Slavenka Drakulić: Uvijek se nađe netko tko će iskoristiti ljudske strahove

Slavenka i Siniša

Slavenka i Siniša

Povratci uvijek bude sjećanja, a u slučaju Slavenke Drakulić nedavni posjet Splitu izazvao je reminiscencije na osnovnoškolske dane koje je provela u ovom gradu, ali i na prve otpore autoritetu, u njezinoj priči utjelovljenom u figuri oca zbog kojega je u jednom trenutku pobjegla od kuće te mjesec dana provela u šatoru na Šolti… U međuvremenu, Slavenka je Split posjetila i prije četvrt stoljeća, odnosno davne 1988. godine kada je promovirala svoj prvi roman “Hologrami straha”. Od tada do danas grad se jako promijenio, kaže. Postao je sav “ušminkan”, no Dalmatinke su ostale lijepe kao što su uvijek i bile, a kako iskusno spisateljičino oko primjećuje, “fenomenalno su odjevene”. Muškarce, veli nam, ne želi komentirati, ali oni s kojima se družila na Pričiginu bili su, svi odreda, duhoviti i šarmantni.

Došli ste na Pričigina, ali ste usput promovirali i roman “Optužena” u kojem se bavite temom majke zlostavljačice. Identitet majke je važan u feminističkim raspravama, ali i u vašim djelima. Zastupate tezu da nije svaka žena rođena da bi bila majka. Koliko je ovo shvaćanje još uvijek tabu?

– Čini se da je to jedan od zadnjih tabua. Kad majka poludi i utopi svoje troje djece, o čemu, na primjer, čitamo u američkim medijima, to izaziva sasvim drukčije reakcije nego kad je ubojica otac. Zašto? Jer se pretpostavlja da je majka ta koja bi i svoj život dala za dijete. No, činjenica je da postoje žene koje nisu ni željele ni trebale biti majke, ali kada to shvate, naknadno, u njima se stvara težak konflikt. O tome je napisala knjigu i Elisabeth Badinter, u kojoj ona piše da istraživanja pokazuju kako oko 20 posto žena priznaje da im je u prvom planu karijera, a ne djeca, dok dio njih čak tvrdi kako su pogriješile što su uopće postale majke. Knjiga je, dakako, izazvala burne rasprave jer je patrijarhalna kultura ženi prvenstveno namijenila ulogu one koja ne samo treba roditi dijete, nego se i isključivo brinuti o njemu. A u Hrvatskoj ne možete očekivati niti da bi se vodila jedna takva diskusija. Mi ovdje pokušavamo prisiliti sve žene da budu majke i da rode što više malih Hrvata. Taj bi se projekt trebao ostvariti u suradnji s Katoličkom crkvom, ali se ne ostvaruje jer ga ne prate socijalne i ekonomske mjere.

Što je vas život naučio kroz iskustvo majčinstva?

– Rodila sam s 18 godina kada nisam imala pojma ni o čemu. Ali ta moja situacija ipak se na kraju pokazala dobrom jer sam se poslije razboljela od bolesti zbog koje bi mi bilo teško imati dijete. Štoviše, moja kćerka, koja je još bila mala kad sam se razboljela, bila mi je glavni motiv da se borim i da ne odustajem. Ona me naučila odgovornosti. Ne možeš donijeti dijete na svijet i prepustiti brigu o njemu drugima…

Po mome mišljenju, u odnosima s djecom, iako isto vrijedi i za partnere, najvažnija jest odgovornost, a ona uvijek podrazumijeva angažman. Kod nas se taj pojam u širem društvenom kontekstu, nažalost, previše ne uzima u obzir, niti se o njemu previše raspravlja. Političari nisu odgovorni za ono što govore i rade te ne bivaju sankcionirani zbog toga, a sve se to preslikava i na odnose u obitelji. Promijenili smo politički režim, dobili smo demokraciju i jako smo se veselili slobodi, ne shvaćajući da je druga strana svake slobode odgovornost. Što idem starija, sve više mi se čini da treba cijeniti to naličje slobode.

Pravo na prekid trudnoće, koje je ženama bilo zagaranitrano već desetljećima zakonom, sad se ponovno dovodi u pitanje. Što mislite o tome? 

– Crkva ima legitimno pravo propagirati svoje ideje protiv prava žene na izbor, protiv prava na odlučivanje o vlastitom tijelu i to pravo Crkvi nitko ne oduzima, ali žene bi trebale vidjeti što je u njihovu interesu i djelovati u skladu s tim. Međutim, mene je zgrozio podatak prema kojemu oko 80 posto ginekologa u bolnicama ulaže prigovor savjesti kada je u pitanju pobačaj. To znači da će žene, dođe li do zabrane ili ograničenja pobačaja, biti prisiljene činiti to ilegalno. Ako zabranimo pobačaj, ugrozit ćemo živote žena, te ćemo imati problem rađanja neželjene djece.

Iskreno, muka mi je govoriti o ovim temama jer sam o njima govorila i pisala prije toliko vremena. Mlade žene bi danas trebale shvatiti što je u njihovu interesu i ne dopuštati da se izglasavaju zakoni koji su u suštini protiv njih. Ako pogledamo ekonomsku situaciju i stopu nezaposlenosti, jasno vidimo da su žene najveći gubitnici. One se teže zapošljavaju, manje su plaćene i prve gube posao. I ako im ovi argumenti, uz prijetnju gubitka prava na prekid trudnoće, kao i činjenica da ni jedna politička stranka nema nikakav poseban program za očuvanje prava žena, nisu dovoljni da dignu svoj glas protiv, onda stvarno ne znam što bi trebalo napraviti. Paradoks leži u činjenici da su prethodne tri generacije žena bile u boljoj situaciji nego što su žene danas.

Ako uzmemo u obzir spomenutu inicijativu Ruže Tomašić o zabrani pobačaja, kao i onu za referendum o braku, čini se da konzervativnu revoluciju u Hrvatskoj predvode žene.

– Ne moraju sve žene jednako misliti. Mene čak ne brinu ni konzervativne snage koje žele nešto promijeniti, jer svatko ima pravo izaći sa svojim idejama, ali me brine tzv. šutljiva većina ove zemlje. Zanimljivo mi je i pitanje kako je uopće moguće da više od 800 tisuća ljudi glasa na referendumu o tako jednoj minornoj stvari kao što su gay brakovi. Koliko uopće ima gay ljudi koji se žele vjenčati? To nitko ne zna jer nikakve statistike i analize nisu prethodile referendumu. Gay brakovi su očito bili samo jedan simboličan povod oko kojega su se okupili konzervativni ideolozi. Ovi parovi su najmanji problem u našem društvu, iako bi, naravno, bilo dobro da se i gay ljudi mogu vjenčati i ostvariti pravnu sigurnost, no oni su poslužili samo kao povod za generalno iskazivanje nezadovoljstva stvarnošću. Svi mogući strahovi i promašaji koncentrirali su se u toj jednoj točci, a da se to postigne, bila je potrebna velika vještina manipulacije. Uvijek se nađe netko tko će iskoristiti njihove strahove.

Pogledajmo, na primjer, strah od imigranata u zapadnoj Europi. U Finskoj je na zadnjim izborima stranka Pravi Finci osvojila gotovo 20 posto, s tim da im je težište kampanje upravo bilo na pitanju imigracije iako je ovo jedna od europskih zemalja s najmanjom stopom useljenika. Vidimo da stvarni brojevi uopće nisu važni, ono što je ključno su ljudski strahovi, na primjer, strah za radna mjesta. Velike stranke ne vole se baviti ljudskim strahovima jer kad bi se ozbiljno s njima suočilo, značilo bi da treba provesti neke nepopularne reforme u društvu. A lakše je obećavati nešto što ionako nećete moći napraviti jer političari na kraju žive od anketa popularnosti. I kako onda raditi ozbiljne reforme? Političari radije pristaju biti licemjerni jer žele ostati na vlasti ili je osvojiti. Zbog svega toga uopće me ne čudi inicijativa Ruže Tomašić, ali bi me jako zabrinulo ako bi društvo reagiralo kao što je to bio slučaj s gay brakovima. Žene bi se trebale samoorganizirati, protestirati i biti aktivnije. Ako to ne naprave i ostvari se zabrana, ona će na koncu biti odgovornost onih koji nisu glasali.

Kako će 20 i kusur godina vjeronauka u školama utjecati na položaj žena u Hrvatskoj?

– Moja generacija je u školama učila marksizam, ali ne vidim da je taj predmet ostavio puno traga… Djeca se obično ne žele izdvajati pa znam brojne obitelji u kojima pohađaju vjeronauk samo iz tog razloga. Na ovom primjeru se vidi potpuno kriva politika države koja te navodi da se upitaš jesmo li mi uopće sekularna država. To u Hrvatskoj nije baš uvijek jasno. Čini mi se da Crkva ima prevelike ingerencije, a država previše popušta, no kada su djeca u pitanju, rekla bih da jako puno ovisi o odgoju u obitelji, i generalno o vrijednostima u društvu. Ipak, situacija ide u smjeru učvršćivanja patrijarhata i konzervativnih vrijednosti.

Nema dugo da je Švedska službeno bila crkvena država, ali niste ni izdaleka osjećali crkveni utjecaj kao kod nas, iako mi nemamo formalno jedinstvo crkve i države. Hrvatska je mlada država pa je i identitet koji joj pruža Crkva jako važan… U jednom trenutku se uspostavio znak jednakosti između biti katolik i biti Hrvat. No, znak jednakosti između katoličanstva i hrvatstva uglavnom je simboličan. Druga je stvar da su katoličke vrijednosti duboko ukorijenjene u ovom društvu.

Pred Saborom je drugo čitanje novog Obiteljskog zakona i prema svemu sudeći izvanbračna će zajednica ostati diskriminirana u odnosu na brak. Kako to da unatoč lijevoj vladi na vlasti nemamo mnogo pomaka prema lijevim vrijednostima?

– Ljevica je diskreditirana s padom komunizma pa su se stranke koje su proizašle iz lijevih ideja, poput SDP-a, morale stalno braniti od naslijeđa komunističke partije. Iako se ova vlast deklarira kao lijeva, po mnogim se stvarima ne razlikuje od desne. Mislim da se boje, a možda i opravdano, provesti neke reforme koje nisu nužno ljevičarske, nego civilizacijske. To nam dokazuje da kao društvo ne idemo samo naprijed. Naime, društvo se može vratiti i nazad, a pogotovo kad se radi o ženama. Vlada umjesto da gura progresivne civilizacijske vrijednosti često podilazi duhu sredine. Ali, s druge strane, bilo što da i naprave, doći će druga stranka i ona će to opet promijeniti jer kod nas se zakoni ne shvaćaju ozbiljno. Ponašamo se kao mala djeca koja se igraju u pijesku.

Dugo ste na feminističkoj sceni. Koliko je feminizam uspio ostaviti traga u društvu na ovim područjima u zadnjih pola stoljeća?

– Svojevremeno sam se puno bavila feminizmom i pisala o njemu, ali u jednom trenutku borbu trebate prepustiti mlađima jer ako oni ne shvaćaju da se time trebaju baviti, onda ništa nema smisla. Kod nas je nastao prekid u kontinuumu zbog rata koji uvijek znači korak natrag i cijela situacija se zakomplicirala. Naime, u cijeloj istočnoj Europi ženska emancipacija je išla odozgo, kroz državni aparat, na čemu su nam žene sa Zapada zavidjele, ali s padom političkog režima žene su postale prve žrtve promjena, odnosno gubitka posla i smanjenja prava. U dugoj feminističkoj tradiciji zapadnog svijeta žene su se, pak, uvijek borile odozdo, organizirajući se kroz male grupe te zahtijevajući nešto kroz demokratske procese. U novim demokracijama, poput naše, nedostajalo je baš te demokratske tradicije pa je izostalo i samoorganiziranje… Danas u Hrvatskoj ima dosta ženskih grupa, ali su one marginalizirane, pa i u medijima, tako da žene u problemima teško mogu znati kome bi se mogle obratiti. S druge strane, Željka Markić je dobro iskoristila demokratski sistem i zakon o referendumu u svoju korist. Pokazala nam je da je, na primjer, moguće promijeniti Ustav, pa možda i drugi koji žele promjene u društvu trebaju krenuti putem Željke Markić?

Čujem da ste krenuli u pisanje novog romana koji će se baviti temom starenja?

– Još nisam odlučila čime ću se baviti. Vidim da si muški pisci, na primjer Philip Roth ili J. M. Coetzee dosta pisali o starenju, a žene baš i ne… Baš mi je zanimljivo da žene ne žele pisati  o svom starenju što možda ukazuje na još jednu tabu temu koja sigurno zaslužuje pažnju.

Razgovarao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji