Je li feminizam mrtav? Mi želimo revoluciju, a ne reforme

Gloria Steinem

Gloria Steinem

Na svijetu je malo hrabrih ljudi i baš su zato oni predmet našeg poštovanja, ponekad i divljenja. O njima se skladaju pjesme, pišu knjige i snimaju filmovi, pa je tako i HBO snimio dokumentarac o Gloriji Steinem, iznimnoj ženi koja je obilježila borbu za ljudska ženska prava u drugoj polovici 20. stoljeća.

– Mi želimo revoluciju, a ne reforme – jasan je zahtjev kojeg se Gloria dosljedno držala u javnim nastupima kroz duge dekade nastojanja da ovaj svijet više ne bude mjesto na kojem su ljudi podređeni drugim ljudima isključivo zbog spola ili rase.

Ali taj put, kao što svjedoči redateljski uradak Petera Kunhardta, nije uvijek bio baš lagan. Napadi su ponekad bili podmukli, nekada zastrašujuće izravni i brutalni, a ponekad su stizali i iz vlastitih redova. No, krenimo redom. Kao mlada djevojka Gloria Steinem je zapravo vjerovala da je borba za ženska prava završena činjenicom da su žene dobile pravo glasa na izborima, no ulazak u svijet rada, nakon završenog studija, Gloriji je otvorio oči.

– U New York sam stigla s velikim profesionalnim očekivanjima. Željela sam pisati o politici jer me to najviše zanimalo, no kako je u to vrijeme bilo jako malo žena u novinarstvu, davali su mi samo da pišem o modi, hrani, make-up-u ili odgoju djece. Za bolje je zadatke trebalo spavati s glavnim urednikom, ali u ono se vrijeme takva praksa nije zvala seksualno napastovanje nego život! – prisjetila se na početku dokumentarca.

Gloria je radije izabrala teži put, odnosno uspjeti zahvaljujući svom radu. Zadatak kojim je prvi put privukla veću pozornost na sebe bila je undercover priča o iluziji Hefnernerova Playboy raja za zečice. Njome je svjedočila kako u poslu “zečica” nema nimalo glamura kao što je Hefner pokušavao prodati priču, već su kod njega radile žene u vrlo lošim uvjetima za mizerne plaće.

Ipak, sama Gloria je neko vrijeme mislila da je ovim zadatkom ugrozila vlastiti kredibilitet ozbiljne novinarke jer je na sebe navukla kostim zečice, no kako je u njezinoj svijesti narastala feministička misao, s vremenom joj je postalo drago što je odradila članak “A Bunny’s Tale: Show’s First Expose for Intelligente People” koji je ušao u anale novinarske povijesti.

Gloria Steinem je s vremenom sve više postajala frustrirana restrikcijama nametnutim u novinama, posebice nemogućnošću da piše o ženskom pokretu koji se počeo buditi krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Pa kako nije mogla pisati o njemu, Gloria je postala njegovim dijelom, štoviše jednim od njegovih najisturenijih i medijski najprepoznatljivijih lica. Prvi put je marširala ulicama 26. kolovoza 1970. kada je održala i prosvjedni govor.

Protivnici ženskog pokreta u to su vrijeme feministiknje pokušavali diskreditirati opisujući ih kao seksualno neprivlačne, isfrustrirane žene, bez imalo smisla za humor. S druge strane, budući je bilo vidljivo iz aviona kako je Gloria suštinska suprotnost svega navedenog, njoj su zamjerali što je lijepa i karizmatična, pa su javno iskazivali dvojbu izaziva li ona pažnju zbog onoga što govori ili zbog izgleda. I sama je u HBO-ovu dokumentarcu nazvanom “Gloria: In Her Own Words” priznala da joj je izgled bio svojevrstan tertet jer ljudi nisu prepoznavali da iza njezinih postignuća stoji težak rad, a ne samo ljepota.

– Diskreditiranje feministkinja na tragu je diskreditiranja uspješnih žena, kao i inače stereotipa o ženama koje su ili anđeli (i to plavokosi), ako su mile, što će reći poslušne, ili đavli (crni), ako imaju svoje mišljenje i znaju ga izreći – komentirala nam je Rada Borić, jedna od najpoznatijih hrvatskih feministkinja, koja se i sama često susretala s Glorijom Steinem.

Rada Borić

Rada Borić

– Gloriji Steinem nije se moglo “prišiti” da je frustrirana zbog toga što nije atraktivna izgleda, jer je ona uvijek bila izuzetno lijepa žena, što je još i danas. Dakako, pažnju je izazivala jer je rušila i taj stereotip o feministkinjama, a one ili oni koji ruše stereotipe nisu dobrodošli. Tako se čini da kako god da žene izgledaju, na kraju se kažnjava pamet, odnosno mišljenje, posebice ako je kritičko, i ako govori o neuravnoteženim odnosima moći – zaključila je Borić.

Aktivistice za ženska prava, kako bilježi dokumentarac, 70-ih su prosvjedovale ispred restorana u kojima je bio dopušten ulazak samo muškarcima, borile su se za pravo na abortus, protiv pornografije, organizirale su javna spaljivanja grudnjaka kao nametnutih simbola ženstvenosti itd. Da bi privukle pozornost na svoj cilj ponekad su išle s vrlo smjelim izjavama kakve se danas rijetko čuju poput tvrdnje: “Da muškarci rađaju, abortus bi bio sakrament!”

Reakcije su, naravno, bile vrlo oštre, pa ih je patrijarhalna propaganda optužila da su zavidne na penis, Garry Moore s radija Voice of America u eteru je, pak, šovinistički poručio: ”Gloria Steinem je jako atraktivna, ali što se tiče ostalih žena iz tog pokreta, one me ne bi natjerale ni da se pomaknem iz goruće zgrade.” Ljudi iz pornoindustrije su, pak, pustili u optjecaj plakat s crtežom gole Glorije okružene s mnoštvom penisa i natpisom “PIN THE COCK ON THE FEMINIST” (zatakni ku… na feministkinju).

Gloria je zbog toga bila uznemirena, priznala je na filmu, ali ju je prijateljica i kolegica iz pokreta Bella S. Abzug utješila objašnjenjem da su na plakatu možda nacrtali njezinu kosu i prepoznatljive sunčane naočale, ali da su umjesto Glorijinih stidnih usana zapravo nacrtali Belline. Naime, humor je definitvno bio jedan od načina za kojim je Gloria tih godina posezala da se obrani od napada, ali ne i jedini.

Nakon što ju je magazin za muškarce “Esquire” u listopadskom izdanju iz 1971. godine napao tekstom i stripom “Superwoman” s ciljem da je se prikaže kao osobu koju motivira isključivo želja za osobnom afirmacijom, a ne ljudska prava, Gloria je u 37. godini života sa skupinom istomišljenica pokrenula feministički magazin “Ms.”. Kritičari su predviđali da će magazin propasti nakon šest brojeva jer će “te frustrirane” žene reći sve što imaju reći već u prvom broju, no gadno su se prevarili.

Tromjesečnik “Ms.” rasprodao se već u prvom tjednu, a nastavio je izlaziti desetljećima nakon. Već je sam naziv “Ms.” (nasuprot Miss. za neudanu i Mrs. za udanu ženu) odaslao snažnu političku poruku da vjenčani status žene više nije važan. Štoviše, Gloria je tvrdila i da “rađanje djece ne bi trebalo biti tako snažan dio ženskog identiteta”.

– Rađanje djece se, nažalost, tumači osnovnom značajkom ženskog identiteta. Dovoljno je pogledati kako je žena definirana u “Rječniku hrvatskog jezika”, izdanje Školske knjige i Leksikografskog zavoda. Dakle, nisi žena ako nisi rodila. A to je više od diskriminacije, pa nije niti u redu pitati ženu je li požalila što nije rodila. Time se rađanju djece daje prvenstvo nad samoostvarenjem žene kao osobe – mišljenja je Rada Borić.

Gloria je u filmu iskreno priznala i neke svoje slabosti, prvenstveno svojevrsnu naivnost koja ju je pratila tijekom 70-ih. Tada je vjerovala da će se društvene nepravde riješiti onoga trenutka kada se ljudima objasne, no napredak je ipak bio puno sporiji. U HBO-ovu dokumentarcu, nažalost, nedostaje dio priče o njezinom antiratnom angažmanu.

Gloria je, naime, od početaka javnog djelovanja bila jako angažirana na mirovnoj sceni, pa je, između ostalih sudjelovala i u kampanjma protiv Zaljevskog rata i rata u Iraku.

– Svjedočila sam njezinu antiratnom angažmanu neposredno nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. u New Yorku. Deset dana nakon napada bila je jedna od suorganizatorica, uz Eve Ensler, antiratne grupe Newyorkers say NO to war, svjesna da će Amerika na napad odgovoriti ratnim operacijama. Zajedno smo išle na protestni marš, a ona je i danas vrlo radikalna oko politike – otkrila nam je Rada Borić, no nisu sve feministkinje bile naklonjene Gloriji, pa su je iz vlastitih redova optuživali za gledanje na svijet isključivo iz pozicije srednje klase kojoj je pripadala.

I dok je ona 70-ih godina zahtijevala revoluciju, a ne puke reforme, čini se da današnje aktivistkinje za ženska prava nastupaju puno blaže. Na tom tragu dokumentarac završava pitanjem što se uopće dogodilo s feminizmom. Je li on danas mrtav? Je li njegova oštrica otupjela?

– Od doba sufražetkinja i borbe za prava glasa do 70-ih promjene u položaju žena bile su spore i nezadovoljavajuće. Gloria je bila svjesna da se reformama zahvaća površina, jer je patrijarhat zabetonirao odnose moći, pa je potrebna revolucija da se oni radikalno promijene. Sedamdesete nisu iznjedrile revoluciju, ali su bile revolucionarne u mnogim pojavnostima, i oblicima djelovanja. Potaknule su i uključivanje rasnog aspekta u pokret, marksistički feminizam i solidarnosti (Sisterhood is global – slogan je druge značajne feministkinje Robin Morgan). Danas više ne govorimo o feminizmu već o feminizmima, prepletu teorije, aktivizma, “situiranog znanja” i emancipatorskom pokretu. Treći feministički val uključuje tako različite uvide i “pregovora sa zajednicom”. Danas feminizam kritizira liberalne politike koje su na štetu žena, ali pokušava utjecati na javne politike, jer feministkinje znaju da su mjesta odlučivanja izvan njihove moći budući da su na njima podzastupljene. Svjesne su da gender mainstreaming tupi oštricu kritike, ali i razumiju da se dio borbe mora voditi u institucijama. Pa tako, primjerice, skupljaju potpise za zakon o financiranju skloništa, ali će izići i na ulicu podržati radnice “Kamenskog” – zaključila je Rada Borić, dok je Gloria na kraju dokumentarca mladim ženama savjetovala: “Ne slušajte mene, osluhnite glas u sebi i slijedite ga! Nije važno znati tko sam ja – otkrijte tko ste vi.”

Napisao: Siniša Jović
Fotografije: Gloria Steinem Screenshot; Rada Borić by S.J. 
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji