Majka kao maćeha na putu spolnog sazrijevanja

Charlize Theron u filmu “Snow White and the Huntsman” (Snjeguljica i Lovac)

Bajke su vjerojatno prva književna vrsta s kojom se većina nas upoznala i čiji su se zapleti, pa i do sitnih detalja, duboko uvukli u naša sjećanja. No, mistični svijet iza sedam gora i sedam mora, gdje obitavaju vile, patuljci, vještice i začarani žapci, nije samo rezerviran za one najmlađe. Njima se često i rado vraćamo i u odrasloj dobi, bilo da ih čitamo svojoj djeci, nećacima, unucima ili možda onako za svoj gušt, bilo da u njima uživamo kroz ostvarenja različitih izvedbenih umjetnosti.

Kolika je njihova privlačnost, dobro znaju i hollywoodski studiji pa i oni nerijetko posežu baš za dobrim starim bajkama, obično nudeći neke nove interpretacije poznatih priča. Tako smo prije nekog vremena gledali Amandu Seyfried kao Crvenkapicu (“Red Riding Hood”) redateljice Catherine Hardwicke, a onda su uslijedile čak dvije nove bajke o Snjeguljici ili, bolje reći o njezinoj zloj Maćehi, odnosno zloj kraljici Raveni. Prva pod nazivom “Mirror, Mirror” (Ogledalce, ogledalce) s oskarovkom Julijom Roberts u ulozi Maćehe, te druga “Snow White and the Huntsman” (Snjeguljica i Lovac) u kojoj je jedna od glavnih uloga, ona zle kraljice Ravene, pripala također Oscarom ovjenčanoj Charlize Theron.

Namjera ovog teksta nije bavljenje filmskom kritikom. Ono što nas zanima jest zašto uopće mnoge od nas odraslih još uvijek privlače bajke, kakva je njihova ideološka pozadina, kakve nam uopće poruke šalje priča o Snjeguljici i zašto su baš maćehe dežurne zlice u bajkama?

Prema psihoanalitičaru Carlu Gustavu Jungu, bajke su velika riznica arhetipova lako prepoznatljivih gotovo svim ljudima bez obzira na naciju, vjeru i vrijeme u kojem žive jer pripadaju kolektivnom nesvjesnom. One govore jezikom simbola koji otvara vrata do dubina našeg bića pa je možda upravo to jedan od razloga zašto im se rado vraćamo. 

Psihoterapeutkinja Branka Jakelić smatra kako je život težak, pun izazova i kušnji kroz koje učimo i rastemo u psihičkom i duhovnom smislu, a mitovi, legende i bajke koje smo čitali u djetinjstvu simboličnim jezikom govore o tom procesu. Stoga se mnogi psihoterapeuti koriste njihovim slikama kao parabolama koje ljudima pomažu razumjeti sebe i druge te lakše prebroditi krize i prijelaze iz jedne životne faze u drugu.

– I u bajkama i u životu glavni lik u jednom trenutku mora “biti prognan” iz zamišljenog raja u kojem se osjeća voljeno i zaštićeno te se upustiti u potragu za nekim ili nečim što mu je važno, suočiti se s neprijateljskim svijetom i svladati kušnje te izmišljene ili stvarne protivnike kako bi obavio zadatak koji mu je postavljen. Nagrada koja ga čeka na kraju u bajkama je obično predstavljena slikama vjenčanja, zadobivanja kraljevstva itd., što simbolički predstavlja pomirenje suprotnosti u sebi, u prvom redu one osnovne suprotnosti između duha i materije, između unutarnjeg i vanjskog svijeta. No cijeli taj proces nije lagan, to više što su i muškarci i žene izloženi određenim imperativima i zahtjevima društva u skladu sa svojom spolnom, odnosno rodnom ulogom – objašnjava Branka napominjući kako bajka o Snjeguljici, baš kao i ona o Pepeljugi, zanimljivo oslikava prirodu žene i put njezina samoostvarenja koji se kreće između težnje za neovisnošću i čežnje za magičnom ljubavlju koja će riješiti sve probleme.

– Priča o Snjeguljici govori o procesu odrastanja i odvajanja od majke, što nije lako ni jednoj ni drugoj. Općenito, u svakoj majci postoji duboki konflikt između potrebe da dijete pusti i potrebe da ga zadrži, dok se konflikt djeteta kreće između potrebe da ode i potrebe da ostane u granicama poznatoga. U idealnom svijetu kroz proces puštanja, odvajanja i odrastanja išlo bi se postupno, vodeći računa o raznim aspektima unutarnjih borbi i strahova koji ga prate. U stvarnosti obično nije tako. U svijetu posve malog djeteta nema nijansi, sve je samo crno ili bijelo. Tako ni majka nije realno biće s dobrim i lošim osobinama, već ili dobra vila koja hrani, njeguje i daje ili, pak, zločesta vještica koju obično simbolizira zla maćeha – napominje psihoterapeutkinja Jakelić.

Ona smatra da doživljaj majke kao zle maćehe pomaže djetetu izići na kraj s nesvjesnim osjećajima mržnje i otpora prema majci zbog kojih se osjeća krivim. Ta borba s majkom osobito je snažna u razdoblju puberteta kada se s hormonima budi i interes za suprotni spol i avanture koje nadilaze nevini svijet majke i djeteta.

Branka Jakelić

Branka Jakelić

– Opreka između djevičanske čistoće i seksualnosti, koja će otvoriti vrata jednom novom svijetu, naznačena je u samom početku priče o Snjeguljici s tri kapi krvi kao kontrastu snježnoj bjelini koja okružuje njezino rođenje. Ali majka se boji kćerkina odrastanja, boji se da time sama ne bude stavljena u drugi, manje zanimljiv plan – kaže naša sugovornica koja, pak, u kraljičinu ponavljanju pitanja ogledalu “Tko je najljepši?” vidi njezin narcistički osjećaj ugroženosti pred godinama koje dolaze, ali i suočenje s vlastitim nesvjesnim osjećajima poput zavisti prema mladom biću koje stasa pored nje.

Kako je poznato, braća Grimm su prikupljala narodne priče koje su se stoljećima prenosile usmenom predajom i u njih su unosili kršćanski simbolizam te veliku količinu moralnog prosuđivanja. Tako se vremenom i slika šamanske iscjeliteljice, vidovite žene na kraju šume ili seoske primalje pretvorila u zlu vješticu, baš kao i svake neovisne žene željne moći. 

Pored psihologijskih relacija, govoreći o zloj Maćehi, možemo se zapitati i o socio-društvenom kontekstu njezina narcističkog poremećaja, uzimajući pritom u obzir ideološku pozadinu nastajanja ove bajke.

Stoga, umjesto da na prečac osudimo zlu Maćehu, radije se zapitajmo nije li ona zapravo tužna žrtva patrijarhata koji se surovo odnosi prema ženama pa jednom, kad isteknu njihova mladost i ljepota, one gube na društvenom značaju? Kako su u patrijarhalnim društvima, opsjednutim rodbinsko-krvnim odnosima zbog muške želje za kontrolom seksualnog i reproduktivnog života žena, prolazile, pak, maćehe, govori i naš jezik, uzmemo li u obzir pridjev maćehinski.

– Hrvatski jezik koristi pridjev maćehinski, npr. ponašati se maćehinski prema čemu, znači ponašati se nebrižno, u najmanju ruku. Time se dodatno diskriminiraju maćehe, odnosno pomajke, dok (zanimljivo!) ne postoji pridjev izveden iz riječi očuh, a, dakako, tvorbeno je moguć! Dakle, nema očuhinski, iako bi ponašati se očuhinski moglo značiti nebrižljivo, da ne kažem i nasilno, jer statistike pokazuju da je velik broj žena i muškaraca doživio nasilje, i to seksualno, baš od očuha – misli naša poznata lingvistkinja i feministkinja Rada Borić.

Napisao: Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, a za potrebe ovog bloga je malo izmijenjen