Jelena Posavec Tušek: Živimo u eri mlitavog debeljka

Siniša Jović i Jelena Posavec Tušek

Siniša i Jelena

Mlada glumica Jelena Posavec Tušek, koju je splitska kazališna publika zavoljela kao Perinu u Tjardovićevom Akvarelu, magistrirala je na UMAS-u pod mentorskom palicom Gorana Golovka. I to je napravila u velikom stilu! Predstavom «Kako ubiti supruga», nastaloj na tekstu talijanskog dramaturga Antonija Amurrija, Jelena je dokazala da je izrasla u punokrvnu glumicu koja suvereno vlada scenom.

U ovom kabaretskom komadu, ne samo da je potvrdila da dobro pjeva, što smo ionako saznali još kada se pojavila u najgledanijem reality glazbenom showu u Hrvatskoj, već je iskazala izuzetan komičarski talent dovodeći publiku u kazališnoj kavani HNK do suza, od smijeha, naravno. Komad se bavi vječnom problematikom muško-ženskih odnosa kroz prizmu nezadovoljnih žena koje, pak, nakon što izanaliziraju svu tu silnu «mušku mistiku», prolazeći kroz razne arhetipove muškaraca, odlučuju svojim mukama stati na kraj. Kako? Otkrijte iz gledališta.

Znamo da studiranje može biti krvav posao, ali zašto ste se baš odlučili ubiti supruga za magistarski rad?

– Zato što mi se tekst Antonija Amurrija učinio kao jako dobar predložak za kabaretsku formu koje dugo nije bilo na našoj sceni. Tekst mi se svidio jer je duhovit i otvara mogućnosti za različite songove. Dakle, nisam baš poželjela ubiti vlastitog supruga, ali rekla bih da nije na odmet već početi razmišljati o tome i pripremati se.

U predstavi secirate muškarce, razvrstavate ih u kategorije i podkategorije, od mlitavog debeljka preko kućanoida i navijača do seksualnog manijaka i onoga koji boluje od pedesetitisa itd. Koji je po vašem mišljenju najgori tip muškarca i zašto?

-Svakako je najgori navijač, ali kad bolje promislim on nije ni vrijedan spomena. Stoga ću kazati najgori je «onaj koji se okreće na drugu stranu». On je najgora vucibatina svih vucibatina jer je potpuno nezainteresiran za zajednički život i, naravno, ima ljubavnice. Zapravo, svi su moji muževi jednako odvratni, perverzni i neuljudni, a da nisu takvi ne bi ni zaslužili pažnju jedne predstave koja ima presvetu svrhu, a ta je – njihova likvidacija. Ako me pitate koji je, pak, najrašireniji arhetip onda bih rekla da živimo u eri mlitavog debeljka i onih «grupie» muškaraca koji se učlanjuju u teretane bilo da su već dobro građeni ili da to nikada neće postati. 

U koju kategoriju spada vaš suprug?

– On je jedan interesantan hibrid, odnosno ima elemente više različitih tipova. Moj je Vladimiroid pomalo kućanoid. Srećom nije navijač, ne želi trenirati u teretani niti je «onaj koji se okreće». U protivnom već bi došlo do rastave braka. S drugim manama, naime, mogu živjeti.

Amurri u svom tekstu kaže: «Svaka žena kad se uda, natovari na leđa škart druge žene: uzima čeljade kojemu je majka već isisala mladost, spontanost, odvažnost, ukratko, najbolje godine.  Znači li to da je u startu ipak problem u ženama jer odgajaju takve sinove?

– Hvala vam na ovome trik pitanju. U Dalmaciji, čini se, bez «la Mame» nema ništa. Moj kabare upravo govori o svim tim maminim sinovima kojima je majčin lik središnji i najvažniji lik njihova života. Mora da su te mame negdje pogriješile.  A kad im dosadi kuhati, prati i glačati za rastrojenu i uvijek namrgođenu spodobu onda im poručuju: «Sine, došlo je vrijeme da pronađeš djevojku i živiš svoj život» te mrcinu predaju u ruke pridošlice.

Kakvog biste vi sina željeli odgojiti?

-Daj bože da ne bude mamin sin! Iako je on pravo mamino dite. Nastojat ću da moj odgoj bude dovoljno liberalan i da ga podržim u svim njegovim budućim izborima tako da jednog dana izraste u kućanoida. Šalim se, naravno.

Kako je vas kao osobu promijenilo to što ste postali majka?

– Tako što zadnje tri godine ne spavam onako kako sam spavala. Ali moram reći da od kada sam rodila sina osjećam kao da čvršće stojim s dvije noge na sceni i da sam u boljem dodiru sa samom sobom.

Idealizira li naše društvo previše ulogu majke?

– Da, ali s druge strane, na ženu se stavlja previše zadataka. Ona mora biti uspješna ne samo kao majka, već i kao kućanica, supruga, mora graditi karijeru, a ako u jednom od tih segmenata ne funkcionira onda društvo «pati».  Međutim, kada bi sve te poslove i obaveze ravnopravno dijelili muškarci i žene onda bi naše društvo bilo puno zdravije. Ovako me posebno ni ne čudi da smo nacija koja obožava turske sapunice u kojima žene uvijek trpe.

Kažu da je institucija braka u krzi. Što mislite o tome?

– Brak kao institucija je pod utjecajem novog, ubrzanog tempa kojim svi živimo i naravno da to ostavlja posljedice. Čini se da je brak postao posve komercijalna stvar, mora biti ugodan i sve mora biti lakih nota. Društvene mreže i moderni oblici komuniciranja možda su olakšali ljudima upoznavanje i sklapanje veza ali paralelno ljudi su počeli brže odustajati. Kad zapnu na prvom problemu odmah izlaz traže u razvodu. I generacije naših baka su imale probleme, ali mislim da su se više borili jedni za druge.       

Neki kažu da zajednice dvojice muškaraca ili dvije žene ugrožavaju instituciju braka.

– To je notorna glupost. Istospolnim parovima treba zakonski omogućiti da zaštite svoju zajednicu. Treba poštivati svačiju slobodu.

Ovu predstavu potpisujete i kao redateljica. Mislite li da je još uvijek premalo žena u tom poslu?

– Kompletna dramska literatura ide u korist muškaraca počevši od toga da je više uloga napisano za njih. Također, glumice još uvijek prate brojni stereotipi. Na primjer, kada se u Hrvatskoj postavljao Shakespeareov Hamlet, vidimo da su se za tu ulogu birali različiti tipovi muškaraca od Višnjića do Navojca, no za Ofeliju se bira uvijek jedan te isti tipski profil glumice. U redateljskom smislu ženama je još teže. Ta se pozicija, naime, smatra višom u odnosu na glumačku, a što se kao redatelj više ponašaš kao kočijaš to te više cijene. Definitivno živimo u eri redatelja, a ne glumaca, pa ako kao žena želiš uspjeti u tom poslu tada moraš biti najmanje duplo bolja od muških kolega.

Vi ste se već okušali kao redateljica u predstavi «Narančina kora» no, kako čujem doživjeli ste jedan pravi teror. Što se točno dogodilo?

–  Predstava «Narančina kora», koja preispituje odnos mladog čovjeka prema sebi  i progovara o nekim aktualnim temama poput estetske kirurgije i opterećenosti vanjštinom, premijerno je izvedena u rujnu prošle godine u GKM-u i doživjela je 20-ak izvedbi, a onda je izvjesni predsjednik školskog odbora jedne splitske osnovne škole počeo slati dopise Uredu za kulturu i GKM-u, navodeći kako je moja predstava nepodobna za učenike i kako ide u susret aktualnom seksualnom odgoju. Ja sam u tom trenutku ostala potpuno zatečena. To me vratilo u «Srednji vijek», a predstava je skinuta s repertoara. Ne bih ulazila u polemike za koji bi točno uzrast djece bila «Narančina kora» jer ja o tome niti sam odlučivala, niti je to bio moj posao, ali me strašno razočaralo da je bila dovoljna reakcija jednog pojedinca, čije mišljenje, sigurna sam, nije u skladu s većinskim mišljenjem učenika niti građana Splita, da se nečiji trud i umjetnički rad tako minorizira. Ja sam ispala prijetnja za ovo društvo, a to sigurno nisam. Žao mi je što se sve tako dogodilo jer je predstava bila pravi hit pa se nekako još uvijek nadam da će ponovno ugledati svjetla pozornice. U međuvremenu, vjerovali ili ne, osnovan je i Odbor za utvrđivanje podobnosti predstava!

Napisao: Siniša Jović
Snimio: Nikola Vilić (hvala kolegi na ustupljenoj fotografiji)

Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

Nakon intervjua uslijedio je ovaj tekst, također objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, u kojem sam pokušao rekonstruirati kronologiju i “logiku” koja je dovela do skidanja “Narančine kore” s programa GKM-a:

I nakon Frljića Splitu se ponovno dogodio “Frljić”. Ovaj put u liku i djelu glumice i redateljice Jelene Posavec Tušek i njezine predstave “Narančina kora”, nastale prema tekstu Maje Pelević. Naime, s njom je u GKM-u debitirala kao redateljica prije otprilike godinu dana, no bio je to previše gorak zalogaj za dio publike, pa se predstava naglo prestala igrati unatoč iznimnoj posjećenosti, izvrsnim kazališnim kritikama i aktualnosti tema koje je propitivala.

Ni prva, ni zadnja, možda bi netko mogao reći, ali kronologija događaja je i suviše zanimljiva, da bismo priču preskočili jer ona otvara nekoliko važnih pitanja, prije svega tko sve, na izravne i neizravne načine, kroji kazališni repertoar, treba li zbog pritisaka dijela publike prestati s izvođenjem komada jer se on kosi s moralnim nazorima tih istih ljudi te može li itko imati monopol u odlučivanju koji je to “primjeren način” na koji s djecom treba govoriti o škakljivim temama poput spolnosti.

Stoga smo se obratili Ljubici Srhoj, ravnateljici GKM-a, nakon intervjua s Jelenom objavljenom u prošlom broju Linije X. Jelena, naime, deset mjeseci nije iznosila slučaj u javnost, nadajući se kako će se strasti smiriti i predstava nastaviti igrati, no to se nije dogodilo iako se “Narančina kora” još uvijek nalazi oglašena na službenim stranicama kazališta.

– Predstava je zadnji put izvedena prije 10 mjeseci, zato ne znam zbog čega se sada poteže ovo pitanje – kazala nam je Ljubica Srhoj, navodeći u nastavku kako su zapravo svi u GKM-u ostali zaprepašteni količinom iskazanog gnjeva i mržnje pojedinaca prema jednoj predstavi koja je samo pokušala osvijetliti aktualne probleme mladih. Inače smo protiv zabrana u umjetnosti, a osobito nas je zasmetao dvostruki moral na djelu. Naime, u doba kada se u tzv. obiteljskim terminima na televiziji prikazuje čista pornografija koju uredno najčešće odgledaju i djeca, mi u kazalištu bismo se valjda trebali vratiti u nekakvo nevino “viktorijansko” doba kad su tinejdžerima servirane priče o “pčelici i cvijetu” – rekla je Ljubica Srhoj, a nas je zanimalo zašto se onda predstava prestala izvoditi ako u GKM-u razmišlaju na ovaj način.

– Predstava je izvedena 20 puta, od čega 18 puta bez ikakvih problema. Samo su dvije škole, jedna osnovna i jedna srednja, podigle prašinu protestirajući protiv navodne “neprimjerenosti” i “vulgarnosti”. Nakon toga u sve se umiješao i Odjel za prosvjetu, kulturu, sport, informiranje i tehničku kulturu pri Službi društvenih djelatnosti Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, šaljući svim školama dopis s preporukom da učenike ne dovode na tu predstavu. Poslije toga, interes za predstavu se naglo ugasio i mi je više nismo igrali – kazala nam je Srhoj.

Bio je to povod da kontaktiramo i Nansi Ivanišević koja je upozorila ravnatelje osnovnih i srednjih škola na “Narančinu koru” iako sama istu nije pogledala.

– Ovaj Ured, odnosno njegov Odjel za prosvjetu, kulturu, sport, tehničku kulturu i informiranje, pa ni ja osobno, nemamo ovlasti zabraniti neku predstavu. S druge strane, naša obveza je pratiti rad odgojno-obrazovnih i kulturnih institucija, što je u ovom slučaju rezultiralo saznanjem o neprimjerenosti spomenute predstave. Premda je osobno nisam uspjela vidjeti, s vrlo argumentiranom reakcijom Školskog odbora Osnovne škole “Split 3”, glede neprimjerenosti sadržaja, upoznala sam i ostale ravnatelje kako bi, zajedno s odgovornim tijelima svojih škola, razmotrili ovu pa i druge moguće slične situacije – kazala nam je Nansi Ivanišević, voditeljica spomenutog Odjela, napominjući da je gospodin Antonio Šarolić, kao predsjednik Školskog odbora OŠ “Split 3”, te istodobno otac troje učenika, imao i obvezu reagirati, jer svi mi snosimo odgovornost za odgoj i obrazovanje djece, zaključila je.

A što je s umjetničkom slobodom?

– Slažem se da su umjetničke slobode važne, ali nema te umjetničke snage koja se može nametnuti djeci usprkos protivljenju tijela koje upravlja školom. Od konca 90-ih do otprilike 2005. godine postojalo je pri ovom Uredu povjerenstvo sastavljeno od petnaest stručnjaka koje je na traženje škola, prosuđivalo ponuđene programe. Nažalost, ta praksa nije opstala, dijelom i zbog izostanka financijske potpore – odgovorila je Ivanišević, dodavši da ne treba smetnuti s uma da su sigurnost i pravo na odrastanje primjereno dobi zagarantirani i međunarodnim konvencijama, i našim Ustavom te drugim zakonima.

Što je to konkretno u „Narančinoj kori” zasmetalo Antonija Šarolića, profesora s FESB-a, inače stručnjaka za antene i ostala područja primijenjenog elektromagnetizma, pokušali smo doznati i od njega osobno. On je najprije odbio razgovarati, da bi nam na kraju ponudio samo ovaj odgovor:

“Krajem 2012. dobio sam informaciju o neprimjerenim sadržajima u predstavi koja se nudila školskoj djeci.  Kao predsjednik Školskog odbora smatrao sam svojom odgovornošću o tome upozoriti kazalište, kao i službe nadležne za školstvo. Uputio sam im dopise koji nisu namijenjeni javnosti, već kazalištu kao upozorenje, a službama na postupanje. Nemam informaciju što se poslije događalo. Kako prestankom mandata od svibnja 2013. više nisam član Školskog odbora daljnjih komentara ni izjava po ovom pitanju nemam. U sličnoj situaciji opet bih postupio potpuno isto.”

– Ako odem u kazalište i meni se ne svidi neka predstava znači li to da i ja mogu zahtijevati da se ona skine s programa – pita se, pak, Jelena Posavec Tušek koja vjeruje da “Narančina kora” nije zaslužila ovakvu sudbinu.

– Umjetnost kod nas ne smije ići u smjeru društvene angažiranosti, ne smiješ kopati po problemima jer ćeš završiti među nepodobne. Čini se da su sve teze izokrenute naopako, pa tako i karakter ove predstave koja zapravo promovira visoke etičke vrijednosti, a pitam se jesu li je uopće pogledali oni koji joj sude – kazala je redateljica.

Da u predstavi nema ništa sporno, misli i ravnatelj drame HNK Split Žarko Radić.

– Meni se predstava jako svidjela, ali moram priznati da je nisam promatrao s aspekta primjerenosti nekom specifičnom uzrastu. U kontekstu vremena u kojem živimo, mislim da se djeca susreću i s puno opasnijim sadržajima. Ne znam dovoljno detalja o cijelom slučaju, ali mislim da svaki roditelj i nastavnik na osobnoj razini ima pravo preporučiti neku predstavu ili iskazati sumnju u njezinu primjerenost, međutim, ne sviđa mi se ideja organiziranog pritiska – zaključio je on.