Maja Klarić: Čitateljima željnim putopisa ‘podvalila’ sam poeziju

Maja Klarić

Maja Klarić

Na prvoj ovogodišnjoj putopisnoj tribini “Tamo, tamo da putujem…”, koja se već četvrtu godinu održava u Gradskoj knjižnici Marka Marulića pod “dirigentskom palicom” Ingrid Poljanić, ovog je tjedna gostovala šibenska putopjesnikinja Maja Klarić. Osim što za sobom ima puno prijeđenih kilometara, ona je i autorica dviju zbirki putopisne poezije: “Život u ruksaku” (AGM, 2012.) te “Quinta Pitanga” (V.B.Z., 2013.). Bio je to razlog da je zamolimo za razgovor.

Kako to izgleda kada ti putovanja postanu stil života?

– Jednom kad ti se to dogodi svaki slobodni trenutak počneš koristiti za putovanje, a svo ostalo vrijeme za razmišljanje o njemu. Također, sve što zaradiš ulažeš u putovanja. Jednostavno sav svoj trud,  ideje i motivaciju usmjeriš prema tom cilju. Srećom, moj mi posao omogućuje da puno vremena provodim na putovanjima jer i tijekom njih mogu raditi.

Jeste li birali svoj posao tako što ste željeli puno vremena za putovanja ili se to dogodilo više spontano?

– Oduvijek sam željela raditi kao prevoditeljica. Zato sam studirala engleski i komparativnu književnost jer sam smatrala da je to najbolja kombinacija za prevođenje knjiga. Imala sam sreću da mi se želja ispunila i evo već tri godine radim kao književna prevoditeljica. Nisam ograničena uredom, samo vlastitom disciplinom te rokovima koje zada naručitelj prijevoda. A posao mogu nositi bilo gdje sa sobom.

Što je to u ljudskoj prirodi što nas tjera da putujemo?

– Razloga za putovanje je bezbroj. Svatko vjerojatno ima neki svoj. Netko želi upoznati nove ljude, netko želi vidjeti ovo ili ono svjetsko čudo, najvišu planinu, najljepši slap, a ja se želim izmaknuti iz svakodnevnice da bih je mogla ponovno cijeniti kada se vratim. Osim toga, želim ispuniti život nekim novim doživljajima i slikama u glavi. Shvatila sam i to da najviše pišem dok sam na putovanjima jer me takve situacije inspiriraju, a kako ne mogu izdržati da ne pišem onda mi je najbolje da se samo uputim i prepustim.

A zašto se taj “svrabež prstiju” manifestirao baš kroz putopisnu poeziju? I što mislite da bi bila prednost za čitatelje koji se uhvate neke vaše zbirke u odnosu na klasičan prozni putopis?

– Budući da su dvije moje najveće strasti oduvijek bile putovanja i pisanje poezije, tijekom sve češćih putovanja nekako se ispostavilo da je njihov spoj žanr u kojem se najviše pronalazim.
Razlika između putopisne proze i poezije je u tome što proza uglavnom donosi dosta konkretnih informacija i savjeta, dok poezija pruža više osjećaja, atmosfere i onog nečeg neopipljivog. Čitajući poeziju možeš zamisliti kako ćeš se osjećati u nekoj zemlji. Pjesma ti ne mora nužno pomoći da se u njoj snađeš, ali ćeš znati što možeš očekivati.
Putopis je sve popularniji žanr i sve više ljudi ne samo da ga čita nego ga i piše, dok je poezija sve manje prisutna. Ona se počela smatrati manje razumljivom i manje zanimljivom, pa sam ju pokušala “podvaliti” čitateljima kroz putopis jer je on trenutno popularniji od ičega. Htjela bih uvjeriti čitatelje da poezija nije nikakav bauk već da u njoj mogu „čak“ i uživati.

Koliko su vam važne povratne informacije čitatelja?

– Jako. Imala sam sreću da su one bile gotovo uvijek pozitivne. Velika mi je inspiracija kad mi netko kaže da se pronašao u nekoj pjesmi ili kad na Facebooku podijeli neki moj stih. Drago mi je i kad moju poeziju čitaju srednjoškolci, ljudi koji nemaju veze s poezijom, koji inače ne odlaze u knjižnice. Zato uvijek nastojim da stihovi budu jednostavni i razumljivi, da slike budu jasne te da se ne zaplićem u nekom metajeziku.

To zvuči kao da poezija za vas nije samo potreba za vlastitim izražavanjem nego i potreba za obraćanjem?

– Dobro ste to zapazili. Riječ je o potrebi za prenošenjem poruke, a nju je nemoguće prenijeti ako se zapleteš u formi ili kroz kompliciran izraz. Zato je moj izraz jednostavan, a poruka pozitivna. Loše vijesti i slike ionako su jako prisutne oko nas. Obje moje zbirke su na neki način oaze mira i odmak od svakodnevnog, putovanje u neki ljepši kraj.

Kako se vi pripremate za putovanja? Čitajući pjesnike?

– Uvijek mi je bila želja temeljito se pripremiti za neko putovanje, međutim sva moja putovanja ispadnu “navrat nanos” pa to uglavnom ne stignem. U budućnosti bih to voljela promijeniti jer bi time možda postigla veću dubinu u poeziji. Ipak, ovo ne znači da ne znam ništa o zemlji u koju putujem. Obično je nastojim upoznati čitajući njezine autore.

Važna tematska preokupacija u vašoj prvoj zbirci “Život u ruksaku” bili su suputnici. Što ste kroz brojna putovanja naučili o dinamici tog odnosa?

– Naučila sam da je suputnik tvoj učitelj na putovanju jednako koliko i cesta ili novo mjesto.  On ili ona nude ti mogućnost da vidiš samoga sebe iz nekog drugog ugla, koliko si spreman na kompromis, uzimanja i davanja. To mi je naročito bilo vidljivo na hodočašću Camino de Santiagu kad smo hodali po čitav dan i tako mjesec dana, jedni pored drugih. Kad su suputnici u pitanju tada je definitivno kompromis ključna riječ. Tome se i dalje učim.

Od svih suputnika koje ste imali, koji se pokazao najboljim?

– Moja najbolja suputnica oduvijek je bila moja sestra. S njom sam počela putovati i otkrivati svijet. Ona me je naučila kako se ne bojati novog i nepoznatog, kako putovati sama. I premda nje tijelom više nema, ona je duhom prisutna u meni i svijetu oko mene, zauvijek će sa mnom putovati i davati mi savjete, biti moj anđeo čuvar na svakom putu. U to sam uvjerena.

camino (4) (1)

Druga zbirka „Quinta Pitanga“ nastala je u Brazilu, zahvaljujući UNESCO-ovoj stipendiji. O kakvom je projektu bila riječ?

– UNESCO svake godine raspisuje međunarodni natječaj za kreativno pisanje te glazbene i vizualne umjetnike. Moja prijateljica Martina Kartelo, kazališna umjetnica iz Splita, poslala mi je link pa sam odlučila ne biti lijena kao obično, prikupiti potrebne papire, napisati projekt i prijaviti se. Dobila sam dvomjesečnu stipendiju koja me odvela na otok Itaparica, nasuprot Salvadora. Premda sam tamo otišla s namjerom da radim jedan projekt – istraživanje puteva francusko-švicarskog pjesnika Blaisea Cendrarsa koji je dosta putovao Brazilom i potaknuo njihov pokret modernizma, kad sam došla tamo otkrila sam da ima jako malo materijala na tu temu, dobila sam novu inspiraciju i tako napisala ovu zbirku. Riječ je o poeziji koja govori o lokalnom stanovništvu, ali i o mojoj borbi sa samom sobom kao pjesnikinjom. Uvjeti rada koji su nam bili omogućeni stipendijom jednostavno su bili takvi da sam se pitala što bih uopće mogla pisati u tom savršenstvu. Tako je nastalo dosta pjesama o samom procesu pisanja.

Znači pjesnik ipak treba neku patnju?

– Ipak treba, pa sam se uhvatila teme “saudadea”, koji u portugalskom jeziku označava melankoliju, čežnju za nečim što ti nedostaje, bilo to prošlo ili tek slijedi. U tom sam se osjećaju posve pronašla, a samim time i osnovnu temu zbirke.

Ljudi imaju predrasude da za putovanje treba puno novca. No, vi svojim primjerima to opovrgavate. Koji su vaši trikovi za jeftina putovanja?

– Često me pitaju imam li neke sponzore i kako si to sve mogu priuštiti. I ja im odgovaram, jedini način da putuješ jest da radiš za to. Tijekom fakulteta sam, primjerice, radila razne studentske poslove i sve što sam uštedjela koristila sam za putovanja. Zatim sam otkrila da se može putovati i zahvaljujući različitim stipendijama, no, i  za to je potrebna neka vrsta rada jer treba osmisliti projekt, odvojiti neko vrijeme za hrpu papirologije… A tu je opet i volontiranje. Uključila sam se, primjerice, u međunarodnu organizaciju WWOOF koja povezuje organske farme diljem svijeta. Zahvaljujući njima otišla sam u jedno malo selo u Maroku gdje sam živjela mjesec dana s tradicionalnom arapskom obitelji pa sam s njima rezala masline i sadila stabla. Ova organizacija nudi smještaj i hranu, a ti zauzvrat pomažeš nekome u poslu kojim se ti ljudi bave. To je praktičan i jeftin način putovanja, ali svejedno ne smiješ sjediti skrštenih ruku, ipak trebaš nešto dati zauzvrat. Svako putovanje traži neku vrstu rada.

Ja sam sebe ugodno iznenadio kad sam krenuo na trotjedno putovanje u Indiju samo s jednim komadom ručne prtljage. Kako vi stojite s koferima?

–  Sa svakim putovanjem, čini mi se, nosiš sve manje stvari, naročito ako ideš u neku zemlju gdje su stvari jeftine. Ali sam primjetila i da se sve češće vraćam sa sve više stvari, dojmova, zapisa, sitnica koje po putu pokupim, a koje me na nekoga ili nešto podsjećaju…

Putovanja ne moraju uvijek biti povezana s uživanjem kako se prodaje u turističkim brošurama. Ona ponekad pokreću i različite unutarnje nemire. Kakva su vaša iskustva?

– Najviše sam po sebi kopala na Caminu jer hodočašće i jest takva vrsta putovanja. Slično je bilo i u Brazilu iako mnogi ljudi na njegov spomen prvo pomisle na karneval, sambu, koktele… Priznajem, to je bio i moj prvi dojam, pogotovo kad vidiš tirkizno more i pješčane plaže. Ali kad boraviš tamo dva mjeseca i pokušaš upoznati lokalno stanovništvo shvatiš da realnost izgleda drukčije. O tom jazu između onoga što smo imali mi, korisnici UNESCO-ove stipendije, i uvjeta u kojima živi lokalno stanovništvo, pisala sam i u zbirici. Jednog dana, sjedeći na plaži, upoznala sam dječačića kojemu je životni san ići u Salvador, a radi se o gradu udaljenom pola sata brodske vožnje od otoka na kojem smo živjeli. On je, naime, toliko siromašan da nikada nije mogao posjetiti taj grad. Na putovanjima svakako treba osvijestiti i tu drugu stranu stvarnosti. Zato više ni ne putujem preko turističkih agencija koje takva iskustva ne nude.

camino (2)

A je li bilo destinacija s kojih se niste htjeli vratiti?

– Za sada nije jer su me dosad mnoge stvari vezivale za dom. Ako nisam putovala sa sestrom onda sam joj se što prije htjela vratiti da joj sve prepričam. Ako nisam putovala s momkom onda sam se htjela vratiti njemu jer mi je nedostajao. A nekad bi se jednostavno umorila od lutanja i snalaženja… Tako do sada nisam osjetila poriv da negdje ostanem za stalno. Ali, „što više putujemo to naši ruksaci postaju sve lakši…“ Stoga mogućnost i poriv za ostankom negdje vani, pogotovo imajući na umu našu gospodarsku situaciju, iskreno, svakim danom raste.

Napisao: Siniša Jović
Fotografije ustupila Maja Klarić; snimila: Dijana Klarić
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

U nastavku pročitajte Majine pjesme:

 

O SUPUTNICIMA

Promatram te da bih se malo rastužila

Dok šutiš, dok spavaš, dok gledaš u drugom smjeru

Da ne bih odmaknula predaleko

Od tebe koji ionako nestaješ

Kilometar po kilometar.

Pa se pitam

Da li nas lijepe stvari koje se događaju

Spajaju ili još više udaljuju

Dok na istim ulicama

Otkrivamo različite svjetove.

 

Ponekad smo putujući u dvoje

Usamljeniji nego da smo sami.

 

MAL DU RETOUR

“Lijepo može biti samo ono što je na suncu.”

Bela Hamvas, “Jasmin i maslina”

 

Sad mi se čini

Kao da pišem

O nečemu što se nikad nije dogodilo.

 

Ti si jedini svjedok

Poslijepodneva na Egejskom moru

I moje nesmotrenosti u Bukureštu,

Ali nisam sigurna mogu li ti vjerovati.

 

Po povratku

Nema ni trenutka

U kojem ne osjećamo

Geografsko vremenski nesklad.

Kao da smo zaboravili vratiti sat

Na srednjoeuropsko računanje vremena.

 

Prepuni doživljaja

Koje nikada nikom

Nećemo uspjeti prepričati

 

Vječno izgubljeni

Za one koji su nas čekali.

2 thoughts on “Maja Klarić: Čitateljima željnim putopisa ‘podvalila’ sam poeziju

  1. Ingrid Poljanić

    Odličan tekst Siniša!I sugovornica je za 5, ali treba znati”ubosti” prava pitanja.Pjesme u dodatku teksta-pun pogodak!Tako će oni koji su pročitali razgovor s Majom (nadam se) posegnuti za njezinim knjigama, koje su mi se jaaaako svidjele.Pozdrav!

    1. Siniša Jović Post author

      Hvala Ingrid. Zadnjih godina i ja sam, spletom sretnih okolnosti, dosta putovao svijetom pa mi je tema bila vrlo interesatna i bliska. Daljine me zovu… :)

Comments are closed.