Dvije junakinje, ista dvojba: Imamo li pravo odustati od utrke života?

photo (27)

Ako skoro nikad, a onda barem u neko hladno, mračno, kišno, depresivno jutro dok nas je metalni zvuk budilice upozoravao kako je krajnje vrijeme da se ustanemo iz kreveta, vjerojatno smo svi mi poželjeli to ne uraditi nego se pokriti dekom preko glave i nastaviti spavati ili se samo izležavati, pa, možda čak i samosažaljevati ili maštati o stvarima kakve bi mogle biti. Možda smo jednom ili dvaput to i smogli snage napraviti vjerujući kako svijet na nas može pričekati, i, naposlijetku, uvjerili se da se Zemlja i dalje okreće iako smo taj jedan dan, bez liječničke ispričnice ili bilo čijeg dopuštenja, proveli u hibernaciji, izolirani od ostatka svijeta, posvećeni vlastitim mislima ili kompulzivnom ljuštenju kikirikija. Ali kad netko tu ideju dovede do ekstrema i odluči godinu dana ne ustati iz kreveta, e onda je to tema za roman!

Tako je barem vjerovala britanska spisateljica Sue Townsend kada je odlučila napisati “Ženu koja je legla u krevet na godinu dana” (The woman who went to bed for a year). Već sam naslov izazvao je moju pažnju, a kada sam k tome još i shvatio da je poizašao iz pera autorice “Tajnog dnevnika Adriana Molea”, pretpostavio sam da ću se dobro nasmijati. No, “Žena koja je legla u krevet na godinu dana”, ispostavilo se do kraja, ponajmanje je humorističan, a više egzistencijalistički roman.

Sue Townsend prati odluku nekadašnje knjižničarke Eve da svom obiteljskom životu (drugog ionako nije imala)  kaže zbogom, nakon što je otpravila djecu na studij, i pri tome joj, dakako, nimalo ne nedostaje humora, ali atmosfera koju autorica vješto plete kako stranice odmiču sve više postaje tugaljiva, pa čak i uznemirujuća.

Od početka pa skoro sve do posljednjih stranica čitatelj se zapitkuje kako li će rezultirati Evina neobična odluka da se povuče iz svijeta na godinu dana. Hoće li uspjeti obnoviti narušeni brak sa suprugom, doktorom Beaverom, ambicioznim astronom bez ozbiljnih znanstvenih pokrića, koji je vara s kolegicom? Ili će s nekonvencionalnim tamnoputim slikarom Alexanderom odjahati u zalazak sunca napokon spremna za novu ljubav? Ili će, pak, podršku i inspiraciju za ustajanje iz kreveta, kako društvo očekuje od jedne majke, pronaći u vlastotoj djeci?

No, Sue Townsend nije bila sklona klišejima ni jednostavnim rješenjima. Nju ne zanima hollywoodski “happy end” jer je u fokus uzela mnogo teže i ozbiljnije pitanje, a ono glasi: Imamo li pravo odustati?

To je možda jedno od vječnih pitanja s kojima se čovjek susreće, ali na njegovu aktualnost u posljednje vrijeme nas podsjećaju brojni fakti i novinarske priče koje dopiru do nas. Tako ispada da je ljudima već puna kapa i demokracije, i tržišta rada, i potrošačkog društva i recesije, i medija… i čega sve već ne… U prilog tome, primjerice, govori podatak da u Hrvatskoj više od 190.000 ljudi uopće ne traži posao. Jesu li svi oni samo nezainteresirane i poludepresivne lijenčine ili je odustajanje, bilo od političke participacije, ili sve surovijeg svijeta rada, ili, pak, u ekstremnim slučajevima poput Evinog od cijelog vanjskog svijeta, postalo naša posljednja crta obrane? Je li ono nepobitan dokaz našeg poraza ili je možda najefikasniji oblik protesta? Koliko nas treba odustati da bi se sustav srušio? Na koje nas sve načine društvo prisiljava da ne odustanemo? Sve je ovo tek dio pitanja koja se nameću dok čitate roman Sue Townsend.

Njezina (anti)junakinja je umorna od svijeta, od toga da bilo tko ili bilo što ovisi o njoj. Pa, opet, nije posve sigurna može li čovjek biti sretan sam sa sobom ili je za sreću potrebno dvoje. No, dok ona prebire po svojim mislima, svijet ne miruje, niti njoj želi dati mira. Eva postaje žrtva medijskih lešinara i skupine fanatičnih new age poklonika toliko željnih čuda da će, ako čudo i ne postoji, bez problema izmisliti jedno te nju proglasiti anđelom. Tako misija samoizolacije postaje mnogo teža nego se na prvi trenutak učinilo da će biti. A kada na scenu stupi bolničarka Spears situacija se zaoštrava toliko da se moramo zapitati do koje mjere čovjek uopće pripada samome sebi, odnosno gdje počinju i završavaju nadležnosti države nad njim. Autorica, dakle, otvara i vrlo delikatno pitanje o prislinoj hospitalizaciji.

_DSF4668

Poput Eve, nedavno se još jedna fiktivna junakinja, dr. Ryan Stone u filmu “Gravitacija”, suočila sa sličnom dilemom – Ima li smisla boriti se za ovaj život? Dr. Stone, koju tumači Sandra Bullock, također je, iako ne svojom voljom, nego spletom nesretnih okolnosti, završila u izolaciji, izgubljena u tami svemira, i poput Eve se, barem na trenutak, poželjela prepustiti samoći jer ni nju na Zemlji nije čekao posebno uzbudljiv ni ispunjen život. Ali, da skratimo priču, možete li zaista zamisliti takav kraj hollywoodskog blockbustera u lovu na Oscara?

I zato je pragmatična dr. Stone, brzo odbacila mogućnost odustajanja i u svom ultradelikatnom skafanderu i kapsuli veličine perilice rublja, uz prasak specijalnih 3D efekata, uspješno pronašla put do Zemlje i okončala svoju “egzistencijalističku tjeskobu” u 90 filmskih minuta.

Za razliku od Sue Townsend, koja nas u svom romanu vodi prostranstvima ljudske psihe, redatelj Alfonso Cuaron, više je bio fasciniran estetikom svemirskih prostranstava, pa mu je psihološka motivacija lika ostala pomalo patetična. Tako je doktorici Stone bilo dovoljno da se prisjeti preminule kćerkice nakon čega od malodušne osobe na rubu odustajanja prelazi u odlučnu i nepokolebljivu svemirsku inženjerku kakvu bi i Angela Merkel zaposlila na svom svemirskom programu.  S druge strane, Eva ni u vlastitoj djeci nije pronašla razlog da ustane iz kreveta, dapače, dio razočaranosti životom proizašao je i iz činjenice što su njezini blizanci izrasli u ljude bez previše empatije. Time je Townsend dotakla još jedan tabu, onaj o djeci kao smislu, pogotovo ženinog, postojanja.

“Djeca su rođena da bi vas razočarala”, napisala je, pak, nakon 13 godina majčinstva jedna druga autorica, Francuskinja Corinne Maier u svom bestselleru “NO KIDS – 40 dobrih razloga za neimanje djece”, kako bi upozorila druge žene kakva će sve razočarenja doživjeti ako krenu njezinim stopama i rode . Ona piše da se neki ljudi odlučuju imati djecu nadajući se kako će im roditeljstvo ispuniti osjećaj praznine koji nas sve povremeno obuzme. No, to je obična iluzija, upozorava Maier.

“Svi mi sanjamo o prekrasnoj djeci, ali takva ne postoje. Oni su samo ljudi poput mene i vas, i oni griješe,  rade stvari koje ne očekujete, sanjaju o stvarima o kojima vi ne sanjate, koje su vama besmislene. Stoga će vas, naravno, razočarati. Osim toga, većina djece su teška” zaključuje.

Iako je u svojoj knjizi pobrojala 40 (i kusur) dobrih razloga zašto odustati od rađanja djece, Maier u stvarnom životu nije odustala od vlastitog sina i kćeri. Dakako, bilo bi posve pogrešno zaključiti i da je autorica romana “Žena koja je legla u krevet na godinu dana” napisala odu odustajanju. Ona nas radije poziva da razmislimo što sve ljude tjera na povlačenje. Pri tome, Townsend ne nudi kao rješenje nikakvu revolucionarnu ideologiju, ne zaziva radikalni feminizam, ni eskapizam, utjehu ne pronalazi ni u religiji,  ni u new age duhovnosti, ili nekom novom društvenom poretku. Nju više zanima ono što nam je svima na dohvat ruke, a to je jednostavna ljudska dobrota koja je ponekad sve što treba čovjeku u krizi.  Jer, kao što je Einstein rekao, svijet je opasno mjesto za život, ali ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.

Napisao Siniša Jović
Fotografije snimio Igor Novaković
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji