Postoji li mjesto u paklu za žene koje ne podržavaju druge žene?

majina slika

Mi ćemo biti za ravnopravnost žena, ali samo ako nam ostavite mogućnost da diskriminiramo barem nekog “drugog”, odnosno pod uvjetom da se žene ponašaju u skladu s našim ideološkim shvaćanjem ispravnog, sažetak je opravdanja koja su ovih dana uputili hrvatski EU parlamentarci nakon njihovog sramotnog glasanja protiv izvješća portugalske zastupnice Ines Cristine Zuber.

Podsjetimo, izvješću je glavni cilj bio osigurati bolju platformu za dokidanje razlika između nejednakih plaća muškaraca i žena koji obavljaju iste poslove, odnosno postizanje ekonomskog osnaživanja žena, kao i osiguranje mjera suzbijanja rodnih stereotipa kroz obrazovanje te bolji pristup pozicijama odlučivanja, kao i suzbijanje nasilja prema ženama.

Sve to, očito, nije bilo dovoljno važno da bi se glasalo za “Zuber report” jer, kako je Ruža Tomašić objasnila, radilo se zapravo o podmetanju rodne ideologije, a ne o borbi za prava žena.
I tako smo ponovno, po tko zna koji put, došli do, u Hrvatskoj vrlo popularne, zloupotrebe termina “rodna ideologija” što je postalo “legitimno opravdanje” za odbijanje poštivanja ljudskih prava.

Ako žene traže jednake plaće za obavljanje jednakih poslova ili, pak, jamstvo za ostvarivanje svojih reproduktivnih prava, poput potpomognute oplodnje i sigurne kontracepcije, ili tamo neki gejevi zahtijevaju pravnu sigurnost za svoju partnersku zajednicu te dokidanje diskriminacije, dovoljno je da odmahneš rukom i kažeš: “Ah, to je samo rodna ideologija” – i problem je riješen. Dakle, ne moraš više biti eksplicitno vulgaran i kazati da si “protiv lezbijki” jer sada imaš taj finćukasti, a opet vrlo zvučni termin koji u suštini znači: “Jebite se, drugi.”

Ovakvo razmišljanje i ponašanje jasno ukazuje da osobe poput Ruže Tomašić i njezinih kolegica i kolega, koji su u EU parlamentu glasali protiv “Zuber reporta”, nimalo ne razumiju koncept ljudskih prava. Vaditi se na “rodnu ideologiju” zapravo znači ne dopuštati drugome da živi u skladu s njegovim ili njezinim sustavom vrijednosti, što u konačnici dovodi do jednoumlja. Smatrati da je samo tvoja “istina” ispravna ili dovoljno dobra da bi vrijedila kao univerzalno pravilo je u najmanju ruku nepristojno, a u konačnici je oblik totalitarizma.

Ako u društvu postoji mogućnost korištenja kontracepcije, na primjer, ili pravo na siguran prekid trudnoće, gospođu Tomašić nitko ne prisiljava da konzumira to pravo i, primjerice, kupi kondom. S druge strane, militantna desnica inspirirana vjerskim fundamentalizmom svima želi nametnuti svoje zabrane. Srećom, ili hvala dragom Alahu, pa dio našeg kolektivnog vjerskog nasljeđa nije bilo genitalno sakaćenje djevojčica jer, tko zna, možda bismo danas  raspravljali i o tome, pozivajući se na tradicionalne vrijednosti.

Na prvu loptu, postupak hrvatskih zastupnica Zdravke Bušić, Ivane Maletić, Dubravke Šuice i Ruže Tomašić, može djelovati kao ideološko sljepilo, no bojim se da je ipak samo riječ o još jednom žalosnom primjeru kako političke elite žive u paralelnoj stvarnosti u kojoj ih ne pogađaju problemi običnih građanki i građana, jer, budimo realni, uz plaću od 6 tisuća eura, problem rasta stope nezaposlenosti u Europskoj uniji, s 9,8 posto na 10,6 posto, što predstavlja još preko dva milijuna nezaposlenih, čini se nešto manje strašan. A to što su njihove europske sugrađanke u prosjeku potplaćene za 16 posto te imaju za 39 posto manje mirovine od muškaraca, nije dovoljno izazovan argument da bi se pokazala ženska solidarnost na djelu. Križarski rat protiv “rodne ideologije” ne može čekati i valjda bi mogao uroditi boljim izbornim rezultatima, a time i novim eurićima na računu.

Za moju utjehu pada mi na pamet misao Madeleine Albright koja je jednom možda proročki primijetila: “Postoji posebno mjesto u paklu rezervirano za žene koje ne pomažu drugim ženama.” Ne znam je li bila u pravu, ali siguran sam da koncept ravnopravnosti u našem društvu nije postao civilizacijski minimum kojem smo se tako nadali.

Napisao Siniša Jović
Ilustracija je rad Maje Džaje Krile, “Hladno”, tempera, tuš
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji