Vitomira Lončar: Ako nema izvrsnosti, umjetnost je besmislena

Vitomira Lončar

Vitomira Lončar

Vitomira Lončar, neumorna glumica, producentica, ravnateljica kazališta “Mala scena”, znanstvenica, ekspertica kulturnog menadžmenta, TQ trenerica, e-learning tutorica… ujedno je i  jedna je od najčitanijih blogerica koja se bavi temama iz područja kazališta i kulture. Svoje tjedne kolumne ukoričila je u dvije knjige “Slamka spasa” 1 i 2, dok je doktorat pretočila u knjigu “Kazališna tranzicija u Hrvatskoj”. Za njihovu kupnju, kako sama tvrdi, nema velikog interesa, no to je uopće ne obeshrabruje jer je čvrsto uvjerena da vrijeme ove literature tek dolazi, možda za deset, možda za dvadeset godina. Knjige su, smatra, dokument potpuno kaotičnog vremena u kojemu su stvari postavljene naglavačke. No, njezino pisanje već i sada izaziva burne reakcije, pa Vitomira trenutno obilazi sudove kako bi se obranila od tužbi. Ipak, njezin ovotjedni posjet Splitu prošao je u puno ugodnijim tonovima. U Gradskoj knjižnici “Marka Marulića” promovirala je svoje tri knjige, a na poziv “Prokulture” održala je radionicu “Strateško planiranje u kulturi” koja je izazvala pravo oduševljenje među polaznicima.

Koliko djelatnicima u kulturi nedostaje ovakvih znanja koja bi im pomogla u uspješnom vođenju organizacija i realizaciji projekata?

– Mislim da smo na ovom području potpuno deficitarni. Kao trenerica kod polaznika pokušavam detektirati koja im znanja nedostaju za šire poimanje kulture te im osvještavam zašto je važno strateško planiranje. Kod nas je uvriježeno mišljenje da su strategije neki papiri koji se drže u ladicama, no one su zapravo ključne za napredak i to ne samo u kulturi već i u promišljanju vlastitog života, života obitelji, organizacije u kojoj radimo te društva u cjelini.

Koje su posljedice nedostatka strategija u kulturi?

– Glavna posljedica je urušeni sustav u kojem nema kriterija i nema evaluacije. Jedino što je vidljivo jest pogodovanje osobnim interesima te umrežavanje hobotničarskog tipa. Na snazi je pravilo “ja tebi, ti meni”, ali ne na političkoj, nego na razini interesnih skupina što je pogubno i dovodi do urušavanja sustava.

Ministrica Andrea Zlatar je bila predsjednica komisije kada ste obranili doktorsku disertaciju, no Vi joj u javnim nastupima ne dajete prolaznu ocjenu. Zašto ste tako strogi prema ministrici?

– Ministrica Zlatar Violić je promašaj i potpuno razočarenje. Na teorijskoj razini njezini su radovi o civilnom društvu i kulturnim politikama vrlo smisleni. Nažalost, nije sposobna teoriju prenijeti u stvarnost, što se pokazalo ubrzo nakon preuzimanja ministarske funkcije. Demantirala je sve što je ikada napisala i predavala te se u praksi pokazala krajnje nekompetentnom. Mislim da bi joj bilo bolje da smjesta ponudi ostavku, nego da čeka kraj mandata. Već sada je srušila svoj socijalni kapital. Kada bankrotirate i izgubite materijalni kapital, može vam ostati socijalni kapital. Materijalni kapital možeš lako povratiti, ali socijalni ne. Stoga ne znam kako će ministrica, nakon što joj završi mandat, ponovno izaći pred studente i predavati im o civilnom društvu i kulturnim politikama kad je svojim postupcima demantirala vlastitu teoriju. U neku ruku mi je žao zbog onoga što je čeka, jer se to više ne da popraviti. Trebala je prošloga tjedna dati ostavku jer je dovela kulturu na razinu ispod 0,5 posto proračuna. Taj proračunski postotak znači da Ministarstvo kulture nije ni potrebno, slobodno ga možemo ukinuti.

Kulturnjaci se uvijek bune da im nedostaje novca. Ali što je s konceptom samoodrživih umjetničkih projekata? Možemo li očekivati da javne ustanove u kulturi rade po tom principu?

– Mi smo jako daleko od toga. Možemo govoriti o određenom stupnju samoodrživosti privatnog/neovisnog sektora. Konkretno, moje kazalište je prošle godine ostvarilo 64 posto vlastitog prihoda, dok javne ustanove u kulturi u Hrvatskoj ostvare manje od 10 posto, što je neodrživo. U realnim okvirima taj rezultat bi se trebao kretati barem oko 30 posto. Trenutna situacija ukazuje i na činjenicu da naše ustanove u kulturi nisu programski nego infrastrukturno orijentirane. Sredstva se uglavnom troše na hladni pogon, a kad program prestane biti važan gubi se svrha postojanja ustanova u kulturi.

S kolegom Markom Trojancem radila sam istraživanje prema kojemu porezni obveznik za ulaznicu u zagrebačkom HNK-u izdvaja 924 kune (bez da je došao na blagajnu), za Markovu izvedbu 5, a za moju 11 kuna. Ni Marko ni ja se ne mjerimo s Hrvatskim narodnim kazalištem, ali se pitamo dobiva li se zaista vrijednost ekvivalentna 924 kune po ulaznici? Izračunali smo jednom da svaka izvedba HNK-a vrijedi oko 60 tisuća eura. Za taj novac možemo svaku večer gledati izvrsnu predstavu National Theatre iz Londona. Da me ne biste krivo razumjeli, ni slučajno ne mislim da treba ukinuti nacionalne kuće, itekako nam je potrebna vertikala na koju ćemo se referirati, ali ovakav sustav je neodrživ jer ne potiče izvrsnost. U umjetnosti je jedino izvrsno dovoljno dobro. Ako nema izvrsnosti – umjetnost je besmislena.

Vitomira i Siniša

Vitomira i Siniša

Koliko su uopće djelatnici, na primjer u nacionalnim kazalištima, spremni na reforme kad neki od njih godinama ne igraju u matičnoj kući, a ipak primaju plaće i još zarađuju ekstra honorar glumeći u sapunicama?

– Ljudi nisu spremni na promjene, a to se vidi i iz splitskog kazališta. Već godinama imate krizu menadžmenta, pa ipak svi šute. Nas nekolicina izvana ukazuje na nepravilnosti, ali oni iznutra šute vjerojatno iz straha za egzistenciju. Strah je potenciran i neznanjem, a k tome je zavladala i depresija te uvjerenje da se ništa ne može učiniti, da se ne može srušiti ta bahatost i bezobrazluk. Mislim da je stiglo vrijeme da se i kolege iznutra počnu osvještavati. Ako se na noge digne 20 glumaca, tko će glumiti? Potrebna je homogenizacija, ono što se zove “common ground”, odnosno, valja naći zajednički interes. Ljudi se trebaju izboriti za bolje uvjete, a ne pristajati na rad u strahu dok netko bezobrazan i bahat, koga uopće nema na poslu, dirigira u Slavonskom Brodu, na primjer, umjesto da vodi organizaciju. Tonči Bilić ne zna ništa o drami, pa ju je dao nezainteresiranom poslušniku Žarku Radiću. Zašto se uopće plaćaju vanjski savjetnici ako postoji ravnatelj drame na plaći? Tonči Bilić nema pojma ni o drami ni o baletu. Njega zanima samo vlastiti interes. Ne razumijem tih 277 zaposlenika koji podnose njegovo ponašanje. Građani Splita, zašto to trpite?

Postoji mogućnost da je dio ljudi zadovoljan kada se već ne bune.

– Nisu zadovoljni. Bila sam ovdje u Splitu tri dana i razgovarala s ljudima, neki su čak bili i na mom treningu i mogu vam reći da su nezadovoljni. Ne sluša se Radničko, a smijenjeno je i Kazališno vijeće. Vaš gradonačelnik ništa ne zna o kulturi, ne pita eksperte i on je nečiji poslušnik koji je, kako sam čula, najprije bio protiv Bilića, ali je nakon jednog telefonskog poziva na kraju digao ruku za njega. To što se događa u splitskoj kulturi je nedopustivo. Natječaji za GKL i GKM već se mjesecima ne raspisuju, a odavno su već oba kazališta trebala dobiti novi menadžment. Imate Ljubicu Srhoj koja već desetljećima krajnje nekompetentno vodi GKM koji pod njezinim vodstvom nema šanse iskoračiti kvalitetom, premda ima potencijala. Srhoj po političkim linijama godinama tavori na čelu te, zbog nje, beznačajne i nevidljive ustanove.

Mislim da je bilo i dobrih predstava u tim “beznačajnim ustanovama”.

– Ne govorim o pojedinačnim projektima nego o radu cijele ustanove. Ne dvojim da je bilo dobrih predstava jer kad se okupi grupa glumaca koja vjeruje redatelju, onda je u stanju usprkos lošem sustavu iznjedriti dobru predstavu. Glumci su čudo. Što bi tek radili da imaju dobro vodstvo!

Kad se spomenu kulturne politike svi gotovo isključivo govore o nacionalnim kazalištima. No, zanima me koliko su kulturne politike u Hrvatskoj sklone novim umjetničkim praksama?

– Puna su nam usta kulturne politike, a da pitate bilo koga u kazalištu što znači taj termin ne znam biste li pronašli odgovor. Jednostavnim riječima, kulturna politika mora skrbiti o tri stvari: o baštini i tradicionalnim vrijednostima, o razvoju suvremenih umjetničkih praksi te naposljetku o participaciji, odnosno o mogućnosti pristupa građana kulturi, jer građani ju financiraju kroz porez. Dobra kulturna politika jednako skrbi o sve tri komponente. Kada je okrenuta isključivo tradicionalnim vrijednostima, kao što je bilo u devedesetima, onda se rade Osman, Dubravka, Ognjište i slični repertoar. Kulturna politika koja pak skrbi isključivo o suvremenosti, a zanemaruje tradiciju, nalazi se u zrakopraznom prostoru. Kod nas uopće nema analiza i ne zna se što, zapravo, građani žele. Ukratko, mora postojati ravnoteža sva tri spomenuta elementa ili je u suprotnom kulturna politika promašena.

Je li publika posve nemoćni, pasivni primatelj sadržaja ili na raspolaganju ima neke svoje alate?

– Ima, naravno, i očito ih koristi, jer je pao broj pretplatnika. To je njezin alat. Ne želi ići u kazalište. Nedavno sam bila na premijeri Tosce u HNK-u u Zagrebu koja je završila u smijehu. Kad vam Tosca završi u smijehu znači da nešto s predstavom nije u redu. U nekim drugim sredinama takva izvedba bi završila s glasnim “Buaaa”, ali mi smo jako pristojni, pa to ne radimo. U Nizozemskoj je, primjerice, razdoblje nezadovoljstva kazalištem završilo “tomato” revolucijom koja je na kraju dovela do promjena. Publika je kod nas pristojna i nedovoljno svjesna da plaća izvedbu od svog poreza te da ima pravo tražiti da se i o njoj vodi računa.

Već ste isplanirali svoj odlazak iz “Male scene” u mirovinu sredinom 2015. godine. Je li taj plan i njegova najava karakteristika dobrog menadžmenta?

– U strateškom planu iz 2012. moj suprug i ja smo najavili povlačenje budući da on ima 61, a ja 55 godina. Prošlo je već četvrt stoljeća od službenog otvaranja “Male scene” pa zaokružujemo cjelinu razmišljajući o prepuštanju kazališta mladim ljudima koji nose novu estetiku. Dakako, morate napraviti tranziciju u kojoj ćete još uvijek bdjeti nad onim što ste stvorili te postupno puštati nove ljude da ulaze u posao. Trenutno nam je najveći problem naći nekoga tko bi preuzeo poslovno vođenje kazališta jer sam se ja bavila i produkcijom i financijama i analizama… Kancelarija nam ima samo osam i pol kvadrata pa ne mogu na svoje mjesto zaposliti troje ljudi. U mirovinu idem sljedeće godine kao samostalna umjetnica ali to ne znači da ću prestati raditi jer ću unatoč doktoratu znanosti, docenturi i 34 godine staža imati mirovinu od 1400 kuna. Nastavit ću raditi ali izlazna strategija iz “Male scene” je nešto na čemu radimo. Oni koji odlaze trebaju odgojiti svoje nasljednike i prepustiti im da nastave, a ne, kao što se kroz povijest događalo, zaključati vrata kazališta.

S obzirom na stanje u hrvatskoj kulturi jeste li pokušali odgovoriti kćer od studija opernog pjevanja?

– Ne. Mi smo zapravo mislili da će ona ići na glumu ili na režiju jer je pokazivala interese u tom smjeru, no na koncu je otišla na operno pjevanje. Naravno da smo podržali svoje dijete, osobito jer smo prepoznali njezine mogućnosti. U početku mi je bilo žao što nije krenula našim stopama jer smo joj mogli prepustiti kazalište, no istodobno mi je bilo i drago. Kazalište ćemo ostaviti nekim drugim mladim ljudima koji će se naći na pučini samostalne umjetničke djelatnosti. Samozapošljavanje je ionako budućnost, mladi ljudi ne bi trebali težiti ulasku u sustav u kojem brzo postaneš “olupina”, već trebaju širiti platformame, valja im se samoorganizirti i raditi projekte u skladu s vlastitom estetikom i željama. Stoga bi i Grad Split mladim ljudima s Umjetničke akademije trebao osigurati takvu platformu na kojoj će pokazati što žele i znaju.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji