Ana Dalbello: Psihički bolesnik ne prestaje biti osoba, a kazalište mu pruža priliku za emancipaciju

ana dalbello 1

Ana Dalbello

Stupanj razvijenosti nekog društva mjerimo po njegovu odnosu prema manjinama, nacionalnim, seksualnim, vjerskim…, odnosno prema stupnju integriranosti svih onih koji se nalaze na marginama. A kako po tom pitanju stoje psihički bolesnici vrlo se rijetko (ako uopće!) raspravlja u našim medijima.  Jednom kada „zarade dijagnozu“, na njih kao da više nitko ne računa. No, mora li njihova vidljivost, ne uzimajući u obzir bizarnosti iz područja crne kronike ili socijale, biti ravna nuli ili bi suvremeno društvo trebalo otvoriti prostor za afirmaciju i ljudima koji su „malko prešli granicu“? Što bi to za njih značilo? Koje bi to posljedice donijelo društvu? Kakva je pri tome uloga kazališta? 

O ovim smo temama razgovarali s 36-godišnjom Sinjankom Anom Dalbello, teatrologinjom s trenutnom adresom u talijanskom gradu Trstu, koja svoj profesionalni put gradi upravo radeći sa psihički oboljelim ljudima okupljenim u kazališnoj skupini “Accademia della Follia” ili “Akademija ludosti”, a ove je godine kao redateljica postavila i predstavu „Plava kao sloboda“ s psihičkim bolesnicima u dalekom Brazilu. No, krenimo redom:

Od najranijih mladenačkih dana bili ste zaljubljeni u izvedbene umjetnosti, pa vam je neuspjeh na zagrebačkoj Akademiji, gdje ste pokušali upisati filmsku režiju, teško pao. Ipak, niste odustali. Spakirali ste prtljagu i otisnuli ste se u nepoznato…

– Nakon zagrebačkog neuspjeha pauzirala sam godinu dana pripremajući se za studij u Bologni, a ljeto prije upisa na fakultet otišla sam u Rim raditi kao babysitterica kako bih što bolje naučila talijanski jezik. Rim je djelovao kao uvod u moj budući dom, onaj u Bologni, a Bologna mi je otvorila kreativnu percepciju i omogućila mi pristup različitim formama kulture, ali i običaja i ljudi, i to ne samo onih iz Italije nego iz cijelog svijeta. Studij u Bologni bio je jako lijepo, korisno i snažno iskustvo. Doduše, na prvoj godini sam se osjećala kao „mali Perica“, izgubljena u prijevodu i prostoru, nisam dobro govorila talijanski i bila sam zbunjena. Valjalo je pomno upijati sve te nove situacije, susrete i akcije. No, preko teatra sam shvatila da čak i jezični limit može postati jezik izražavanja. Moć transformacije je velika u teatru.

Od teatrologije na DAMS-u do psihijatrije, pretpostavljam, dug je put. Kako se to dogodilo? Što vas je uopće senzibiliziralo da se bavite ovim poslom?

– Uvijek me zanimala ljudska fragilnost, naši strahovi i nesigurnosti koje mislimo da skrivamo, ali naše nam tijelo preko različitih simptoma jasno daje do znanja da je sve transparentno. Inače sam po prirodi jako empatična osoba, i jako dobro razumijem i prihvaćam te naše tamne strane od kojih mnogi zaziru i prave se da nisu tu. Sama umjetnost ima u sebi dozu ludila; kreativnost izlazi iz naših imaginarija koji su kombinacije želja, vizija, fobija, fantazama. Jezik teatra koristi se tijelom glumca kako bi se poruka prenijela publici, a psihijatrija se koristi tijelom pacijenta kako bi dijagnosticirala zdrastveni problem.

Između ove dvije discipline, dakle, stoji ljudsko tijelo, ili ono što volim nazivati geografijom tijela, a ona je satkana od kostiju, mesa, krvi, živaca, snova, želja, sumnja, paralelnih svjetova, paranoja… Moj put prema „ludilu“ dogodio se, pak, spontano. Upisavši postdiplomski studij u Veneciji iz područja neverbalne komunikacije, trebala sam odraditi 100 sati prakse u nekoj ustanovi koja radi s ljudima s posebnim potrebama ili u nekom kazalištu koje surađuje s ljudima s posebnim potrebama. Izbor je pao na Trst, jer “Trst je naš”. Tu sam upoznala kazališnu grupu “Accademia della Follia”, koju vodi profesionalni glumac i redatelj Claudio Misculin. Suradnja je bila jako uspješna, tako da sam jednostavno odlučila nastaviti raditi s njima.

Kako je izgledao vaš prvi susret s ovom kazališnom grupom? Kakva su bila vaša očekivanja, nade i strahovi?

– Bilo me strah hoću li biti prihvaćena od grupe, hoću li se uklopiti i snaći se u radu. Zapravo, možda sam više osjećala strah u odnosu na samo ludilo, ali istovremeno sam bila jako koncentrirana na njihovu prisutnost i njihovu komunikaciju koju ne može proizvesti niti jedan kazališni workshop. U njima ima toliko energije koja cirkulira preko pokreta, riječi, pogleda, mimike i glasa. Upoznala sam ljude koji imaju najrazličitije dijagnoze, neki su manično-depresivni, neki pate od opsesivno-kompulzivnih poremećaja, drugi od psihomotoričkih poremećaja, treći su bivši ovisnici itd.. Provodeći vrijeme s njima, shvatila sam da postoji mogućnost borbe protiv sudbine psihičkih bolesnika, a ta mogućnost se zove kazalište, odnosno rad na sceni.

Ana i Claudio Misculin

Ana i Claudio Misculin

Na kojim principima se temelji vaš rad? Pozicija od koje krećete zapravo nije terapeutska...

– Redatelj, glumac i osnivač skupine Claudio Misculin polazi od pretpostavke da izbliza nitko nije normalan te da je umjetnost kombinacija tehnike i ludila. Umjetnost treba posjedovati magiju jer ako je nema, to nije umjetnost. Magija „luđaka“ otkriva se u teatru ako se osobi pruži mogućnost da se izrazi i da mu se skine ta često i jedina „etiketa“ kroz koju je promatran – kao luđak i ništa više. Društvo zaboravlja da psihički bolesnik ne prestaje biti osoba te da on ima pravo na svoje dostojanstvo i emancipaciju. Tužno je i neprihvatljivo da u njemu vidimo samo dijagnozu, a ne i čovjeka. Naš rad u grupi nije nikakvo „liječenje“ nego radije pokušaj njihove emancipacije.

Kako angažman u vašoj glumačkoj družini utječe na ove osobe i njihov život?

– Izgradili smo jako prisan odnos, rekla bih i prijateljski, te smo jako odani jedni drugima. Mi smo kao čopor. Moj zadatak u grupi je da vodim zagrijavanja tijela i glasa, vježbe kojima se više-manje koriste svi glumci. Inače, rad na tijelu je baza jer sve počinje od tijela… Važan je taj ulazak u tijelo, vježbe disanja, odnos s prostorom, s drugima… pa se koristimo svim tehnikama koje vode prema opuštanju napetosti u tijelu. Osim tog “tehničkog” pristupa, postoji cijeli spektar nijansi u odnosima na kojima radimo i kroz koje se suočavamo sa svim našim slabostima i „vječnim tugama“. Njih nastojimo ublažiti pričajući o drugim mogućnostima naših realnosti. Ironija, lakoća i mnogo humora ključni su faktori u ovome poslu. Kao što sam napomenula, naša je želja da se postigne viši stupanj emancipacije ovih ljudi jer to pridonosi razvijanju njihove odgovornosti i osjećaja za ritam stvari, što im je važno u svakodnevnom životu.

Kakav odnos Italija gradi prema pacijentima s psihičkim oboljenjima?

– U Italiji, preciznije u Trstu je počela reforma na psihijatriji s Francom Basagliom kao začetnikom. Poznat je zakon 180, donesen još 1978. godine koji teži da se zatvore klasične psihijatrijske bolnice te da se pacijentima dade više prostora i mogućnosti za socijalizaciju. I danas postoji jaka struja koja želi nastaviti Basagline vizije i ideje. Naravno, situacija ovisi od psihijatrije do psihijatrije, o otvorenosti autoriteta koji upravljaju njima i o postojanju volje i energije koju treba uložiti da bi se promijenio status pacijenta. Situacija je jako složena, pogotovo sada kada je Italija zahvaćena ekonomskom krizom.

Pokušali ste nešto slično napraviti u Splitu. Gdje je zapelo?

– Meni u Splitu uvijek zapne. Valjda je takva veza ovoga grada i mene. Glavni problem je bio novac. Pokrenila sam neprofitnu udrugu “Teatar od soli”, preko nje napisala projekt za kazališnu radionicu s psihički bolesnim osobama i djecom, poslala sam taj vrijedni projekt na različita mjesta, ali kako to obično biva u našem gradu, sve završi u zaboravu. Jedini odgovor sam dobila od Doma za psihički bolesne osobe u Trogiru, pa sam s njima i surađivala. Doktor Pavić mi je izišao ususret i napravili smo jako zanimljivu radionicu s jednom kraćom izvedbom na kraju. Ali, tada sam bila slabo organizirana tako da je cijela priča prošla gotovo nevidljivo. Izgleda da je tako trebalo biti – nevidljivo ludilo.

Iako kod nas, očito, nije išlo, dobre rezultate ste postigli u Brazilu. Kažite nam o tome.

– “Accademia della Follia” bila je već tri puta u Brazilu. Dva puta na turneji s predstavom “Stravaganza” koju je napisala poznata talijanska književnica Dacia Maraini, a naš posljednji Brazil je bio tromjesečni rad u gradu Porto Alegre u psihijatrijskoj bolnici “Sao Pedro”. Tri mjeseca kazališne radionice na kraju su urodila predstavom. Meni osobno je ovo iskustvo bilo nevjerojatno, na trenutke sam mislila da ću i sama poludjeti. Toliko ljudskih priča, toliko lijepe prirode i toliko ludila. Brazil je jedna jako kontradiktorna zemlja.

o grande final (13)

o grande final (173)
Kako je iskustvo rada s ovim ljudima djelovalo na vas? Što ste naučili o sebi i životu?

– Vidim da je sve tako relativno, i sve manje se shvaćam ozbiljno. S druge strane, postala sam za neke stvari strpljivija, pa čak i upornija. I uvijek ponavljam, iako ponekad i zaboravim – ništa nije zdravo za gotovo. U Brazilu sam se susrela s pričama ljudi koje su jako teške, s traumama koje tijelo nikada neće zaboraviti, s ljudima koji su toliko sami i napušteni. Susrela sam žrtve alkoholizma i incesta, paraplegičara kojemu je sestra ujedno i majka, osobu koja je pronađena na cesti, koja nije imala ni ime ni prezime… Mnogi od njih žrtve su loših socijalnih uvjeta te možda i nisu morali završiti na psihijatriji da je društvo navrijeme reagiralo. U svakom slučaju, oni su kao protagonisti predstave ispričali svoju nesreću i tako su došli do katarze. Na mene je to djelovalo kao podsjetnik o snazi volje, želje i namjere. Možda se ipak čuda događaju.

Radili ste neko vrijeme i s „pravim“, odnosno profesionalnim glumcima. Ako biste mogli usporediti rad s njima u odnosu na rad s psihičkim bolesnicima u vašoj glumačkoj družini, što biste rekli?

– Taj veliki glumački ego nekad zna pokriti cijelu pozornicu. To može biti jako naporno, pa čak i dosadno. U mojoj grupi nema takvih dinamika jer je to nepotrebno, ali vjerujte kad ih vidite na sceni, pitate se odakle dolazi sva ta ekspresivna eksplozija, te nijanse u boji glasa, u mimici, u pogledu, u pokretu… U ludilu nema mjesta za ego-tripove i hvala Bogu na tome.

Prema nekim prognozama 21. stoljeće će biti obilježeno porastom mentalnih oboljenja. Kako bi kazalište moglo pomoći te vidite li i neka druga mjesta kao prostore katarze?

– Nažalost, depresija je danas učestala kao i gripa. Sve je više ljudi koji postaju društveno neprihvatljivi, a možda je tako i bolje, kad pogledamo u kakvome društvu živimo. Mislim da kazalište uvijek može pomoći, kazalište je jedna tvornica u kojoj se može proizvesti kritična točka koja je u stanju pomaknuti granice. A u kombinaciji s ludilom još i više. Trebalo bi ljude pozitivno šokirati, da se smiju, plešu, pjevaju, da se izraze onako kako znaju. Bilo bi manje depresije kada bi ljudi imali ispušni ventil, a da taj ventil ne bude ovisničke prirode poput alkohola, droge… Bilo bi divno kad bi ljudi bili ovisni o kazališnim radionicama ili o odlasku u prirodu. Moja želja je spojiti teatar, ludilo i prirodu. Kao mjesto radnje mogu zamisliti neki od naših otoka. No, za sada je to samo ideja.

Radite s ljudima koji su „prešli granicu“, a već neko vrijeme i živite u gradu uz granicu. Kako se osjećate u Trstu?
– Trst je divan grad, ima jednu melankoliju koja je tipična za zapadni Balkan, a opet ima i neku uglađenost, strogoću Austro-Ugarske. Trst je kao razglednica jednog vremena koje je prošlo. Ali taj grad diše, ima svoju dimenziju lučkoga grada. Obožavam s cimericom u Trstu ići na aperitive, to su mi posebni rituali, otići u male barove u kojima su uglavnom ljudi treće životne dobi koji uvijek pričaju o nečemu što se dogodilo, što je bilo davno, davno i neće se više ponoviti. Poetika svakodnevice Trsta je ugodna.

Napisao: Siniša Jović
Fotografije ustupila Ana Dalbello
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji