Marica Grgurinović: Nisam pobjegla na Vis pred problemima već da se suočim sa sobom i stvorim ekokazališnu koloniju

Marica Grgurinović

Marica Grgurinović

Svi dugogodišnji privatni i poslovni snovi kazališne redateljice Marice Grgurinović, koji su, kako veli, dugo vremena izgledali prilično raštrkani i potpuno nepovezivi dobili su napokon svoj zajednički oblik prije nešto više od godinu dana kada je kratko boravila na otoku Visu. Tom prilikom nekolicina njezinih prijatelja ukazala joj je na mogućnost da bi baš ovaj, u pjeni zaborava izolirani komadić kopna, na kojem se dinamika života može usporediti s ambicijom palmi da što prije narastu u vis prema suncu, mogao biti idealnim za ostvarenje njezinih vizija. Marici je već nakon 15 minuta razmišljanja postalo jasno kako bi to bila vrlo zanimljiva pustolovina, a jedina je nepoznanica ostala hoće li smoći hrabrosti napustitit posao u Splitu i dobro utabanu svakodnevicu te zaplivati prema nepoznatom otočkom životu.

– U roku 20 dana sam ipak skupila hrabrosti i rekla “Idem” pa su pripreme započele – ispričala mi je Marica dok smo ispijali kavu na Viškoj rivi, a južina nam plela kose.

Zanimalo me koji su je to razlozi naveli na ovaj robisonski potez, kako se njezin život promijenio od tada i je li možda nakon osam mjeseci već požalila zbog odluke o preseljenju pogotovo tijekom ovih zimskih dana kada su otoci u fazi duboke hibernacije.

– Jedan od najvažnijih motiva za dolazak na otok bio je polazak mojeg starijeg sina Vala u osnovnu školu. Naime, željela sam da pohađa školu u nekoj manjoj sredini jer sam oduvijek vjerovala da su ovakve sredine ugodnije za odrastanje, pogotovo za djecu njegovog senzibiliteta. Pored toga, dugo sam maštala da živim na otoku, a najljepše odmore sam provodila baš ovdje, na Visu. Slučajno ili ne, ali posložilo se i da prva slova imena mojih sinova Val i Sol, te veznik i, daju ime Vis.  Za mene je i to bio jedan mali znak. Također, realizirala sam da se ne želim više iscrpljivati radom kako je to izgledalo zadnjih nekoliko godina u Splitu. Često sam se osjećala kao taxi službenica svoje djece, a uz to sam znala ponekad i tri puta na dan juriti iz Kaštela u Split na probe, satove glume, radionice, predstave… Egzistencijalni strah, kojeg kao samohrani roditelj vjerojatno osjećaš još i jače, tjerao me da radim sve više i više, a novca sam imala sve manje i manje. Tako sam počela maštati da više radim od kuće, uz računalo, da imam manje kontakata s ljudima te da stvaram kazalište kakvo ja želim. A ono podrazumijeva spoj kazališne umjetnosti i pedagoškog rada te poljoprivrede, sve po konceptu održivog razvoj – kazala mi je ova 34-godišnja redateljica uz pojašnjenje da bi takav neobičan spoj zapravo trebao rezultirati ekokazališnom kolonijom, odnosno poljoprivrednim imanjem na kojem bi se ljudi ponovno povezali sa zemljom i samima sobom.

– Nije nam u planu da se na veliko bavimo poljoprivredom već da imanje bude samoodrživo, a kroz edukativni centar obrazovali bi kako profesionalce tako i amatere o kazalištu, različitim vještinama ali i duhovnim praksama – ispričala mi je Marica, članica kazališta BESA, umjetničke organizacije koja bi trebala biti nosiocem ovog projekta.

Ona je krenula u izvidnicu, a prvi zadatak joj je bio proučiti prostorni plan, odnosno pronaći lokaciju i otkriti kako projekt realizirati. Najvećim dijelom, kako za sada stoje planovi, ekokazališna kolonija bi se financirala sredstvima EU-a, ali dizanje kredita nije im u planu jer ukoliko se kuferi budu ponovno pakirali nitko ne želi takav uteg sa sobom nositi.

