Nives Čičin-Šain: Anđeli su stanje duha. Ljubav na djelu.

Nives Čičin-Šain

Nives Čičin-Šain

Umjetnički izraz Nives Čičin-Šain ima moć da vas odvede u neki drugi svijet, u onu dimenziju gdje je sve ljepše, mekše, ispunjeno dobrotom, začudnošću i nadom. Njezini prsti stvaraju čuda od papira koja svojom poetikom komuniciraju s “djetetom u nama”, onim vječno znatiželjnim i razigranim djelićem naših duša. A to su mogli naslutiti svi koji su pogledali njezinu izložbu u Salonu Galić, u Marmontovoj ulici u Splitu, koju je nazvala “Sveta šuma”. Izložba je netom završena, ali zapravo će još dugo živjeti, što na turneji po drugim destinacijama, što u našim sjećanjima.

Publika je reagirala odlično na izložbu, pa je postav bio otvoren za javnost dulje nego je prvotno planirano. Jeste li bili iznenađeni reakcijama? I kamo putujete dalje s njom?

– Uspjela sam u tom prostoru dobiti onu istu atmosferu u kakvoj su nastajali radovi. Zahvalna sam ljudima koji su dolazili u Salon Galić i više puta, te koji su mi kasnije pružali povratne informacije. Kad vidiš da se netko u izložbenom prostoru osjeća kao da je doma, onda shvatiš kako je i zbog toga bilo vrijedno pokazati rad.  No, ja bih sve to vjerojatno napravila i da nitko ne gleda jer jednostavno imam potrebu stvarati. Izašlo bi mi na uši da ne izađe kroz ruke! Iako ne stvaram da bi se to nekome svidjelo, veseli me kad vidim da su radovi prepoznati. Zadovoljna sam i što je izložba dulje trajala pa ju je vidjelo više ljudi.

A “Sveta šuma” bi se, unatoč tome što se stabla smatraju nepokretnima, trebala dosta kretati. Prva sljedeća postaja bit će Galerija sv. Krševana u Šibeniku krajem ožujka. Taj će postav biti obogaćen nekim novim radovima. Imam u planu napraviti još životinja koje nisam stigla izraditi za splitsku izložbu. One će biti pomalo nadrealne, spojene iz dvije ili tri različite vrste. Dakle, ne portretiram kućne ljubimce nego izmišljam neobične stvorove. Baš kao što sam interpretirala stabla onakva kakva nisu, sada ću to isto napraviti i sa životinjama. Oko drugih postaja “Šume” pregovaram, ali o detaljima ne želim pričati dok nisu službeni.

Zašto ste uopće ušli u šumu, k tome još i svetu?

– Život možemo shvatiti kao šumu u kojoj je sve moguće. Ona može biti sveta ili čarobna. Kad kažeš čarobna onda možda očekuješ nešto na razini dječje mašte, a prostor svetosti otvara mogućnosti da u njega staviš sve ono što ti je osobno važno i sveto, posebice na nivou emocija koje unosim dok stvaram. Stablo možemo gledati kao čovjeka, njegovo korijenje kao naše noge. Kada se uzemljujemo to radimo upravo preko donjeg dijela tijela. A s krošnjom stremimo u visinu. Na kraju je svejedno hoće li se duh u likovnom obliku manifestirati kroz čovjeka, životinju ili stablo. Stabla su zapravo kao ljudi, svako zrači drukčije, može vam biti manje ili više privlačno.

Na izložbi su posjetitelji dosta simpatično reagirali na stolicu s anđeoskim krilima. Zašto su anđeli privlačni ljudima? Tko su za vas ta bića?

– Anđeli su često i naši susjedi samo im krila nisu vidljiva. Oni su stanje duha, stanje emocije. Oni su ljubav na djelu. Makar ih mi više volimo vidjeti kao bića izvan nas, anđeli su zapravo naš sastavni dio. Što se tiče sjedalice, ona je zamišljena kao svojevrsna matrica na kojoj čovjek kad sjedne dobije krila i transformira se. Bilo je slatko vidjeti kako su ljudi različito reagirali na nju. Neki bi se jednostavno ukipili, dok su se drugi, najčešće djeca osjećali opušteno. Ta sjedalica je mali alat za putovanja.

Vaš rad je izrazito suptilan i pun simbolike te se u njemu osjeća snažna feminina energija. Neki ljudi vjeruju da buđenje te energije predstavlja novi korak za čovječanstvo, ujedno izlazak iz razdoblja patrijarhata, doba ratova, grube eksploatacije prirodnih resursa…

– Ovo je prekrasno viđenje s kojim bih se složila. Doduše, mislim da tu suptilnu žensku energiju pokazujem više kroz rad nego u osobnim odnosima. Taj princip mekoće i ljubavi jedini je odgovor na ružnoću života koja proizlazi iz konflikta, tvrdo ukorijenjenih stavova i razgovora preko ratnih rovova… Najvažniji alat je ljubav.

4 sina

Kako su sve ove godine umjetničkog rada utjecale na vaš osobni razvoj?

– Riječ je o stvaralačkom procesu koji je meni značajan. Uvijek krećem od želje da nešto napravim, ali nikada ne stvaram skice jer ako napravim dobru skicu, rad smatram završenim. Tako se gubi mogućnost avanture koju donosi proces. Ponekad izlazi van i nešto što nisam htjela ili zamislila pa se moram vraćati nazad, a nekad se opet prepuštam da bih vidjela kamo će me to odvesti. Dakle, ja radim na radu, a on radi na meni. Kad vidim gotovo djelo često se pitam je li ono uistinu gotovo, gledam što mi smeta, i tu dolazi do izražaja moj perfekcionizam. Ponekad imam osjećaj da gnjavim materijal i tada obično shvatim da nešto trebam popraviti u svom životu da bih bila opuštenija i draža sebi i drugima. Ono što oko vidi je likovno, ali proces stvaranja je putovanje u sebe. Najljepše je kad radim bez puno očekivanja. Tada osjećam da se djelo radi kroz mene, odnosno da ga ne stvaram sama.

Kad vas čovjek sretne u gradu, uvijek djelujete nasmijano i razigrano, posebice dok vozite bickl. Djelujete kao djevojčica kojoj je život igra…

– To je jedan dio moje osobnosti. Ta djevojčica je bila gušena na različite načine, a naročito onda kad sam mislila da moram biti jako ozbiljna. Danas shvaćam da je najljepše to stanje razigranosti. Kad stavim mozak na minimum onda se veselje na meni najbolje vidi. Vožnja biciklom mi je dragocjeno otkriće, ta prepuštenost vjetru, suncu i određena brzina proizvode izvanredne efekte na stanje mog duha. Uglavnom sam vedra i vesela jer je to jednostavno moje opredjeljenje. To ne znači da nemam problema, da me ništa ne muči. No, znam da imamo mogućnost izbora kako ćemo vidjeti stvari i kako ćemo reagirati na događaje. Zahvalna sam i na svakoj patnji kroz koju sam prošla. Ona mi je bila putokaz da osvijestim nešto. Ipak, radije biram vedrinu naspram turobnosti.

A kada se s ove duhovne razine spustimo na materijalnu,naiđemo na plaćanje računa i cijeli niz praktičnih stvari. Kako se živi danas od umjetnosti? Koliko ste popularni na tržištu umjetnina?

– Ja sam samostalna umjetnica, ne radim po diktatu tržišta niti neke određene klijentele. Radim iz srca i potrebe. Jednom mi je moja najbolja učiteljica, čije ime neću spomenuti jer ona ne voli da je prozivam po novinama, rekla: “Ti si ptica nebeska. Radi najbolje što možeš i ne boj se. Ako želiš sigurnost, zaposli se, možeš prodavati karte na nekom šalteru!”

Tada su me njezine riječi pomalo i uvrijedile, ali to je bila jedna od najljepših uputa za život koju sam dobila. Taj savjet mi je pomogao da se ne bojim već budem sretna što stvaram. A kroz ispunjavanje potreba moga duha dolazi i materijalno. Primjerice, jednom kad sam pomislila da neću imati za račune, došao je netko i kupio grafiku s Gospinim likom.

U 2013. godini ste dobili i nagradu za životno djelo u Njemačkoj. O kakvom se priznanju radi?

– Riječ je o nagradi “Max-Oscar-Arnold Kunstpreis”, i dodjeljuje se u gradu koji se zove Neustadt bei Coburg. Ona nosi ime po čovjeku koji je imao manufakturu za proizvodnju porculanskih lutaka u 19. stoljeću, a taj dio Njemačke je i inače poznat po proizvodnji umjetničkih, zanatskih, ali i modernih lutaka. S obzirom na to da sam pet puta izlagala na međunarodnim izložbama umjetničke lutke u Museum der Deutschen Spielzeugindustrie, dodijelili su mi taj zlatni kipić koji predstavlja njihovo najveće priznanje. Mislim da je lijepo što su mi uručili ovu nagradu prije nego sam navršila 60. ili 70. godinu jer se obično dodjeljuje starijim osobama. Njome su me nagradili za dosadašnji rad na području umjetničke lutke i moram priznati, jako su me razveselili.

Valjda to ne znači da se spremate za mirovinu?

– Za umjetnike ne postoji mirovina jer stvarati je jednako živjeti.

Napisao Siniša Jović
Fotografije ustupila Nives Čičin-Šain, snimio Zoran Krpetić
Razgovor je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji