Prisilna hospitalizacija: Vezali su me za krevet i tretirali kao životinju

Will Hall

Will Hall

Životni put od pacijenta vezanog za psihijatrijski krevet do profesionalnog savjetnika i trenera specijaliziranog za rad s osobama koje pate od psihičkih poteškoća i proživljenih trauma, svakako je inspirativan jer dokazuje kako je oporavak moguć čak i za osobe s najtežim dijagnozama. Priča je to o Amerikancu Willu Hallu (s magisterijem Process Work Institutea, SAD) koji je na svojoj misiji ovih dana boravio u Splitu i Zagrebu kako bi podijelio vlastita iskustva, ali i promovirao drukčije pristupe “stanjima izmijenjene svijesti”, odnosno psihozama.

Njegova misija je danas, kako kaže, mijenjati stereotipe o shizofreničarima te pružiti nadu da je oporavak moguć.

– Već petnaestak godina živim bez psihijatrijskih lijekova iako su mi doktori rekli da će mi tablete biti potrebne tijekom cijelog života zbog shizoafektivnog poremećaja – u uvodu je objasnio Will, uz važnu napomenu kako se osobno ne protivi medikamentoznoj terapiji, ali se zauzima za pravo na izbor, odnosno pravo pacijenta na pristanak na liječenje temeljen na točno mu prezentiranim činjenicama o njegovoj dijagnozi i terapiji lijekovima.

– Ljudi trebaju informacije, mogućnost izbora, ali i podršku kako bi krenuli k zdravijem načinu života – smatra Hall, koji zastupa pristup “smanjenja štete” za mentalno zdravlje (eng. “harm reduction”).

Riječ je o međunarodnom pokretu koji tvrdi da ne postoji samo jedno rješenje primjenjivo na sve pacijente, kao ni da je uvijek nužno eliminirati sve simptome. Ovaj pristup uvažava i one koji se odluče uzimati lijekove, ali i nastojanja drugih koji se žele skinuti s njih, odnosno ohrabruje balansiranje između različitih rizika: između moguće štete koju uzrokuju ekstremna stanja svijesti, ali i moguće štete koju mogu nanijeti lijekovi i traumatično hospitaliziranje. Sve te štete, dakako, Will je osjetio na vlastitoj koži.

– Već dugo ne uzimam lijekove, no to ne znači da povremeno nemam simptome, poput suicidalnih misli, privida i glasova koji mi govore, ali naučio sam živjeti s tim iskustvima. Na primjer, suicidalne misli sada doživljavam kao poruke da nešto moram promijeniti u životu – kazuje Will, čiji su psihički problemi počeli još u ranom djetinjstvu.

Odrastao je, naime, u kaotičnom okruženju s ocem, veteranom Korejskog rata, koji se posljedično liječio na psihijatriji, te majkom koja je bila žrtva seksualnog zlostavljanja.

– Ne krivim roditelje, ali sam godinama kasnije shvatio da sam kao dijete proživio traumu u obitelji te da je moja psihoza moguća reakcija na to iskustvo, a ne nužno genetska uvjetovanost – kaže on.

Prve halucinacije, poput one o entitetu koji ga je zgrabio na dječjem igralištu, ali i neka ekstatična iskustva duboke povezanosti sa svemirom, doživio je još kao dječak. Situacija mu se, pak, pogoršala nakon što je završio školu i počeo raditi u organizaciji za zaštitu prirode. Tada je prvi put potražio stručnu pomoć jer se osjećao vrlo depresivno.

– Liječnik mi je propisao prozac koji se u to vrijeme smatrao spasonosnim rješenjem i on je na mene djelovao kao najbolja šalica kave koju sam popio u životu. Nisam morao ni spavati, ni jesti, bio sam odjednom pun energije i vrlo pričljiv. Raspoloženje mi se drastično popravilo. Na raketi zvanoj prozac, letio sam na Mjesec! A zapravo sam dobio maničnu reakciju na lijek – kazuje Hall, uz napomenu kako je ta raketa ubrzo ostala bez goriva, a on je ostao bez posla, novca i prijatelja.

Bilo ga je sram zbog te situacije, a svi problemi koje je osjetio još kao dijete, vratili su se umnoženi. Čuo je agresivne glasove, vjerovao je da s ljudima komunicira telepatski, a i suicidalne misli su se pojačale. Nakon što se popeo na Golden Gate Bridge u San Franciscu sa željom da okonča život, što, iz nekog njemu nepoznatog razloga, ipak nije učinio, liječnik mu je savjetovao da se prijavi u jednu kliniku.

– Tamo me nitko nije tretirao kao osobu, nego kao životinju na promatranju. Protiv moje volje u toj su me klinici vezali i odveli na bolničko liječenje. Bio sam jako fragilan i ne mogu zamisliti gore mjesto od te bolnice na koje su me mogli smjestiti. Iako sam već imao mnogo problema, na njih su se samo nadogradili novi zbog prisilne hospitalizacije. Prva tri mjeseca sam proveo vezan za krevet, a ostatak godine, koliko sam proveo tamo, stalno su mi prijetili da će me skinuti do gola i isprobavati različite lijekove na meni.

Nakon testiranja i promatranja, liječnici su me jednog dana obavijestili da su mi postavili dijagnozu. Inače, antropolozi taj trenutak zovu “ceremonija degradacije”: s jedne strane imate čovjeka vezanog za krevet, koji zauzima najnižu poziciju na društvenoj ljestvici, a s druge tim stručnjaka (mahom svi bijelci, muškarci, liječnici) koji su među najcjenjenijim osobama u društvu, i koji vam govore što nije u redu s vama. Kratko su mi kazali da bolujem od shizoafektivnog poremećaja koji se ne može izliječiti, ali se lijekovima može djelovati na simptome, a s obzirom da radim stresan posao, savjetovali su mi i da dam otkaz – govori Will Hall, koji je ipak odlučio zauzeti drukčiji odnos prema svom zdravlju.

Dugo je trajao njegov “put povratka”, na kojem je bilo uspona i padova, a onda je jednog dana shvatio da mu nedostaje važan sastojak za oporavak – ostvarivanje veza i prijateljstava s ljudima poput njega.

– Dugo nisam bio spreman govoriti o svojoj dijagnozi i iskustvima – priznaje.

No, kad osoba dotakne dno, ponekad se dogodi da duboko u sebi otkrije izvore snage za koje nije ni znala da ih posjeduje.

– Ljudi me često pitaju kako sam se oporavio, no to ostaje misterij i za mene. Ono što sam naučio jest da je za mene važno pomagati drugim ljudima koji imaju stanja izmijenjene svijesti, da moram biti u kontaktu s vlastitim tijelom, redovito vježbati, paziti na prehranu, ali i zaboraviti dio onoga što su mi govorili u bolnici. Liječnici su, naime, bili opsjednuti mojom obiteljskom poviješću bolesti, a traumatično iskustvo koje sam doživio kao dijete uopće ih nije zanimalo, dok ja ostajem uvjeren kako je baš to iskustvo, a ne genetika, korijen mojih problema – kazuje Will, koji se danas pokušava inspirirati i duhovnim naslijeđem njegovih indijanskih predaka, po majčinoj strani.

– Indijanci vjeruju da je ovaj svijet magično mjesto, te da znanost i tehnologija nemaju odgovore na sva pitanja. Za mene je ono što su mi liječnici govorili samo još jedna teorija, no možda postoje i drugi načini razumijevanja shizofrenije – misli Will Hall, te se ujedno pita:

– Umjesto da se društvo primarno usmjerava na eliminaciju ovih stanja jakim lijekovima, možemo li ih shvatiti kao dio ljudske mentalne raznolikosti? Nisu li vrijedni istraživanja kako bi se otkrilo njihovo značenje i svrha? Možemo li ih promatrati kao životne izazove, koji nam nude mogućnosti za rast i transformaciju? Istraživanja su pokazala da kulture koje su inkluzivne prema ljudima s izmijenjenim stanjima svijesti imaju bolje stope njihova oporavka – upozorava Will.

Na predavanju i seminaru održanom u Splitu stoga je prezentirao drukčije pristupe psihijatrijskim bolesnicima, poput finskog modela “Otvoreni dijalog”. Riječ je o modelu koji zadnja dva desetljeća razvija tim doktora Jaakke Seikkule. On se ne oslanja toliko na intervenciju lijekovima, nego na dijalog s pacijentom, kako bi se umanjio osjećaj izolacije, i hitnu pomoć, odnosno organiziranje tretmana unutar 24 sata od inicijalnog kontakta, kako osoba ne bi zapala u kronično stanje.

Ovaj način rada smanjuje potrebu za hospitalizacijom, upotrebu lijekova i ponavljanje kriznih situacija u usporedbi s klasičnim pristupom. Petogodišnje praćenje je pokazalo da se 83 posto osoba vratilo prijašnjem životu: na posao ili studiranje, ili je potražilo novi posao.

“Otvoreni dijalog” podrazumijeva da osoba sa stanjima izmijenjene svijesti ravnopravno sudjeluje u procesu planiranja tretmana, a zanimljivo je i shvaćanje unutar ove metode koje kaže da se psihoza događa između ljudi, a ne unutar osobe. Takav pristup ima potencijal, smatra Hall, da se iznova osmisli briga o mentalnom zdravlju ljudi, stavljajući naglasak na unapređenje društvenih odnosa koji okružuju osobu. Potrebno je, dakle, promatrati širi društveni kontekst, a ne se jedino fokusirati na postizanje promjene unutar čovjeka u krizi.

Napisao i snimio Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji