Sanjanje o legitimnom seksu; Ajme, još se nisi udala?!!!

Prvi ples

Prvi ples

Postoji li uistinu naša “druga polovica”? Možemo li biti istinski sretni i ostvareni kao cjelovite osobe samo ako smo pronašli taj “dio nas koji nam je nedostajao” ili je ovo vjerovanje tek kulturno uvjetovana konstrukcija kojom nas filuju još od vrtića pričajući nam bajke s uvijek istim završetkom “I tako su živjeli sretno do kraja života…”?

Situacija se nakon braće Grimm, dakako, nije puno izmijenila, pa model happy enda, čak i u modernim urbanim bajkama poput kultne serije “Seks i grad” nekako ostaje isti. Iako je Carrie Bradshaw, kao glavna protagonistica, u prvim sezonama promovirala tip neovisne, slobodoumne žene koja uživa u životu i bez okvira institucije braka, kako se serija bližila kraju i naposlijetku dobila svoje filmske nastavke, feministička nota sve je više blijedila u korist mainstream ideologije.

Tako su sve junakinje, osim fatalne Samanthe, doživjele transformaciju od urbanih Amazonki u gotovo očajne kućanice s vjenčanim prstenom na ruci. Sličan smo happy end nedavno gledali, odnosno čitali i u globalnoj uspješnici “Jedi, moli, voli” u kojoj junakinja Liz nakon bijega iz lošeg braka i velike duhovne potrage završava u zagrljaju zgodnog Brazilca negdje na pješčanim plažama Balija, a prisjetimo li se i storije o duhovitoj debeljuci Bridget Jones, lako je vidjeti da pop kultura očito teško podnosi drukčije završetke.

No što je sa “stvarnim” životom? Jesmo li svi pomalo žrtve mita o idealnoj ljubavi koja će nam dati onaj “pravi smisao”? Ili možemo biti singl i voditi ispunjen pa možda čak i sretan život?

– Ljudi su zapravo više u ravnoteži kada su sami jer u vezama obično očekuju od onog drugog da zadovolji njihove potrebe. Kada smo u potrazi za ‘objektima’, kada po svaku cijenu tražimo bliskost s drugima, izbjegavamo bliskost sa samima sobom. Kažu da u životu nije dobro čeznuti za ničim, pa tako ni za vezama, jer to znači da njegujemo obrazac ovisnosti. Često žene misle da će se s brakom i djecom osjećati voljene i ispunjene, no umjesto da tragaju okolo, silu ljubavi svi već imamo u sebi – misli splitska profesorica Silvia Borić koja je trenutačno singl, no iza sebe ima sedmogodišnju vezu. Kako mi je priznala na našoj ćakuli uz kavu, nije ju bilo nimalo lako prekinuti.

– Najteže ti je odustati kad vjeruješ da daješ 100 posto sebe u nekom odnosu, no naposljetku sam ipak bila sretna kada se to dogodilo jer u vezama u kojima više ne rasteš, sve se svede na zbrajanje i oduzimanje. Ljudi bi trebali imati vjere u sebe i drugu osobu, u suprotnom, odnos nema nikakva smisla – kaže ova 33-godišnja profesorica koja ima i svoje mišljenje o famoznoj teoriji “klin se klinom izbija” u primjeni liječenja “slomljenog srca”.

Silvia Borić

Silvia Borić

– Ta teorija služi izbjegavanju “patnje” ili u nekim slučajevima da se “ne ponižavamo” činjenicom što nekoga još uvijek volimo, no patnja je prirodna emocija čijim negiranjem ne postižemo ništa jer naše biće sve pamti pa se prije ili poslije moramo suočiti s onim što vučemo sa sobom. Pauza između dvije veze trebala bi biti poput “higijene” koja će nam pomoći shvatiti u čemu smo griješili kako ne bismo ponavljali iste obrasce ponašanja – ispričala mi je Silvia, a mene je zanimalo kako joj je bilo “naći se na početku” nakon prekida tako duge veze.

– Kada sam trebala prekinuti vezu, moja majka, koja je inače vrlo slobodoumnih pogleda na svijet te koja me često savjetovala: “Ćerce, nemoj se udavat prije tridesete!”, samo mi je rekla: “Izgubila si sedam godina života!”. Ali ja uopće nisam imala taj osjećaj, nisam izgubila ni sedam godina, ni sebe, jer sam u međuvremenu diplomirala, putovala po svijetu i družila se sa svojim prijateljicama. Nakon prekida sve što je ostalo sam ja, ali bolja nego prije sedam godina – priznaje ova mlada žena koja drži da današnji moderni muškarci mahom ne žele da im se žena “okači o kućni budžet”, nego očekuju da i ona donosi “jaja”, ali istovremeno ne prihvaćaju koncept partnerstva. Tako žena mora s jednog posla trčati kući kako bi navukla pregaču i obavila preostale obveze.

– Uloge su očito podijeljene, ali igraju li se one uvijek do kraja? Naime, kad sam jednom prilikom rekla svom partneru: “Ti si muškarac, pa ti odluči!”, njemu se digla sva kosa na glavi – sjeća se Silvia, napominjući da bez obzira na trend prema kojemu u mladosti mijenjamo više partnera, pa se čini da je naše društvo slobodnije, još uvijek dobar dio ljudi ima potrebu živjeti u okviru.

– Ženama brak znači izvanjsku sigurnost i potvrdu da su voljene, no svaka udana žena u svom srcu zna koliko je zapravo voljena. Nažalost, teško je pobjeći od stereotipa pa su brojne one koje vode ljubav u slobodnoj vezi, a negdje u sebi maštaju o “legitimnom seksu” jer ih je tako društvo podučilo. Međutim, bilo bi bolje da ih je podučilo da budu cjelovite osobe. Umjesto toga ljudi obično u dugim vezama ili braku postanu pasivni, jer misle da su tom zajednicom ostvarili sebe, no ta nas pasivnost ustvari negira kao duhovna bića koja bi po svojoj prirodi trebala biti u stalnom procesu evolucije, rasta i razmjene – zaključuje moja sugovornica s kojom mi se teško bilo ne složiti.

Jungovska psihoanalitičarka Jean Shinoda Bolen, autorica knjige “Boginje u svakoj ženi”, koja govori o mitskim arhetipovima u ženskoj psihi, možda bi u ovom razmišljanju prepoznala obrazac Artemide, boginje lova i mjeseca, za koju kaže: “U ranim odraslim godinama većina Artemida ne razmišlja o braku jer su zaokupljene poslom ili ciljevima. Ako i stupi u brak, on je najčešće ravnopravan, pa će u današnje vrijeme vjerojatno zadržati i vlastito prezime. Budući da je psihološki stasita, kao što je sama boginja bila tjelesno stasita, za Artemidu je besmisleno igrati ulogu ženice.”

Potreba da žena neko vrijeme, pak, provede u unutarnjem, tihom i uravnoteženom dijelu svoje osobnosti, može ukazivati da je u njoj “progovorila” boginja ognjišta Hestija koja zrači osjećajem samodostatnosti i potpunosti. A takve žene sigurno jedva ne čekaju da ih na ulici zaskočite pitanjima: Jesi li se udala? Što čekaš više?

Napisao: Siniša Jović
Fotografije: Prvi ples by Igor Novaković; Silvia Borić – privatna arhiva
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, a za potrebe ovog bloga je ponešto izmijenjen.