Natasha Kadin: Što je uopće brak? Ugovor s vragom.

Natasha Kadin

Natasha Kadin

Molim te, nemoj mi govoriti na ‘Vi’. Isto sam tražila i od svojih studentica na fakultetu jer takvo obraćanje jednostavno ne odgovara feminističkom diskursu. Htjela sam se izjednačiti s njima da predavanja ne ispadnu ex katedra, odnosno željela sam stvoriti atmosferu u kojoj ćemo zajedno čitati i istraživati teme oko kojih smo se okupili na kolegiju „Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama““ – uvodno mi je objasnila Natasha Kadin, producentica, umjetnica i predavačica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koja je ujedno i kustosica izložbe „Država u krevetu“. Ona će se otvoriti 1. veljače u Galeriji umjetnina, a predstavlja „veliko finale“ spomenutog kolegija. Na izložbi će biti prezentirana 24 suvremena umjetnička rada iz cijelog svijeta, a tijekom trajanja izložbe, u popratnom programu održat će se projekcije filmova i videa, prezentacije knjiga kao i ciklus predavanja, sve objedinjeno pod konceptom “Država u krevetu”. Bio je to razlog za naš razgovor s Natashom s kojom sam, dakako, prešao na ‘ti’.

Zašto si se odlučila propitivati baš tematiku države u našim krevetima?

– To je bila zajednička odluka mene i studentica. Naime, prvi smo semestar obrađivale povijest i teoriju feminizama i feminističke umjetnosti, u sklopu čega nam je sociologinja Valerija Barada održala nekoliko predavanja, a u drugom smo se semestru više bavile praktičnim radom. Ugostile smo tako Kathy Rae Huffman, poznatu američku kustosicu s trenutnom berlinskom adresom, koja nam je kroz petodnevnu radionicu približila svoj posao. Potom smo sebi postavile zadatak osmišljavanja međunarodne izložbe. Na kraju drugog semestra zamolila sam da sublimiramo zašto smo se uopće odlučile baviti ovim temama i sužavanjem naših razloga, interesa, preokupacija i problema došle smo do naziva „Država u krevetu“. Shvatile smo da nas na različite načine muči odnos države, vlasti i sistema prema ženi. Zanima nas koliko država, odnosno sistem ulazi u naše osobno, u ono što bi trebalo biti isključivo naša privatna odluka poput prava na pobačaj, ili u područje braka. Primjerice, umjetnica Dina Rončević, koju smo pozvali da sudjeluje na izložbi, problematizira zakon po kojem žena može podvezati jajovode, tj. uraditi sterilizaciju samo ako je starija od 35 godina i već je rađala. Mislim da je to nešto što država nikako ne bi smjela određivati jer se radi o našim tijelima i našim osobnim odlukama.

Kako su studenti reagirali na kolegij? Kakav je bio interes s obzirom na kontekst intenzivnog demoniziranja pojma feminizam i rodnih teorija od Crkve?

– Kad sam dobila međunarodnu donaciju za pokretanje ovog kolegija napravila sam javni natječaj za polaznike. Iako se izvodio na UMAS-u, kolegij nije bio postavljen ni kao obavezni, ni kao izborni već kao fakultativni, pa su se mogli prijaviti i studenti s drugih falukteta. Na natječaj se javilo 20 ljudi što je puno više nego sam očekivala. Do kraja nas je ostalo 10 jer su neki otputovali, promijenili studije, zaposlili se… Osim što su s različitih fakulteta, različitih generacija i stupnjeva obrazovanja, neki su bili čak s doktorskih studija. Formirana skupina je, dakle, bila jako heterogena i zanimljiva što je pridonijelo dinamici samog kolegija.

Iako smo se nastojali držati teme feminizma u umjetnosti, naravno da smo razgovarali i o onome što se događa u hrvatskom društvu. A te okolnosti koje spominješ samo su nas još čvršće povezale i potvrdile nam da je ono što radimo aktualno i ima smisla. Neki ljudi mi govore kako se nema potrebe više baviti feminizmom jer su se žene već izborile za svoja prava. To, dakako, nije istina. Osim toga smatram da feminizam podrazumijeva i borbu za prava svih onih koji su na bilo koji način marginalizirani. Borbom za prava jedne društvene skupine aktivno se borimo za ljudska prava uopće.

Izboreni prostori slobode i prava, svjedoci smo, nisu nužno osvojeni zauvijek. Nove generacije stalno treba podučavati ljudskim pravima. Kako kao društvo stojimo na tom polju?

– Sloboda je za mene aktivno postojanje u svijetu, a sukladno tome, pasivnost bi bila nesloboda. Sam sustav školovanja u Hrvatskoj ne radi dovoljno na ovim pitanjima. On je zaostao u nekom prošlom vremenu. Nama je još strano imati, na primjer, interdisciplinarne kolegije koji povezuju različite umjetničke i znanstvene discipline iako baš takvi kolegiji bolje razvijaju vještine i znanja i sve ih je više u svijetu. No, interes među mladima postoji o čemu svjedoči i ovaj kolegij. Ideja nam je da nastavimo s njim, a u planu je i jedan interdisciplinarni master. Ali važno je razvijati i izvaninstitucionalno obrazovanje i na neki privlačan način dopirati do mladih ljudi.

Osmislila si kolegij, prijavila ga na projekt Patterns lectures, osigurala sredstva… Djeluješ kao osoba koja ne čeka priliku nego je sama stvara.

– Nikad nisam čekala da me netko drugi zaposli nego sam uvijek sama kreirala projekte, implementirala ih, tražila donacije… Baš zato sam upisala kulturni menadžment jer sam znala da imam ideje, ali mi je nedostajalo vještina pisanja projekata. Kolegij „Feminizmi i društvene promjene u suvremenim umjetničkim praksama“ prijavila sam na međunarodni natječaj i prošla, a Sandra Sterle mi je pomogla senzibilizirati vodstvo Akademije. Kroz donaciju sam pribavila stručnu literaturu koja ostaje u trajnom vlasništvu knjižnice na UMAS-u, a uspjela sam dovesti i nekoliko svjetskih stručnjaka, odnosno umjetnika da gostuju na kolegiju, na primjer, Sanju Iveković i Tanju Ostojić. One su u sklopu kolegija održale predavanja otvorena za javnost.

Ako pogledamo tvoj profesionalni razvoj, izgleda kao da ne robuješ očekivanjima niti voliš granice. Naime, završila si Kroatistiku, pa magistrirala Kulturni menadžmet, a sada završavaš doktorat iz povijesti umjetnosti. Jesi li nailazila na puno prepreka jer si „skakala“ iz jednog područja u drugo?

– Iskustvo mi kaže da sam u hrvatskom umjetničkom sustavu za mnoge samo znanstvenica, a u hrvatskom znanstvenom sustavu samo umjetnica. Stalno postoje predrasude i sustavi su dosta zatvoreni. Uvijek govorim studentima kojima predajem da moraju promijeniti više fakulteta, više mjesta studiranja, različite discipline. Ako je netko završio vizualnu umjetnost, zašto ne bi nakon toga studirao sociologiju ili zvuk ili nešto drugo čime se bavi u svojoj umjetnosti? Trebalo bi težiti interdisciplinarnom obrazovanju jer onda možemo vidjeti širu sliku. Ljudi trebaju otići vani da bi s distancije sagledali ono što je ovdje. Trenutno živim u Splitu, i volim mu se uvijek vraćati, ali zbog posla često putujem. I to mi dobro dođe za mentalnu higijenu. Nedavno sam se vratila iz Berlina, nakon izložbe putujem u Amsterdam držati radionicu na jednom sveučilištu… tako to ide stalno, a tako mi i odgovara.

Mogu reći i da sam svoje formalno obrazovanje zapravo podredila onome što radim, a konstantno se obrazujem i izvaninstitucionalno, hvatam radionice, rezidencije i predavanja koja me zanimaju posvuda i nadam se da moje obrazovanje i radoznalost neće nikada prestati.

Koje si dobrobiti stekla od toga što si studirala vani?

– Još važnije od materije koja se predaje i uči jest ono što se događa na margini. A to je naravno upoznavanje ljudi iz različitih krajeva svijeta. Danas imam brojne međunarodne kontakte unutar struke što mi je pomoglo u profesionalnom životu. Ako mi treba partner iz Bugarske, na primjer, znam kome se javiti. Stoga bih svakome preporučila da tijekom studija promijeni ne samo disciplinu nego i mjesto boravka.

Studirala si u Zadru, Beogradu i Lyonu, putovala si svugdje po svijetu, ali posebnu si vezu ostvarila s jednim malim mjestom, odnosno otokom Silbom. Kako se to dogodilo?

– To je ljubav, a ona se ne može opisati. Jedne godine sam došla na Silbu i jednostavno sam se zaljubila u nju. To je magičan otok bez masovnog turizma i automobila, volim njen mir i svoj kreativni nemir na njoj. No, brzo sam uvidjela da na otoku ipak nedostaje sadržaja pa sam počela raditi Kulturno ljeto, koje se sad proširilo na platformu Silba Environment Art (SEA), a ideja mi je napraviti rezidencijalni centar za umjetnike te uvesti sadržaje tijekom cijele godine te više uključiti lokalno stanovništvo. Trenutno sam u potrazi za prostorom i ako dobijem ugovor o korištenju, onda projekt ide na EU fondove. A osobno se nadam da ću se jednog dana s putovanja vraćati na Silbu.

P1040601

Zašto si promijenila svoje ime u Natasha Kadin?

– Kad sam se počela baviti umjetnošću željela sam formirati novi identitet. Nataša je stiglo iz jedne divne knjige koju sam tada čitala – “Natasha’s dance”, a Kadin na turskom znači žena. To je umjetničko prezime nosio moj tadašnji partner, pa smo se time na neki način “vjenčali u umjetnosti”. Mislim da je taj čin bio najbliže što ću se u životu približiti braku. Što se tiče imena, ljudi su me i u privatnom životu počeli zvati Natasha, jedino se roditeljima ne sviđa to ime jer oni misle da su mi dali puno ljepše, naravno: Danijela.

A zašto nećeš ući u brak? Misliš li da je to prevladana institucija?

– Što je uopće brak? To je ugovor između dvoje ljudi i države ili crkve koje se, po mom mišljenju, ne bi trebale miješati u intimne odnose. Nikada nije dobro imati trećeg ni četvrtog u odnosu, a ja to vidim kao nekakav ugovor s vragom, jer onda, paradoksalno, ugovorom pristaješ na njihove definicije i zakonitosti u vlastitu privatnom odnosu, da se opet vratimo na sintagmu “Država u krevetu”.

Je li to prevladavajuća refleksija i među radovima koje si selektirala za izložbu „Država u krevetu“?

– Pa da. Selekciju radova, kao i svaki dio procesa nastanka i organizacije ove izložbe radila sam zajedno s curama i ovaj projekt rezultat je zajedničkog rada tijekom kojeg smo postale i prijateljice i suradnice, a nakon završetka kolegija sastajale smo se na tzv. feminističkim večerama na kojima smo pijuckale vino, pričale o svemu i sastavljale projekt. Radovi su dosta raznoliki, i medijem izražavanja i problematikom, a ono što je najvažnije, svaki aktualizira jedan društveni problem i priča priču o današnjem društvu i njegovim buggovima, te potrebi da se o ovim problemima iznova i iznova javno govori kroz različite forme umjetnosti, ili općenito komuniciranja, jer jedino ćemo tako uvidjeti problem, ideju, mogućnost.Shvaćanje i prihvaćanje je prvi korak k rješavanju. Nadam se samo da će svaki posjetitelj izložbe izaći iz Galerije umjetnina razmišljajući o viđenom.

Napisao: Siniša Jović
Fotografije ustupila Natasha Kadin
Razgovor je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji