Anči Leburić: Političarke su nas upravo vratile pola stoljeća unatrag

Siniša i Anči

Siniša i Anči

Anči Leburić jedna je od najproduktivnijih domaćih sociologinja koja je doprinos ovoj znanosti ostvarila na polju metodologije, ali i brojnih posebnih sociologija baveći se položajem žena, mladih, osoba s invaliditetom kao i gorućom problematikom mita i korupcije u hrvatskom društvu. Spomenuto je tek djelić interesa unutar bogatog znanstvenog opusa zahavljujući kojemu se ovih dana očekuje njezin izbor u redovitu profesoricu u trajnom zvanju na splitskoj Sociologiji, odsjeku čije je temelje postavljala od početka 2000-ih. I dok mediji izvještavaju o znanstvenim institucijama na kojima se djelatnici danima ne pojavljuju, muku muče s ispunjavanjem minimalnih uvjeta, ili uopće ne objavljuju radove, nemaju projekte, niti ostvaruju bilo kakav doprinos na znanstvenoj sceni, uz ime ove sociologinje se veže hiperprodukcija radova. Uvjete za prelazak u više zvanje, kada su u pitanju članici, Anči Leburić tako je premašila peterostruko, a u svojoj karijeri objavila je čak 30 knjiga. Zanimalo nas je u čemu je tajna njezinog uspjeha.

– Vjerojatno u mojim radnim navikama i radnom elanu, ali i kvalitetnom timu suradnika, pozitivnoj energiji i vječnom optimizmu kojeg gajim. A sigurno ponešto ima i u kućnom odgoju. Naime, danas su teška vremena jer nam je vrijednosni sustav u kaosu pa je biti pristojan i komunikativan na način da možeš surađivati s drugima, zadobiti njihovo poštovanje i ostvariti autoritet na nekom području, a prvenstveno onom ljudskom, nužan preduvjet koji ponekad ljudima nedostaje. Problem je i u sustavu znanosti koji nije znao razlikovati i shodno tome vrednovati nadprosječno i ispodprosječno. Mi smo cijelo vrijeme vrednovali samo goli prosjek pa je situacija takva da osobe u istom zvanju bez obzira koliko i što rade imaju istu plaću, a toga u Europi i svijetu nigdje nema. Morat ćemo napokon početi vrednovati znanstvenu izvrsnost te povjerenje ukazivati onima koji uistinu znaju i u biografiji imaju potvrdu za to.

Kažu da vaša tajna zapravo leži u dobroj kolaboraciji sa studentima.

– Apsolutno. Cijeli sam život posvetila radu s njima. Surađujem sa širokom lepezom mladih od kojih su mnogi i u nevladinom sektoru. Sebi sam dala u zadatak, od samog starta Sociologije u Splitu, da studente učinim suradnicima na projektima, da ih vodimo na znanstvene skupove i da istraživanja zajednički objavljujemo. Dokazala sam u skoro 30-ak studija da je to moguće i da su ti mladi ljudi izvrsni suradnici.

Što je s reformom Sveučilišta? Čim se spomene, akademska zajednica skače na noge.

– Mi smo jedan okoštali, zatvoreni sustav koji se zaklinje u svoju autonomiju, ali bojim se da bi trebalo redefinirati pojam autonomije, kao što uostalom, poslije socijalizma, morao redefinirati i brojne druge pojmove. Kad govorimo o znanosti, fakultetima i Sveučilištu, pri tome mislim svakako na trošenje novca. Apsurdno je da se novac troši bez da se zna koji su točno razlozi, a zatim i učinci te potrošnje. Na primjer, ako ideš na znanstveni skup onda taj odlazak mora rezultirati nekim publiciranim radom, a ne da ideš tamo kao neka mumija.

Jedan od vaših znanstveni interesa jest i položaj žena u društvu. Shodno tome na Dan žena ste održali predavanje u Gradskoj knjižnici Marka Marulića naslovljeno “Žene u splitskoj suvremenosti”. Kako biste definirali suvremenost i kako se Splićanke snalaze u njoj?

– Pojam suvremenosti jest zapravo krizno i konfliktno okruženje. Na djelu su duboke krize, a najviše me brinu vrijednosne zbrke i kaosi. Znamo da u kriznim situacijama jačaju pojave poput mita i korupcije te zlostavljanja, a mobbing je također sve raširenija pojava. Tu je opet i praksa izbjegavanja priče o različitostima, o gay populaciji ili osobama s invaliditetom itd. Umjesto da širimo vidike mi različitosti uvažavamo u sve manjoj mjeri. Baveći se pitanjem žena, pak, došla sam do zaključka da se nismo puno pomakli od kraja 19. stoljeća. Jedno vrijeme se rat koristio kao opravdanje za povratak žena unazad, ali vidimo da ni danas nema nikakvog napretka. U najboljem slučaju stagniramo, a najčešće se zapravo vraćamo unatrag. Ako su prediktori siromaštva niske plaće i niske mirovine te nezaposlenost, onda i laik može zaključiti da je pozicija žena jako teška.

Ovaj tjedan Europski parlament nije izglasao izvješće kojim bi se postiglo temeljno načelo ravnopravnosti: iste plaće za isti rad muškarcima i ženama. I četiri hrvatske predstavnice, Šuica, Maletić, Tomašić i Bušić glasale su protiv. Kako to tumačite?

– Čini se nemogućim da početkom 21. stoljeća ponovno vraćamo na dnevni red temu iz 70-ih godina prošlog stoljeća, iz doba prvog vala feminizma, a to su priče o rodnim jednakostima. Mislili smo da smo to pitanje apsolvirali kako u teoriji tako barem dijelom i u praksi, no sada svjedočimo povratku unatrag za barem pola stoljeća. Njihovo glasovanje nam ukazuje i na potrebu da kao birači malo više povedemo računa o tome koga šaljemo u parlament.

Tko je po vama generator ovakvih retrogradnih kretanja u društvu?

– Kriza u svim mogućim oblicima, od krize vrijednosnog sustava pa do političkog. Kriza je stanje kaosa. Na primjer, danas u politici više ne znamo što je lijevo, što je desno, a što je centar. Je li lijeva misao uopće avangardna u socijalnom smislu? Vidimo ljude koji prelaze iz jedne stranke u drugu, očito se rukovodeći nekim drugim kriterijima, poput ekonomske koristi, a ne političkih uvjerenja. Problem je što se tipovi društvenog ponašanja ne osuvremenjuju, ne napreduju prema postmodernosti, nego imamo jedan miks predmodernih, modernih i postmodernih tipova i stanje sveopćeg kaosa u interakcijama i općenito u komunikaciji.

Nepravomoćna presuda HDZ-a za korupciju se baš uklapa u tu sliku kaosa.

– To je tragično, ali ne znam koliko je narod uopće svjestan na koje nas sve načine ova situacija vraća unatrag. Ne znam koliko su svjesni da se ovdje ne radi samo o pojedincima, iako je naravno uvijek netko vođa, već o retrogradnoj društvenoj atmosferi. Naša istraživanja su pokazala da zahvaljujući takvoj atmosferi ljudi postaju neosjetljivi na zla i nepravde, a povećava se i broj onih koji postaju skloni kriminalnim radnjama. Riječ je o sindromu “Ako svi kradu, krast ću i ja”. Stoga je ta presuda zapravo velika sramota čitavoga društva.

Hoće li birači sankcionirati HDZ na izborima?

– Trebalo bi biti posljedica. Mislim da netko tko se ponaša na ovaj način ne može biti niti vodeća oporbena stranka, niti dobiti izbore, dok u javnom diskursu ne raščisti s koruptivnom prošlošću. Oni moraju uvjeriti javnost da im je žao, da se kaju, da razumiju da je ponašanje stranke u prošlosti bilo loše. Ipak se radi o pokradenim milijunima, i ako je na sudu dokazano da tog novca poreznih obveznika više nema, onda je strašno da stranka koja je u tome sudjelovala ne nudi niti ispriku. No, mislim da je pojam javnoga kod nas potpuno neafirmiran. Da smo u zemlji izgrađivali zdraviji odnos prema javnom dobru ništa od ovoga se ne bi događalo.

Vjerujete li vi u žensku solidarnost koja je eto izostala u slučaju dijela naših zastupnica u EU parlamentu?

– Vjerujem jer sam optimistica ali ne mogu reći da je u životu i u radnom okružju baš svjedočim. Nema je puno oko mene. Dapače, ponekad sam užasnuta kad vidim da neke moje kolegice nemaju niti potrebu da im u dokumantima piše naziv zanimanja u ženskom rodu. To su detalji koji se mogu činiti nevažnim ali moramo početi od nekuda. Nažalost, mnoge žene pristaju da ih se etiketira i kao nečije supruge, pa čak i ljubavnice. No, ideja ženskosti ne može više biti vezana uz pojam “slabijeg spola” jer smo kroz povijest dokazale da možemo sve i svašta te da smo često u tome bile i bolje od muškaraca.

Kakva je pozicija žena u sustavu visokog obrazovanja?

– Činjenica je da se žene u ovom sustavu probijaju teže iako ih je brojčano više. Sociološke studije pokazuju da je mentoriranje kroz koje prolaze često mučno, obojeno raznim vrstama uznemiravanja, a prisutan je i mobbing. Sve se ne snalaze podjednako dobro u paralelnim ulogama znanstvenica, majki i partnerica, ali ključni problem nije u ženama i njihovim sposobnostima nego u društvenim uvjetima. Civilizacija je, pa i znanost, još uvijek skrojena po muškim mjerilima što najbolje vidimo po sastvau senata, rektorima i prorektorima, broju dekana itd. No, spolno-rodna konstrukcija zbilje nije jedini problem. Sam sustav ne potiče potrebu mladih da budu užurbani, mobilni, da čitaju više i ulažu u svoje obrazovanje, jer ničim ne nagrađuje njihovu izvrsnost, a ponekad je čak i kažnjava pa, recimo, znanstvene novakinje otežu s doktoratima jer se boje gubitka radnog mjesta.

Koliko je dokazivanje kroz majčinstvo danas važan dio ženskog identiteta?

– Majčinstvo je prvenstveno spolna funkcija koju nam je priroda namijenila ali i jedna prekrasna kategorija pa bih svakoj ženi koja nije u mogućnosti roditi savjetovala da posvoji dijete jer interakcije koje se razvijaju tijekom života između majke i djeteta predstavljaju vjerojatno najhumaniji oblik realizacije. Volim reći da je moj sin moj najveći kapital. Nikakve kuće i stanovi, pa ni čitava karijera koju sam napravila ne mogu se mjeriti s njim.

Međutim on je otišao živjeti u Kanadu.

– Da. Tamo se odlično snašao i šef Kanađanin ga namjerava po svaku cijenu zadržati. Stvarno sam preponosna na njega. Tužno je da kao društvo sistematski ne gajimo brigu za takve mlade ljude. Samo pričamo, donosimo strategije i akcijske planove za mlade, ali ništa konkretno ne radimo, stoga oni napuštaju zemlju. Mladi su glavni kapital nekog društva, pa društvo koje ne vodi računa o njima mora biti osuđeno na propast.

“Moda kao društveni jezik” i “Dizajn kao životni kontekst”, naslovi su vaših knjiga, nastalih u koautorstvu. No, čujem da vaš interes za ove teme nadilazi okvire sociologije. Navodno ste spretni i za šivaćim strojem?

– Tako je. Inače, ovaj interdisciplinarni rad potvrđuje moje duboko uvjerenje da sociologija može lijepo surađivati s nizom drugih struka, ali i sve prednosti timskog rada. Zanimalo nas je kako ova dva fenomena konstruiraju našu društvenu zbilju. Rezultati su pokazali da i unatoč krizi žena uvijek pronalazi neko rješenje pa tako i u modnom izrazu. Sada imamo poplavu secondhand dućana i retro stilova što možemo čitati kao potvrdu da se u društvenom životu uvijek može naći neki izlaz i konstruirat neki tip ponašanja koji može biti drugačiji, a opet pozitivan. To bi zapravo trebalo preslikati i na ekonomiju pa i na politiku. Dakle, rješenja ne moraju nužno biti sasvim nova, ali trebaju nam barem svježa, originalna redefiniranja postojećeg. Tu su mladi i žene posebno daroviti. Ove dvije skupine mogu voditi društvo naprijed i ona politika koja to ne shvaća osuđena je na propast. No, pod ovim nipošto ne mislim na floskule koje nam se serviraju pod krilaticom “U ime obitelji”.

Dokazali ste se kao znanstvenica koja puno radi, a iako ste mi izbjegli odgovor, iz pouzdanih izvora znam da ste odlični i za šivaćom mašinom. No, nemojte mi reći da ste i odlična kuharica? Ima li išta što vam loše ide?

– Loša sam u sportu, osim u šetnji i brćkanju u bazenu. A što se tiče kuhanja, uvjerila sam muža da je on taj koji treba apsolvirati gastronomiju kako bi naš zajednički život bio briljantan. I, moram priznati, on je kuhanje doveo do vrhunca.

Znači da ste vi nadišli tradicionalne rodne uloge.

– Da. I u ovom primjeru sam dokazala da je moja znanost primjenjiva.

Paralelno s klasičnom gimnazijom završili ste i srednju Glazbenu školu “Josip Hatze”, smjer violina. Bude li vam ponekad žao što niste krenuli glazbenim vodama?

– Glazbeno obrazovanje mi je omogućilo bolje uživanje u koncertima i u kazalištu. U teatar bih najrađe išla barem dva, tri puta tjedno. Nažalost, Split ima mnogo problema sa svojom kulturnom produkcijom i ne uspjeva se baviti pravim stvarima. Radili smo studiju i o društvenoj ulozi kazališta i iz nje je bilo vidljivo da smo još uvijek daleko od onoga što bismo trebali biti. Nema veze što je Split manji grad od Milana, Zagreba ili Rima jer ima i malih gradova koji se intezivno razvijaju u smjeru bogate kulturne produkcije. Očito nam treba dodatne edukacije i u ovom području. Inače, za ničim ne žalim pa tako ni za tim što više ne sviram violinu. No, dok slušam dobar orkestar ponekad imam osjećaj kao da je još uvijek držim u rukama.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

5 thoughts on “Anči Leburić: Političarke su nas upravo vratile pola stoljeća unatrag

  1. Maja

    Pohvaljujem ovaj izvrstan blog ponajprije zbog tematike, kao i nacina kojima im se pristupa. Izdvajam ovaj intervju kao takav. Inace, prof. Leburic poznajem iz raznih aspekata koji su ovdje predstavljeni. Svakom suradnjom vas iznova “zarazi” novim zarom, novim entuzijazmom koji je ocito rezultat zivotne sređenosti i realiziranosti. Najvise bih izdvojila njezinu borbu protiv prosjecnosti u znanosti. Zapravo kriza u kojoj se danas nalazimo, jest rezultat negativne selekcije, no zahvaljujuci ovakvim znanstvenicama, iznova se uspostavljaju kriteriji izvrsnosti koji su nam itekako potrebni. Zato bravo prof. Leburic i jedan veliki bravo za ovaj blog!

    1. Siniša Jović Post author

      Hvala Vam na ovom komentaru. U svakom slučaju, susret i razgovor s prof. Leburić je zaista bio jedno jako ugodno iskustvo.

  2. J

    Pohvale autoru na odabiru sugovornice i cjelokupnoj prezentaciji. U moru zutila kojega nam svakodnevno plasiraju mediji, pravo je osvjezenje naici na ovako kvalitetan i inspirativan intervju koji zraci sarmom i entuzijazmom! Takodjer, podrzavam autorov interes za marginalizirane skupine, u ovom slucaju zene, te signifikantnost njihove drustvene uloge i polozaja.

    1. Siniša Jović Post author

      Hvala Vam što ste podijelili svoje dojmove s nama. :)

  3. Pingback: Intervju u prilogu "Slobodne Dalmacije" - Linija X (16.03.2014.) - Anči Leburić

Comments are closed.