Marica Grgurinović

Marica Grgurinović

U međuvremenu, Marica drži kazališnu radionicu za djecu s Visa, a tijekom ljeta organizira i kazališni kamp “Skok u Vis”. On će se ove godine održati od 16. do 31. kolovoza. Polaznici će moći pohađati šest radionica koje će voditi različiti međunarodni stručnjaci, a namijenjene su svima zainteresiranim za profesionalno usavršavanje ali i za osobni razvoj kroz kazališne tehnike.

– Moj moto je “Ništa na silu”. To vrijedi za projekte na kojima radim, ali i za život na otoku. Kada sam se odlučila otići na Vis znala sam odmah da u mojoj glavi sigurno postoje neke iluzije o tome kako izgleda otočki život pa sam jedva čekala da se one rasprše i s guštom sam pratila kako se to događa. Jedna od mojih iluzija je bila da je ovdje život ljepši, da su ljudi srdačniji, bliži jedni drugima, komunikativniji. Sve je to potpuno pogrešno. Ovo je zapravo Split u malome, samo stvari puno lakše isplivaju na površinu jer je naprosto riječ o mikro sredini. Jedina bitna razlika je što ovdje imaš puno više vremena za sebe. Ljudi koji ne znaju što bi sa sobom to vrijeme troše na jednako glupe načine kao i oni u Splitu, a oni koji ga znaju cijeniti rade fantastične stvari –  ocijenila je Marica napominjući kako je otok ipak vrlo zatvorena sredina u kojoj došljacima nije odmah dozvoljen pristup svim stvarima. Naime, nepisano domorodačko pravilo kaže: “Ako izdržiš tri godine na Visu tek onda možemo računati na tebe”.

– Došla sam ovdje da se suočim sa sobom, da sve te stvari, koje sam sebi skrivala trčeći za poslom, konačno ugledam i prihvatim kao djelove sebe. Zato sam odlučila da ću puno manje raditi što sam i postigla. Kući nemam televiziju, a uklonila sam i neke druge stvari koje su mi odvlačile pažnju od tog cilja – objasnila mi je Marica.

Ona tvrdi da se boraveći na otoku nakon nekog vremena čovjeku jednostavno dogode određene promjene u glavi.

– Jedna od njih je da sada napokon mogu ne raditi ništa i uopće ne osjećati grižnju savjesti zbog toga.Ranije sam smatrala da moram biti korisna, marljiva, uporna, stalno sam imala neke liste stvari koje treba obaviti. U ovom novom “autističnom” načinu razmišljanja pitanje od najveće važnosti postaje “Što danas kuhati za ručak?”. To je vrsta problema kojoj se veseliš da postoji. Ovdje je naprosto divno jer ujutro kad se probudiš nemaš pojma što ćeš raditi popodne. Možda moraš obaviti neki posao, ali možda možeš raditi ništa, a opet možeš ići i u ribe, kod nekoga u posjetu ili čitati knjigu – opisala je svoj zen život, ipak svjesna da je uvijek moguća nova tektonska promjena.

– Ako jednog dana shvatim da treba krenuti dalje u nekom novom pravcu, mi se kupimo i odlazimo. Nadam se samo da to neće biti uzrokovano kukavičkom nesposobnošću da se suočim s problemom. Neki su ljudi mislili da je bijeg od života i problema glavni razlog zbog kojeg sam došla na Vis, ali to nije istina. Ja sam krenula prema nečemu, a ne bježala od nečega. Dugo sam imala predodžbu koja se sada ostvarila dolaskom na Visu, a drugu trenutno nemam. Želim ostvariti projekt ekokazališne kolonije, idem prema njemu, ali se ne opterećujem s ishodom. Učim se živjeti u sadašnjem trenutku. Toliko sam se načitala duhovne i selfhelp literature da mi se zgadila, pa više ne čitam te stvari, već ih živim. Došao je trenutak da zaronim ruke u zemlju, postanem praktična i primijenim znanja koja sam stekla… – zaključila je moja sugovornica koja vjeruje da kada čovjek iznova pretrese svoje potrebe lako može shvatiti kako mu nije nužno toliko materijalnih stvari koliko nam konzumerističko, globalističko, uvijek natjecateljski raspoloženo društvo želi nametnuti. Ljepota i zadovoljstvo leže u malim stvarima, najčešće u nama samima, jer sreća je naposlijetku stvar izbora, a Marica je dobar primjer koji svojim životom potvrđuje to pravilo.

 Napisao i snimio Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji