Klub sretnih pletilja: Ovo je nova joga!

pletenje 10

Moram priznati da sam na spomen pletenja oduvijek imao asocijacije poput ove: tri žene u menopauzi, i jedna debela, zadovoljna mačka pod njihovim nogama, negdje na rubu sela, i van tijeka svih događanja, sjede u zapećku i uz klupko vune pretresaju tračeve iz ćorsokaka dok usput pletu kape i rukavice za svoje unuke… No, onda sam igrom slučaja doznao da u Splitu postoji svojevrstan “Nomadski klub sretnih pletilja”, kako sam ih prozvao, čiji su članovi poremetili sve moje ranije koncepcije o ovom hobiju.

Pletenje je tako u mojim očima, nakon što sam na okupu vidio te mlade, urbane i mahom visokoobrazovane žene i muškarce, odjednom postalo cool, prava alternativna chic zanimacija koja u sebi krije i zrno subverzivnog karaktera, a ne samo neki dosadni tradicijski zanat prekriven paučinom zaborava. K tome, uputili su me, pletenje krije i čitav niz terapijskih učinaka pa ne samo da je od praktične koristi kod niskih zimskih temperatura već i liječi dušu…

– Pletenje je zapravo nova yoga – objasnila mi je Tena Romani, inače psihologinja s diplomom Zagrebačkog sveučilišta, koja je bila domaćica prošlotjednog okupljanja. Ona je ujedno i “glavni krivac” za cijelu priču staru sad već oko dvije i pol godine. Naime, prije toliko vremena srela je prijatelja i potužila mu se da ne radi ništa zabavno od kada je rodila sina osim što plete, pa joj je on predložio da organizira druženja na kojima bi mogla podučavati druge ovoj vještini. I tako je bilo! A u međuvremenu, grupa se sastajala gotovo svake subote na različitim lokacijama, od stana do stana, te je kroz nju prošlo oko 40 ljudi.

– Neki su samo probali jednom ili dvaput, neki su nastavili sami plesti, a neki su se eto zakačili i nismo ih se uspjeli “riješiti” – ispričala mi je.

Tena Romani

Tena Romani

Tena se, pak, navukla na igle za pletenje tijekom studija psihologije. Za sniježnih dana, umjesto da odlazi na predavanja, ponekad je vrijeme radije provodila igrajući se vunom, a osnovna znanja prenijela joj je mama.

– U početku sam mislila da sam od nje naučila sve što se može naučiti, a onda sam slučajno otkrila jedan blog o pletenju, pa drugi, treći… i ostala sam iznenađena koliko je pletenje vani popularno. Postoji čak i svojevrsna inačica Facebooka posvećena ovom hobiju. Dakle, na www.ravelry.com-u, nakon što napraviš profil, možeš naći brojne mustre, savjete, pokazivati drugima vlastite projekte, gledati što oni rade, inspirirati se… – objasnila mi je entuzijastična Tena, napominjući kako je i jako puno muškaraca zaljubljenih u pletenje.

– U svijetu to definitivno nije pojava unutar nekih stereotipa, dok je kod nas vidjeti muškarca s pletećim iglama možda još uvijek egzotika. No, istražujući građu naišla sam na podatak da su prije nekoliko stotina godina pretežito pleli oni, a ne žene. Iznenadila sam se i koliko mi je muškaraca priznalo da su ih njihove bake naučile plesti ili kukučati dok su bili djeca, ali u međuvremenu im je valjda netko rekao da to muškarci ne rade… – kazala je Tena.

No, njezina grupa potvrđuje da i Splićane zanima ova vještina, a kako sam svjedočio, mogu u njoj biti podjednako dobri. Ipak, kada je trebalo progovoriti javno ostali su pomalo samozatajni, dok su mi dvojica priznala da dolaze samo radi druženja i dobre hrane, a ne radi pletenja. Ipak, svi su hrabro stali pred fotoaparat.

– Pletem šal kojeg ću pokloniti prijateljici za rođendan. Prvi put kada sam otišao kupiti vunu pretvarao sam se u dućanu da je kupujem za curu, ali mislim da nisam bio previše uvjerljiv jer sam postavljao previše “stručnih” pitanja o njezinu sastavu. Sljedeći put sam priznao prodavačici da pletem i na moje iznenađenje jako je pozitivno reagirala te je bila puna riječi ohrabrenja – ispričao mi je jedan od njih.

Klaudija Pralija, profesorica engleskog i ruskog, koja je s grupom od samih početaka, upozorila me, pak, da na pletenje – kao vrlo meditativan, usporen, a opet koristan čin, koji se odvija u krugu jednakih, odnosno prijatelja – možemo gledati i kao na svojevrsnu subverziju današnjeg poretka i njegovih vrijednosti poput užurbanosti, nadmetanja i konzumerizma.

Klaudija (u sredini) i Marija (desno)

Klaudija (u sredini) i Marija (desno)

– Tko je spreman na paranje može započeti s pletenjem, tko nije nema što tražiti u pletenju. Ja sam, na primjer, isplela rukavice i isparala ih šest puta jer sam tek iz sedmog pokušaja bila zadovoljna – otkrila mi je ona.

Ma koliko na prvu ruku ovaj splitski “Klub sretnih pletilja” nekome može djelovati minornim, njegove odjeke zapravo možemo pronaći i u udaljenim krajevima svijeta, a tome svjedoči Lea Levi, diplomirana inženjerka građevine. Ona je na dalekom sjeveru, u Švedskoj naišla na sličnu grupu koju je vodila upravo jedna od Teninih učenica pletenja. Po povratku u Hrvatsku stoga se i Lea priključila splitskim pletiljama, no, uskoro će svoje kufere ponovno pakirati jer je u Stockholmu pronašla posao na sveučilištu kao znanstvena novakinja.

Lea (u sredini)

Lea (u sredini)

Iako voli plesti, njezina istinska strast je kukičanje.
– To je moja meditacija, moj razgovor sa samom sobom. Uvijek kukičam iz glave, a iako nikada unaprijed ne znam što će ispasti, ispostavilo se da uglavnom radim nakit. Kukičam ogrlice, naušnice, prstenje, broševe… Većinu toga poklonim, a ljudima se obično svidi jer sam ipak unijela djelić sebe u rad – kazala mi je Lea. Ona trenutno intezivno pohađa satove švedskog pa je sa sobom u “Klub sretnih pletilja” dovela i svoju profesoricu Mariju Serdar. Njoj je prošlotjedni sastanak bio prvi susret s grupom, ali ne i s pletenjem.

– Počela sam plesti prije dvije godine u Reykjaviku gdje sam godinu dana studirala islandski za strance. Na Islandu je kultura pletenja izuzetno jaka, pa tamo pletu i muškarci i žene, i staro i mlado. Oni koriste vunu od islandskih ovaca koja je dosta gruba, ali je jako topla i otporna na vlagu, a razvili su i niz prepoznatljivih uzoraka – ispričala mi je Marija kojoj se svidjela atmosfera u grupi pa je već najavila ponovni dolazak.

_DSC3367
A kako i ne bi kad u “Nomadskom klubu sretnih pletilja” možete potpuno zaboraviti na stres jer ovdje vrijeme nekako drukčije teče. Ritmično ponavljanje pokreta i meki dodir vune, čini se, imaju hipnotičku moć da vas odvedu u takvo stanje uma u kojem ćete uživati u samom procesu dok rezultat pletenja ipak ima tek sekundarni značaj.

Napisao i snimio Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji