Irena Ateljević Jureta: Potreban nam je zaokret, a ne spašavanje svijeta koji je ionako neodrživ

Irena Ateljević Jureta

Irena Ateljević Jureta

Financijska kriza koja potresa cijeli svijet, porast nezaposlenosti, društveni nemiri koji su zahvatili arapske zemlje ali i zapadne demokracije, sve veće raslojavanje između siromašnih i bogatih, nezadovoljstvo predstavničkom demokracijom koja stvara od naroda otuđene političke elite, kao i brojne ekološke katastrofe, u javnom prostoru potiču sve glasnije rasprave o održivosti kapitalističkog sustava, zasnovanog na patrijarhalnim principima agresivnosti, natjecanja, dominacije i hijerarhije, kao i rasprave o pitanju održivosti samog planeta. Da su dosadašnji ekonomski ustroj i eksploatacija resursa Majke Zemlje neodrživi, duboko je uvjerena i dr. sc. Irena Ateljević Jureta, znanstvenica svjetske reputacije koja je doktorirala humanu geografiju pri Sveučilištu Auckland na Novom Zelandu. Ona je u Splitu održala radionicu “Samoodrživa žena za našu održivu budućnost”, što je bio povod našeg razgovora. 

– Znanstvenik James Lovelock je usporedio planet s ljudskim organizmom, kazavši da svaki ekosustav predstavlja neki organ u našem tijelu. Ako jedan organ, odnosno ekosustav zakaže, zakazat će i cijeli sustav. To nam se sada polako, ali sigurno potvrđuje. U zadnjih 50-60 godina, kada se događala najveća eksploatacija Zemlje, žene su dobile pravo sudjelovanja u javnim oblicima djelovanja, od politike do ekonomije, sveučilišta itd. Tako smo ušle u jedan sustav koji je, povijesno gledano, bio napravljen modernistički, maskulinistički, agresivno postavljen prema planetu. I baš kao što je Zemlja zahvaljujući njemu, metaforički rečeno, postala “jako umorna”, tako su i tijela žena postala umorna u silnoj želji da se dokazujemo kako možemo sve – biti poduzetne i uspješne znanstvenice, radnice, direktorice, i majke, i partnerice, i dobre kćeri, a u svemu tome zaboravile smo na sebe same. Dakako, “burn-out” sindrom zahvaća i muškarce pa i oni polako shvaćaju kako ih sustav neumorno lomi i drobi sa svojim vrijednostima neprestanog dokazivanja, skupljanja moći, potiskivanja emocija, surovosti, pretjerane racionalnosti…- tvrdi Irena i stoga zaključuje kako je došlo vrijeme tiho nadolazećeg zaokreta iz svijeta modernizma u svijet transmodernog.

Ako jedan organ, odnosno ekosustav zakaže, zakazat će i cijeli sustav

Ako jedan organ, odnosno ekosustav zakaže, zakazat će i cijeli sustav

– Nažalost, trenutne probleme s kojima smo suočeni, najčešće smještamo u postojeće ekonomske i političke okvire koji nastoje rabiti racionalnost, novac i tehnologiju kao prevladavajuća mjerila napretka, no čovječanstvu je potrebna snažna globalna promjena uma i načina razmišljanja. Mora se priznati, modernizam nam je donio određeni progres, ali sada je vrijeme da se reflektiramo, da preispitamo stvari, a žene su posebno dobre u tom smislu jer u njima prevladava tzv. mjesečeva energija koja “smiruje”, za razliku od muške, sunčeve energije koja “prži” – kaže ova autorica oko 60 znanstvenih članaka objavljenih u međunarodnim časopisima, koja je predavala na nekoliko uglednih svjetskih sveučilišta.

Transmodernizam jest, prema njezinim objašnjenjima, nova planetarna vizija prema kojoj cijelo čovječanstvo postaje svjesno da smo svi međusobno povezani, uključujući i različite ekosustave. Ta je vizija istinski demokratska jer njome raste svijest o međuovisnosti, pa se i hijerarhije među kulturama neminovno rasklapaju. Ona je i postpatrijarhalna jer je riječ o zajedničkom nastojanju muškaraca i žena da se bore za bolju sutrašnjicu, a također je i postsekularna jer se otvara za transcendentalno, ali se istovremeno opire svakom autoritarnom nametanju religijskih dogmi.

No, kako sve to provesti na praktičnu razinu, pitamo je. Postoje li već kakvi primjeri koji svjedoče da je vizija održive budućnosti više od puke utopije?

Potrebno nam je razmišljanje o dugoročnim posljedicama na društvo i okoliš, a ne samo na profit u sljedećem kvartalu

Potrebno nam je razmišljanje o dugoročnim posljedicama na društvo i okoliš, a ne samo na profit u sljedećem kvartalu

– Odličan primjer za to je Islanđanka Halla Tomasdottir, koja je s prijateljicom pokrenula investicijsku tvrtku Auđur Capital u proljeće 2007. godine, prije nego će svijet pogoditi velika financijska kriza. Njih obje su napustile uspješne karijere u bankarskom sektoru jer im je dosadio “svijet testosterona”, pa su pokrenule svoj biznis i zasnovale ga na drukčijim, femininim principima. Namjerno ne govorim ženskim, nego ženstvenim jer ove principe mogu koristiti i muškarci. U svakom slučaju, zahvaljujući tim principima njihova je tvrtka jedina na Islandu prošla nepogođena krizom – kazala je Irena, dalje objašnjavajući ove principe koji podrazumijevaju:

A) svjesnost rizika – što znači da moraš razumjeti rizik koji poduzimaš i ne investirati u stvari koje ne razumiješ, a upravo se to jako često događalo 2007. što nas je i odvelo u krizu;

B) izravan govor – pa čak i ako su vijesti loše;

C) emocionalni kapital – koji znači da su emocije jednako važne kao i brojke jer su ljudi ti koji prave i gube novac; i

D) profit s principima – što znači razmišljati o dugoročnim posljedicama na društvo i okoliš, a ne samo na profit u sljedećem kvartalu.

– Halla Tomasdottir kaže, a ja se s njom potpuno slažem, da ovo ne znači da su žene bolje od muškaraca u poslovanju nego da su jednostavno drukčije, pa donosimo nove vrijednosti za stol. Ali i unatoč tomu što vidimo da raznolikost donosi bolje rezultate, promjene u financijskom sektoru se ne događaju. Oni stalno žele ponovno izgrađivati ono što se stalno urušava i što se stalno pokazuje da na duge staze nije održivo. I kao što je Halla rekla u svom inspirativnom govoru ‘A feminine response to Iceland’s financial crash’: “Dosta mi je te tiranije ili ovo ili ono, ili muškarac ili žena, vrijeme je da prigrlimo balans. Vrijeme je da prestanemo razmišljati o biznisu na jednoj strani, a filantropiji kao opoziciji, radije radimo dobar biznis, tako ćemo promijeniti svijet, to je jedina održiva budućnost” – nadahnuto nam je prenijela ove ideje Irena Ateljević, koju sam potom upitao slaže li se ona s pretpostavkom jednog dijela feminističkih teoretičara/ki da istinskih promjena neće biti bez promjene kulturnih simbola poput ponovnog uvođenja simbola Boginje kao uzvišenog ženskog početka svijeta.

L1004011

– Djelomično se slažem s tim idejama jer ipak ovakve današnje žene nisu održive. Mi nismo naučile dovoljno cijeniti sebe, ni svoj rad, ni poziciju u društvu. Stalno smo suočene s muškim simbolima moći, a jedan od njih je i taj Zeusov simbol Boga koji je prvi i osnovni autoritet. To vrijedi čak i za nereligiozne žene jer su i one na podsvjesnoj razini integrirale ovaj princip. Stoga su nam svakako potrebni novi kulturni mitovi. Grčka mitologija, recimo, ima puno dobrih priča koje govore o različitim arhetipovima žena od Atene, preko Demetre, Afrodite, Artemide, Here… Trebaju nam kulturni mitovi koji će nam ukazati da je biti u ženskoj moći nešto što vrijedi društvu, nešto što mu treba, ali ne na način da opet spašavamo svijet jer je ovakav ionako neodrživ. S druge strane, čim kažeš novi kulturni mitovi ili boginje, netko to može interpretirati kao zagovaranje matrijarhata, ali to nije ono za što se ja zalažem. Moramo tražiti “prostor između”, integrirati mjesečevu i sunčevu energiju, postići balans. Problem je, naposljetku, u sustavu koji je postao sebi svrha i koji živi svoj vlastiti život. U njemu su žrtve i žene i muškarci – objašnjava Irena, no odmah ističe i kako je od presudne važnosti odmaknuti se od modela žrtve kojem su žene posebno sklone.

Irena Ateljević Jureta ističe kako su dva temeljna oblika postojanja: onaj s mentalitetom preživljavanja i onaj usklađen na svim razinama (mentalnoj, emocionalnoj i fizičkoj). Iz fizičkog nam dolazi akcija ili hrabrost, iz srca vitalnost i želja za kontaktiranjem s drugima, a iz glave nam dolaze ideje i vizije. No, ove tri razine često nisu usklađene.

– Današnje žene su često u mentalitetu preživljavanja, pa u “trbuhu”, gdje leže svi naši strahovi, razmišljamo samo da nam je sigurnost, u “srcu” samo želimo odobravanje okoline, a iz “glave” nam dolazi želja za kontrolom. Ovo je primjer neodrživosti na individualnoj razini koju je također potrebno mijenjati. Kada smo u kontaktu same sa sobom u “trbuhu” imamo samopouzdanje, u “srcu” imamo suosjećanje, ali ne samo za druge nego i za sebe, a u “glavi” imao jasnoću, a ne kontrolu. Treba znati da smo mi uvijek dobrovoljni sudionici u sustavu i nitko nam ne može oduzeti nešto bez da mi dajemo konsenzus za to, bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini. Žene, nažalost, svemu prilaze uglavnom iz pozicije žrtve, često dragovoljne jer volimo tu emociju, volimo se brinuti o svemu jer tako naš ego raste, a zapravo se u sebi ne osjećamo kompletne. Mislimo da nismo važne pa tražimo potvrdu od drugih. No, kad sebe ispunimo, ne treba nam odobravanje okoline. I to, naglašavam, nije perspektiva sebičnosti nego odgovornosti prema sebi i drugima – zaključila je Irena naš razgovor uz završnu napomenu kako je važno osvijestiti koliko vremena provodimo kukajući s prijateljima/cama na kavi, a koliko govoreći o mogućnostima promjene, koliko koristimo jezik optimizma, koliko se trudimo integrirati svoju mušku i žensku stranu ličnosti sa svim svijetlim i tamnim stranama… Dakako, ne možemo postati sveci, kaže, ali korisno bi bilo raditi na kontinuiranom procesu ove integracije, stvaranju novog balansa i održivoj budućnosti Zemlje. Proces je to koji traje cijeli život, i nikada ne može biti do kraja dovršen.

L1004015

Napisao: Siniša Jović
Snimio: Igor Novaković
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji