Sundari: Svoje snove pretvaram u realnost

Sunčica Dropulić Sundari

Sunčica Dropulić Sundari

Njezino ime je Sunčica Dropulić i ona je princeza splitske alternativne kulturne scene na kojoj je poznata i pod umjetničkim imenom Sundari. Po struci je profesorica viole, a u grad pod Marjanom dovela je jedinstveni plesni happaning „Split Tribal Fest“. Riječ je o festivalu koji okuplja brojne zaljubljenike u modernu varijantu trbušnog plesa ili kako se precizno naziva – tribal fusion belly dance. Zahvaljujući Sundari na Peristilu su do sada „boginju plesa u sebi“ publici predstavile brojne poznate tribal plesačice. Neke od njih pripadaju samom vrhu svjetske scene poput Kami Liddle, Sharon Kihare, Lady Fred, April Rose, Elizabeth Strong… A u susret četvrtom izdanju festivala vodili smo ovaj razgovor.

Za razliku od prethodnih izdanja, ovo će biti tematski ujednačeno. Kakav show pripremate? 

– Odlučili smo povezati povijest grada s tribal fusion plesnim stilom, tako da Peristil postane autentična scena na kojoj će se kroz pokret i ples ispričati razne povijesne priče. Ime plesne predstave je “Venus et Mars”, a plesači će kroz nju udahnuti život različitim plemenima, antičkim junacima, bogovima i božicama, stvarnim i nestvarnim likovima koji su se našli, ili koji su se mogli naći, u vrijeme Dioklecijana na ovom mjestu da zadovolje bogove i dobiju blagoslove. Mogu reći da će predstava biti vrlo zanimljiva, i to zahvaljujući postavi od pedesetak plesačica iz raznih krajeva svijeta. Uvijek težimo kvaliteti i što boljoj prezentaciji ove plesne forme, pa se nadamo da ćemo ove godine imati dosad najbolje izdanje Split Tribal Festa.

Osim što ste u procesu selekcije ove godine prvi put tražili od plesačica da pošalju video s točkom koju planiraju izvesti na Peristilu, za kvalitetu i atraktivnost uvijek su važna i “svjetska imena”. Koga ćemo od poznatih TFBD plesačica moći vidjeti ovog ljeta?

– Velika nam je čast što nam ove godine dolazi Jill Parker – mama tribal fusion plesa, koja će držati intenzivne radionice, kao i Kami Liddle koju dovodimo drugi put u Split. Jill i Kami dolaze iz San Francisca, prijestolnice tribal fusiona. Tu je i skupina iz Slovačke pod imenom Rustiqua koju čine tri vrhunske mlade plesačice. One svojom tehnikom, koreografijama i energijom lagano osvajaju svijet. Violet Scrap je prekrasna umjetnica iz Italije koja je u potpunosti originalna i posebna. Iz daleke Kostarike dolazi i Caro Dumanni, koja orijentalni ples savršeno kombinira s hip-hop tehnikom, i na kraju tu je Hilde Cannoodt iz Engleske, od koje osobno jedva čekam učiti jer kombinira tehnike suvremenog plesa, silvestre, laban metode te orijentalni ples i plesnu geometriju.

sv duje 2

Iza nekoliko minuta plesnog nastupa dobre tribal plesačice kriju se godine intenzivnog vježbanja. Vi ste nedavno otputovali sve do Las Vegasa kako biste učili od najboljih. Kakvo je to iskustvo bilo? 

– U Las Vegasu je bilo super. Tijekom osam dana intenzivnog treninga vježbala sam po osam sati dnevno na radionicama sa Zoe Jakes, Mirom Betz, Amy Sigil, Lady Fred i Sharon Kihara. Završila sam taj professional track i mogu reći, iako me cijelo putovanje skupo koštalo, da je vrijedilo svakog novčića. Moja tehnika i pristup plesu su se podignuli za jednu razinu više. Nakon Vegasa sam išla u Englesku na Tribal Remix festival na kojem sam pohađala radionice s Joe Darbyjem, Mirjam Sutter i Tjardom. One su veći naglasak dale na suvremeni ples, koji me trenutno najviše i inspirira. Inače, treniram šest dana u tjednu, od čega tri dana radim ashtanga jogu, četiri dana zračne vještine, odnosno konop, koji je moja nova velika ljubav. Također, pet dana plešem uz moje redovite satove koje održavam u Splitu, a taj trening se satoji od joge, istezanja, tehnike drilla, improvizacija te koreografiranja. Dakle, puno posla, znoja, ali na kraju i zadovoljstva kroz rezultate.

Redovito putujete i u Indiju kako biste učili ples odissi. O kakvom je plesu riječ? 

– U Indiji sam bila do sada četiri puta po nekoliko mjeseci. Tamo sam našla i svoju odissi učiteljicu, odnosno plesnu akademiju koju trenutno pohađam. Ono što me osobno privuklo tom plesu jesu pokreti ruku, stilizacija, pričanje priča kroz pokret, ekspresije lica te cijela ta božanstvenost i elegancija koja počiva na čvrstoći i snazi donjeg dijela tijela.

Kako je višekratni boravak u Indiji djelovao na vas?

– Indija je sasvim neki drugi planet. Ljudi obično ili vole Indiju ili je ne vole. Ja je obožavam. Naučila me puno toga što većina ljudi ovdje na Zapadu ne može razumjeti jer nemaju osobno iskustvo boravka na tom mjestu. A na njemu vlada, najkraće rečeno, jednostavnost života. Indija vas može naučiti kako biti neopterećen materijalnim te se “odvezati” od malih i niskih pobuda u životu, može vas naučiti prihvaćanju svih ljudi oko sebe ma kakvi god da jesu. I, najvažnije, kako pronaći istinski mir sa samim sobom i s drugima… Ipak, riječ je o drevnoj civilizaciji koja ima duboke spiritualne vrijednosti, a one su tamo usađene u svakom biću, pa čak i u kravama, psima i majmunima. U svom tom ludilu i činjenici da je uvijek buka, nered, previše ljudi, automobila i životinja oko tebe, opet uspijevaš naći mir koji ja nigdje prije nisam osjetila. To mi se dogodilo u Vrindavanu, mjestu u koje idem svake godine i koje ima oko 5000 hramova, a mnogo je manji od Splita.

Vidljivo je da ples za vas nije samo umjetnička disciplina, nego i prilika za duhovni rast. Što ste tijekom godina bavljenja plesom naučili o sebi i drugima?

– Naučila sam kako biti sretna osoba. Ples i umjetnost su sa mnom dugi niz godina, glazba cijeli moj život, ali tek nakon što sam diplomirala na akademiji i počela skladati svoju glazbu, istraživati ples i pokret, intenzivnije se baviti jogom i drugim vještinama, tek tada sam zapravo počela živjeti. Suradnja s drugim umjetnicima, putovanja, stvaranje, radionice plesa te nastupi postali su moj način života bez kojeg više ne mogu živjeti. Svakodnevna praksa te duhovni i umjetnički rast su najvažnija stvar u mom životu. Živim autentično bez razmišljanja razumiju li drugi ljudi ovo što radim, bez opterećenja hoće li me možda netko kritizirati. Nekoć nisam tako živjela, patila sam od “sindroma akademije”. Budući da često putujem i sudjelujem na festivalima diljem svijeta, to je otvorilo moje srce i um prema inovaciji i drugačijem, kvaliteti bez predrasuda, sumnje i rušenja vizija. Najvažnija stvar koja mi se događa jest da vizije i snove pretvaram u realnost ako to stvarno želim i trudim se. I to je nešto što svi mogu, samo što u sredini u kojoj živimo kao da smo svi u stanju hipnoze u kojoj se nikome ništa ne da i sve je nemoguće.

Zanimljiva je i estetika tribal plesačica uz koju se često vežu brojne tetovaže. Koliko ih vi imate? Planirate li nove? Zašto su vam one važne? 

– Volim umjetnost tetoviranja i način kako tetovaže ukrašavaju tijelo. Moje tijelo je sredstvo za izražavanje plesom i pokretima, stoga vidjeti “živa” umjetnička djela kako dišu i žive kroz kompoziciju nešto je što me veseli. Imam šest tetovaža, od kojih su dvije manje, a četiri velike. Trenutno mi se najviše sviđa moja nova tetovaža na podlaktici koja je rađena u stilu svete geometrije i posebne tehnike sjenjčenja s točkicama.

Osim na vašem Split Tribal Festu, ovog ljeta nastupate i po drugim festivalima sa skupinom umjetnika okupljenih oko projekta Saraswati. Kažite nam više o tome?

– Saraswati & Movimiento de la NADA je skupina od nas sedmero i izvodimo glazbeno-plesne performanse temeljene na tribal fusion plesu, capoeiri, odissiju, eksperimentalnom teatru i cirkusu koristeći razne rekvizite. Saraswati band stvara autorsku glazbu koja se teško može definirati i staviti u “box”. Zajedno s Movimiento de la NADA stvorili smo glazbeno-cirkusku predstavu “Imaginarium” koja prikazuje svijet snova kroz viziju malog dječaka. Osim predstave, nastupamo i kao grupa u kojoj radimo sve od navedenih vještina uz Saraswati glazbu uživo. Najveća nam je želja dobiti vlastiti prostor u kojem bismo mogli stvarati i vježbati, ali, nažalost, još uvijek, i nakon četiri godine, čekamo od Grada da nam to omogući. Razočarani smo generalnom slikom kulturne scene, odnosno nebrigom za umjetnike i mlade ljude koji bi radili i stvarali, ali za to nemaju uvjete, novac, potporu, prostor i razumijevanje.

marulic

Svi znamo da nije uvijek lako biti dio kolektiva. Kakva atmosfera vlada u vašemu? Kako rješavate “kreativne” i druge nesuglasice? Što ste naučili iz grupne dinamike? 

– Iskreno sam zahvalna i sretna što imam ovako kreativne, talentirane, smirene i sposobne ljude u timu. Nas je sedmero u projektu Saraswati & Movimiento de la NADA i, naravno, nije uvijek jednostavno uskladiti sve, ali našli smo način kako funkcionirati, kako poboljšati stvari, iskomunicirati nesuglasice i davati međusobno poštovanje jedni drugima kroz zdravu i radnu atmosferu. Svi zaista volimo ovo što radimo, živimo od toga i svjesni smo da smo zapravo sretni što smo našli jedni druge i da imamo superenergiju dok radimo i dok nastupamo. Rad, komunikacija, poštovanje i uklanjanje ega iz prvog plana neke su osnovne stvari na kojima nastojimo temeljiti suradnju i tako izvući najbolje iz svih nas.

Ostavljate dojam osobe koja ne voli monotoniju, netko bi možda rekao i da ste nemirnog duha, posebice ako se uzme u obzir i vaša odluka da ćete dio godine živjeti u Irskoj, a dio u Hrvatskoj. Zašto ste se odlučili na to?

– Treba iskoristiti vrijeme i vjerovati intuiciji. Otkad sam diplomirala, radim u školi kao profesorica violine i vrijeme je da se stvari promijene. U Irskoj ću obavljati sezonski posao uz koji ću redovito trenirati zračne vještine s grupom umjetnika iz Dublina, a i održat ću pokoju radionicu plesa. Cirkuska scena je vrlo zanimljiva u Irskoj i veselim se upoznavanju novih ljudi i prikupljanju novih znanja. Također, tamo ću zarađivati i tri puta više nego u Hrvatskoj, pa je i to jedan od razloga zašto idem. U siječnju odlazim u Brazil, u Salvador, kod poznate plesne pedagoginje Rosangele Silvestre, gdje ću mjesec dana pohađati intenzivne radionice u koje je uključena silvestre tehnika suvremenog plesa, capoeira, balet itd… Zatim letim u San Francisco gdje ću nastaviti svoje tribal fusion putovanje, pa se vraćam u Englesku, na Gravity Aerial Akademiju, gdje ću ovisno o financijskoj situaciji vidjeti koliko dugo ću pohađati satove konopa i drugih zračnih vještina. Vraćam se u Split početkom ožujka, nastavljam sa satovima plesa, radimo novu predstavu i projekte u nadi da će se to sve događati u novom i našem prostoru uz potporu Grada Splita i smiješak birokratskih lica kada ih budem redovito posjećivala i tražila sredstva i donacije!
Napisao: Siniša Jović
Snimio: Mladen Čulić
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

sv duje