Valentina Fijačko: Prestrašan je osjećaj kad te na Akademiji odbiju tri puta, ali znala sam da je to zbog nečega ipak dobro

Valentina i Siniša

Valentina i Siniša

Mefistofele je rijetko izvođena opera koju je skladao Talijan Arrigo Boito, a svoju praizvedbu imala je 5. ožujka 1868. godine u milanskoj La Scali. Nakon groznih kritika i samo dvije izvedbe, Boito je krenuo u njezin “remont” pa je publici predstavio novu verziju 10. travnja 1875. kada je opera puno bolje primljena. Mefistofele do sada nije postavljan u Hrvatskoj, a izvedba zakazana za narednu subotu upisat će Split na svjetsku kulturnu mapu kao jedino mjesto koje u 2014. ima premijeru ovog djela. Jednu od glavnih uloga, onu Margherite, pjevat će Valentina Fijačko, već dobro upoznata s moralnim dvojbama priproste seoske djevojke, jer je (gotovo) isti lik igrala i u Gounodovom Faustu, naravno s posve drugim glazbenim izrazom. Bio je to povod da je pozovemo na razgovor.

Jeste li uzbuđeni pred premijeru?

– Moram priznati da jesam. Premijera se bliži i sve je veća nervoza u cijelom ansamblu, što je posve logično jer smo u finišu priprema. A budući da nemam alternaciju, nalazim se i pod dodatnim pritiskom da se ne razbolim ili da nešto drugo ne pođe po krivu. Dakle, uhvatili ste me baš u nezgodnom trenutku.

Čujem da prije svakog nastupa pijete coca-colu. To vam dođe kao ritual opuštanja?

– Netko mi je rekao da i Domingo isto to radi, pa računam, ako ću i ja pjevati 50 godina kao i on… zašto ne. Zapravo prije nastpa uvijek popijem kavu i coca-colu da bih se razbudila. Tko zna, možda imam nekih problema s tlakom kojih nisam ni svjesna. U svakom slučaju, treba mi mnogo vremena da se razbudim, pa zbog toga pijem colu, koju uvijek moram razmućkati žlićicom. Drugi puše cigarete ili su skloni opasnijim ovisnostima, a ja eto pijem coca-colu, ali to je samo pred nastup.

Čini se da trgovanje duše s đavlom ne prestaje biti aktualnom temom u našem društvu…

– Čini se. Eto ja sam već pjevala i u Gounodovoj verziji Goetheova djela. Situacija je slična, opet me zavodi Faust… U životu izgleda da se na dobro uvijek lijepi nešto loše. Vrag valjda traži dobre duše i ne da im mira… Budući da sam vjernik mislim da  prepoznajem izazove koje Zlo predstavlja pred nas pogotovo u obliku šarenih konfeta.

Pred kojim ste se izazovima u životu osjećali najslabijom?

– Mene baš zanima koji su vaši najveći izazovi…

Za mene je izazov ne biti gunđav.

– Ja sam, pak, odgajana tako da užasno dugo mogu trpjeti. Mislim da bi bilo zdravije da reagiram ranije. Gunđam tek naknadno.

Ljudi kod kojih sam se raspitivao o vama redom imaju samo riječi hvale, a jedna vas je osoba opisala ovim riječima: “Ona je prava diva, ali ne zato što stalno nešto izvoljeva nego jer naproso sjaji!”. Osjećate li se vi kao operna diva?

– Iako volim biti na pozornici, jer se tamo osjećam kao doma, nisam nikakva diva. Pri tome ne mislim da nisam egoistična, jer ako nisi barem malo egoističan onda ćeš vjerojatno ostati kod kuće i pjevat ćeš samo u kupaonici. Ipak moraš imati dozu samodopadnosti da bi izašao na scenu i mislio “Ja sam ok, mogu nešto prezentirati ljudima…”. No, sebe ne vidim kao divu.

Da niste operna pjevačica što biste bili? Jeste li imali u fazi odrastanja neku B varijantu karijere?

– Pohađala sam srednju glazbenu školu, svirala sam obou, no prije toga sam razmišljala da pođem stopama moje mame i sestre i da izaberem neko medicinsko zanimanje. U mojoj obitelji, naime, nitko se nije bavio glazbom. Dugo se uopće nisam vidjela na opernoj pozornici, ali svakako sam osjećala poriv da prezentiram nekome  to moje pjevanje. U savkom slučaju, maštala sam o poslu fizioterapeutkinje jer imam “dobre šape”. A mogla bih se vidjeti i kao vizažistkinja.

Od svih uloga koje ste do sada otpjevali koja vam je srcu najdraža?

–  Definitivno Mimi u Puccinijevim La Bohemeima. To je uloga koju sam počela raditi još na Akademiji i relativno brzo nakon što sam diplomirala dobila sam priliku izvesti je na sceni splitskog HNK. Nakon toga bih izdvojila još i sestru Angelicu u istoimenoj Puccinijevoj operi. U ovim sam se ulogama najviše pronašla. U njima sam ostavila i srce i dušu na pozornici, ali ne zato što sam se mogla identificirati s tim likovima, da netko pogrešno ne pomisli, jer su obje ove žene vrlo različite od mene. Ovu drugu su čak poslali u samostan jer je osramotila obitelj. Mislim da je pravi razlog mog uživljavanja u te uloge naprosto bila predivna Puccinijeva glazba koja mi po senzibilitetu najviše odgovara.


Dakle, vaši roditelji nisu imali razloga da vas pošalju u samostan jer ste bili dobri. A na što su najviše ponosni u vezi s vama?

– Uvijek su me podržavali na mom putu, a ja sam zaista imala teži put jer sam tek u 21. upisala Akademiju i to iz četvrtog pokušaja! U jednom trenutku otac mi je tek uvijeno rekao nešto u stilu. “Pa dobro, ako vidiš da ti to ne ide… možda da probaš raditi nešto drugo”. No bila sam uporna.

Kakav je osjećaj kad vas tri puta odbiju?

– Prestrašan. Ali iako sam svaki puta bila iznova razočarana znala sam, u dubini srca, da je to zbog nečega ipak dobro. Kada sam napokon bila primljena, nitko me se nije sjećao s ranijih audicija jer sam bila jako povučena. No, osjećala sam da u meni gori vatra i da samo netko treba isprovocirati da izađe iz mene.

Kako ste se kao rođena Varaždinka nosili sa splitskim dijalektom u Akvarelu?

– To mi je bilo prilično stresno, ali imala sam dobrog jezičnog savjetnika Tončija Banova koji je cijelo vrijeme vjerovao u mene i bodrio me. Znala sam da mogu uhvatiti tih par rečenica, no da se radilo o nekakvom dugom monologu ne bih se usudila.

Razgovarajući s vašim kolegama jedni su vas hvalili kako ste odlično uhvatili taj splitski, a drugi su, pak, kazali da ga baš i niste “pokupili” ali ste to svojim šarmom nadoknadili.

– Ovo je prava splitska situacija, ha ha, jedni priznaju, drugi ne. To baš volim u Splitu. Nikad nema slaganja oko ičega.

Što vam se još čini od Splita nakon ovih sedam godina koliko ste ovdje?

– Volim ovaj mentalitet, a i publika me odlično prihvatila. Kao svoju me drže. Nemam nikakvih zamjerki, pogotovo kad vidiš sunce, more, rivu…

Varaždin je dao puno talenata u ozbiljnoj glazbi, a Split je rasadnik talenata u zabavnoj. Vi privatno više slušate ovu drugu? Biste li se okušali u njoj?

– Odrasla sam na Novim fosilima, Oliveru… Operu nisam imala priliku ni upoznati prije 14. godine. Ponekad mislim kako bih koketirala sa jazzom ili zabavnom glazbom, ali imam strašan respekt prema tome. Uglavnom, najprije pristanem na takve izlete, a onda me uhvati strašna trema. Valjda preozbiljno shvaćam posao pjevačice, no da mi netko pruži pravu priliku mislim da bih se usudila.

Kako provodite slobodno vrijeme u Splitu?

– S prijateljima koje sam pronašla uglavnom izvan teatra odem na Marjan, vozim bicikl, a mogu sjediti i po dva, tri sata na kavi, negdje na suncu..

Viđaju vas po vegetarijanskim restoranima.

– O da… Kako živim sama onda mi je to najlakši način da pojedem nešto zdravo i ukusno, iako moram priznati da sam svejed. No, često nemam potrebe za mesom.

Spomenuli ste da ste prijatelje pronašli izvan kazališta. Je li to zaista jalno mjesto?

– Citirat ću svoju profesoricu Miljaković koja je rekla: “Djeco, nemojte tražiti prijatelje u teatru!” Dakle, priznali to neki ili ne, postoji određena količina zavisti, iako moram reći da uglavnom imam jako dobre kolege i ne doživljavam nikakve jalne ispade, ali privatni život i posao volim držati odvojene. To ipak ne znači da sa mojom Terezijom Kusanović poslije probe neću otići na kavicu…

Mnogo se pričalo o profesionalnom tandemu Mužek-Fijačko. Je li vam zaista bilo najdraže raditi s Tomislavom? Nedostaje li vam ta suradnja?

– Tomislav je jedan poseban partner s predivnim baršunastim glasom. Poznajem ga još iz razdoblja srednje škole jer smo potekli iz iste i putevi su nam se često susretali. No, rekla bih da imam sreću pa me zapravo uvijek dopadne neki dobar partner.

A što je s partnerima u privatnom životu?

– Ne volim pričati o svojoj privatnosti. To ću sebično zadržati za sebe, haha.

A kažite nam barem kakva je Valentina kad se zaljubi.

– U nekom periodu života se nisam dovoljno bavila ovom “problematikom” pa su se valjda svi hrabri koji bi mi pristupili poženili, a ovi drugi se još čekaju… haha. U svakom slučaju, kad se zaljubim ostanem potpuno bez glave i ne mogu zapamtiti dva takta recitativa. Trenutno nisam zaljubljena pa maestro ne treba brinuti. No, prije nekoliko godina sam se našla u takvom stanju, pa vam mogu reći kako ne bih voljela da se to ponovi pred neku predstavu. Radije bih da se zaljubim umjereno pa da mi glava ostane na mjestu.

Koliko vam je važna operna kritika?

– Nimalo. Ali uvijek ću je pročitati. Kad je dobra, naravno da će mi biti drago, ali i loša kritika ima neke prednosti. Malo te spusti na zemlju, a to nam svima treba jer ovo je ipak jedan “sotonski” posao.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji