znači biti s porodicom i biti tu za porodicu, održavati privatnu sferu, biti odgojiteljica i medijatorica u porodičnim stvarima i tek poslije toga biti društveno angažirana. Praktikantice s Kosova, mlađe od 35 godina poseban naglasak stavljaju na to da žena mora biti odgojiteljica, što također razumiju kao religijsku dužnost. Nepraktikantice u obje zemlje, i mlađe i starije od 35 godina, naglašavaju značaj obrazovanja kao načina za jačanje pozicije žene u javnoj sferi. Neke mlađe praktikantice u BiH također smatraju obrazovanje elementom osnaživanja žena i u privatnoj i javnoj sferi, ali osjećaju da je pomirenje ove dvije uloge izazov. Takvo je žongliranje na dvije scene iscrpljujuće pa su se neke učesnice u BiH pitale je li to uopće moguće i vrijedno truda. Većina njih ipak pokušava ići naprijed i vjerovati da jeste moguće.

Je li u BiH moguće izgraditi snažnu zajedničku platformu ženskog/feminističkog djelovanja koja bi nadišla etnonacionalne i etnoreligijske razlike s ciljem borbe protiv potlačenosti žena?

– Identitarne politike na prostoru Balkana su vrlo kompleksne i dodatno usložene etno-nacionalističkim diskursima koji dominatno vladaju društveno-političkim životom BiH u zadnji 20 godina. Žene i ženska tijela su vrlo vješto korištene tokom ratova na ovim prostorima za potrebe etno-nacionalnih ideologija, kako za uzdizanje vlastite nacije, tako i za “obećašćenje” drugih. Pa su žene bile ili majke nacije ili moralne paradigme nacije, ili kao posrnule madone kojih se nacija treba stidjeti i sakriti ih, što se najbolje pokazuje u slučajevima silovanih žena, jer one služe kao podsjetnik “oskrnavljene” i pobijeđene nacije. Kada sve ovo imamo u vidu, onda je vrlo teško graditi bilo koju drugu platformu izvan vlastite etno-nacionalne zajednice i ideologije.

Ipak, žene posebno u sekularnim nevladinim organizacijama nisu odustale od borbe i u zadnjih 15 godina nastoje plivati uzvodno protiv etno-nacionalnih struja s građanskim, ženskim ili feminističkim platformama djelovanja. Ne mogu reći koliko je to ili je li to dovoljno snažno, ali znam da bez te vrste građanske neposlušnosti ne bismo imali Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, državne mehanizme rodne ravnopravnosti i značajniji postotak žena u političkom životu. Žene su pokazale da postoje određena pitanja koja su od zajedničkog interesa za sve i da mogu ujediniti snage da ih ostvare. Međutim, na tome treba permanentno raditi, jer svaka generacija treba biti odgajana u duhu ravnopravnosti i poštivanja ljudskih prava i sloboda jer to nije nešto što nasljeđujemo.

Napisao: Siniša Jović
Fotografije: Žene s maramama (ilustracija) snimio Siniša Jović; svoj portret ustupila Zilka Spahić-Šiljak
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji