Plesom protiv nasilja: Čak 59 posto obiteljskih nasilnika u Hrvatskoj dobilo je samo uvjetnu kaznu

Ako ne mogu plesati onda to nije moja revolucija! Tako je zaključila Emma Goldman, američka spisateljica, feministkinja i anarhistkinja, koja je ovaj svijet napustila još daleke 1940.,  odnosno 13 godina prije nego je na njega stigla jedna druga američka spisateljica, feministkinja i aktivistkinja – Eve Ensler. Njoj je, pak, pošlo za rukom ispuniti Emminu vizuju revolucije i plesom pokrenuti promjene za bolji i ljepši svijet lišen nasilja prema ženama zahvaljujući globalnoj kampanji One Billion Rising for Justice ili Milijarda ustaje za pravdu.

A sve je započelo davne 1996. godine kada je Eve Ensler napisala sada već kultne „Vaginine monologe“. Vagina. Eto, izgovorila sam. Vagina – i opet sam rekla… riječi su kojima je započela ovaj po mnogočemu revolucionaran bestseller. Zahvaljujući njemu svijetom su odjeknuli glasovi stotina žena, među njima i žrtvi ratnih silovanja iz balkanske regije. U međuvremenu su Vaginini monolozi prevedeni na 48 jezika te su postali ne samo dijelom obavezne feminističke literature, nego i platforma za globalni aktivistički pokret nazvan V-day. Pokret je rođen, kako je Ensler objasnila, zahvaljujući izuzetnim reakcijama žena na kazališna uprizorenja njezinog djela kojem su, pak, na daskama život udahnule brojne poznate osobe poput  Oprah Winfrey, Kate Winslet,Glenn Close, Susan Sarandon, Cyndi Lauper, Jane Fonda, Whoopi Goldberg te mnoge druge jer je vremenom naprosto postala prava čast, a možda i prestiž, nastupiti u „Vagininim monolozima“.

V-day je, pak, od 1998. godine na ovamo uspio prikupiti milijune dolara namijenjenih različitim programima zaustavljanja nasilja prema ženama i djevojčicama, uključujući i izgradnju „sigurnih kuća“ u Kongu, Keniji, Egiptu, Iraku i drugim zemljama. Potom je 2012. Ensler, i sama žrtva obiteljskog nasilja koju je otac seksualno zlostavljao kao djevojčicu u dobi od 5 do 10 godina, došla na ideju da paralelno pokrene jednodnevni globalni protest Milijarda ustaje za pravdu. I plesna revolucija je započela!

A zašto je baš nazvana Milijarda ustaje? Zato što je upravo toliko žena na planetu koje će, prema procjeni Ujedinjenih naroda, tijekom svog života biti silovane ili pretučene.

Prošle godine protest se održao u čak 270 zemalja svijeta pa su žene i muškarci ujedinjeni u plesnim pokretima na ulicama i trgovima brojnih gradova pokazali kako vjeruju da je moguće drukčije društvo, odnosno da je nasilje prema ženama i djevojčicama nedopustivo.

– Ove godine fokus je usmjeren na problematiku manjkavosti pravde za žrtve rodno utemeljenog nasilja, odnosno na ukidanje neobuzdane prakse nekažnjavanja koja vlada u svijetu. Milijarda ustaje za pravdu je poziv ženama, muškarcima, starima i mladima diljem svijeta da se okupe ispred prostora na kojima imaju pravo na pravdu – ispred sudova, policijskih stanica, vladinih ureda, zgrada školske administracije, radnih mjesta, vojnih sudova, ambasada, vjerskih objekata, domova ili jednostavno rečeno na mjestima javnog okupljanja gdje žene zaslužuju da se osjećaju sigurno iako prečesto to nije slučaj – kazala nam je Martina Melvan iz udruge Domine, organizatora splitskog protesta.

Za pravdu, koja se, da ironija bude veća, obično personificira baš ženskim likom,  iako prečesto ostaje rodno slijepa, ustat će splitski aktivisti i aktivistkinje, zajedno s Forumom žena SDP-a Split te sudionicima iz čak 16 plesnih klubova na Prokurativama 14. veljače s početkom u 11.30 sati. Svi ljudi dobre volje koji se protive nasilju prema ženama pozvani su da se pridruže i osjete transformativnu moć plesa kojeg će na taktove pjesme “Break the Chain” koordinirati Eisie Angeles Novaković.

– Ovo je poziv za sve koji su preživjeli nasilje, ali i za njihove saveznike, da prekinu tišinu i kroz umjetnost, ples, marš, ritual, pjesmu, izgovorenu riječ, svjedočanstva ili na neki drugi način najbolje izraze svoju patnju, potrebu, želju i radost – poručila je, pak, Eve Ensler.

Budući da je ove godine naglasak stavljen baš na neučinkovitost institucija kada je u pitanju rodno uvjetovano nasilje, obratili smo se Višnji Ljubičić, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova zamolivši je da ocijeni situaciju u Hrvatskoj. Naime, njezin je ured proveo opsežno istraživanje sudskih postupaka u kojima se u pojavilo pitanje diskriminacije temeljem spola, spolne orijentacije te bračnog ili obiteljskog statusa, na općinskim i županijskim sudovima u Dubrovniku, Osijeku, Rijeci, Splitu, Varaždinu i Zagrebu.

– Na temelju dobivenih podataka došli smo do zaključka da broj sudskih postupak radi diskriminacije još nije izrazit, ali svakako raste. To sugerira kako Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o suzbijanju diskriminacije ipak žive i razvijaju se kroz praksu. Pomak je vidljiv u broju postupaka radi diskriminacije na temelju seksualne orijentacije što je zasluga  udruga civilnog društva koje ulažu znatna sredstva u zaštitu prava spolnih i rodnih manjina pred sudovima. Međutim, s obzirom da diskriminacija na temelju spola predstavlja vjerojatno najrašireniju vrstu diskriminacije u hrvatskom društvu treba naglasiti kako je još uvijek izuzetno mali broj postupaka radi spolne diskriminacije – napominje Višnja Ljubičić.

Nadalje, pravobraniteljica upozorava da je jamstvo zabrane neizravne diskriminacije, koje predstavlja najdalekosežniji oblik anti-diskriminacijske zaštite, i dalje nepoznanica za sudsku praksu o čemu svjedoči nepostojanje tužbi radi iste.

Pravobraniteljica Višnja Ljubičić upozorava da je jamstvo zabrane neizravne diskriminacije, koje predstavlja najdalekosežniji oblik anti-diskriminacijske zaštite, i dalje nepoznanica za našu sudsku praksu o čemu svjedoči nepostojanje takvih tužbi.

Pitali smo je što je to uopće neizravna diskriminacija?

– Klasični primjer je predmet Bilka u kojem je Sud Europske unije sam uspostavio doktrinu neizravne diskriminacije. Naime, Bilka, veliki njemački trgovački lanac, svojim je zaposlenicima uplaćivao naknadu u privatni mirovinski fond, ali pod uvjetom da rade puno radno vrijeme. Kako je većina žena zaposlenih u Bilki, zbog nemogućnosti usklađivanja ekonomske aktivnosti i brige za djecu, imala malo izbora no raditi u nepunom radnom vremenu, nije im bio omogućen pristup ovoj povlastici. Sud je utvrdio da sporna praksa predstavlja spolnu diskriminaciju bez obzira na činjenicu da se dosljedno primjenjuje na žene i muškarce jer njezin štetni učinak pogađa osjetno veći broj žena nego muškaraca – objasnila je pravobraniteljica.

Ured Višnje Ljubičić sukladno svojim ovlastima razmatrao je i pritužbe stranaka na diskriminaciju nadležnih centara za socijalnu skrb prilikom čega su utvrđene brojne nepravilnosti.

– Utvrdili smo određene propuste, prije svega u postupanju kod nasilja u obitelji, pri čemu se značajan broj pritužbi odnosi na nereagiranje po prijavi nasilja, sporost u postupanju, jednak pristup nasilniku  i žrtvi u izricanju mjera obiteljsko pravne zaštite, pozivanje žrtve i nasilnika istovremeno u svoje prostorije na dogovor, nedovoljno upoznavanje žrtve s njenim pravima kao i  ovlastima centra, te mjerama i radnjama koje će centar poduzeti u danjem postupanju, manjak posredovanja i pomoći žrtvi u ostvarivanju prava na besplatnu i drugu pomoć i slično- kazuje nam pravobraniteljica.

Posebno je zabrinjavajuće što se u određenom broju slučajeva može uočiti da se žrtvi i nasilniku pristupa na jednak način jer se, objašnjava Ljubičić, ne vodi računa o postojećim sudskim odlukama kojima je  dokazano nasilje u obitelji. To ponekad dovodi do loših procjena kako je, primjerice, majka nepodobna za odgoj djeteta jer je nemotivirana, depresivna ili lošeg imovinskog stanja, a zapravo se ne uvažava u dovoljnoj mjeri činjenica da sve navedeno može biti ili jest upravo posljedica nasilja u obitelji.

Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova proveo je i istraživanje na Prekršajnom sudu u Zagrebu, pri čemu se kao glavni zaključak, nakon analize 500 prekršajnih predmeta, nameće da pravosudna tijela u predmetima koji se odnose na nasilje u obitelji  još uvijek nisu u dovoljnom broju slučajeva počela upotrebljavati mjere zaštite. Ovo čudi jer se u stručnim krugovima mjere zaštite smatraju vrlo učinkovitim instrumentom.

– Sudovi nisu skloni izricanju potencijalno najučinkovitijih mjera, tako na primjer mjeru udaljenja iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora nalazimo samo u 12 posto predmeta u kojima su mjere izricane, a mjeru zabrane bilo kojeg oblika uznemiravanja i/ili uhođenja u tek 4,8 posto takvih predmeta. Istraživanje je pokazalo kako je prekršajni postupak završio odlukom suda kojom optužnog nije našao krivim za obiteljsko nasilje u čak  43 posto analiziranih predmeta. U predmetima u kojima je sud počinitelja našao krivim najčešće je izricana kazna uvjetnog zatvora i to u 59 posto osuđujućih presuda. Novčanu kaznu sud je izrekao u 32 posto osuđujućih presuda, a bezuvjetnu kaznu zatvora sud je izrekao u samo 17,5 posto osuđujućih presuda – zaključila je Višnja Ljubičić.

Ovi podaci nažalost ukazuju da su institucije u Hrvatskoj, a slična je situacija i drugdje u svijetu, u velikom broju slučajeva još uvijek na strani nasilnika, a ne žrtve, odnosno da je kultura u kojoj živmo i više nego tolerantna prema rodno uvjetovanom nasilju. Štoviše, patrijarhalni model dominacije, hijerarhije, kompeticije i opresije isključivo slavi moć jačega ili moć oštrice, no svi oni koji vjeruju da je bolje društvo moguće 14. veljače imaju priliku izaći na ulice i sudjelovati u plesnoj revoluciji. Ono što je društvu potrebno jest novi uvid, drukčiji odgovor te suradnja i podrška kroz model partnerstva.

– Ove godine osim ženske podrške očekujemo i značajniju podršku muškaraca. Nasilje je kompleksna društvena pojava isprepletena u mnogim aspektima sa siromaštvom, kapitalizmom, patrijarhatom, ratom, uništavanjem okoliša i imperijalizmom. Riječ je o problemu koji se može riješiti samo uz zajedničku suradnju svih ljudskih bića, zbog čega je podrška muškarca nužna i potrebna na ovogodišnjem okupljanju – zaključila je Martina Melvan iz Domina. Stoga ne okljevajte, zaplešite!

Rada Borić, regionalna koordinatorica V-dayja kaže da su pripreme za Milijarda ustaje za pravdu otpočele u mnogim gradovima u Hrvatskoj,  pa će se protestno plesati u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Buzetu, Slavonskom Brodu, Puli, Čakovcu, Križevacima, Novigradu…, ali i u regiji od Sarajeva do Mostara, Beograda, Skopja, Niša, Podgorice i Prištine, kao i u Jajcu, Kruševcu i Pljevljima…

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji