Ukradeno djetinjstvo: Svake godine u brak stupi 14 milijuna djevojčica

indijska djevojčica

Nikada nije prekasno da bismo imali sretno djetinjstvo, simpatično i pomalo newageovski je primijetio američki pisac Tom Robbins. I njegov savjet doista može zvučati kao melem za rane svakom iole bolje situiranom pripadniku srednje klase jednom kada zapadne u krizu srednjih godina i poželi pobjeći nekamo put juga u novom kabrioletu, s vjetrom u kosi i nestašnim smiješkom pod brkom, ili kakvoj sredovječnoj kućanici koja je upravo krenula na tečaj meditacije i buđenja unutarnjeg djeteta…

No, istina je da svako dijete ima neotuđivo pravo na sretno djetinjstvo baš za njegova trajanja, dok je njegovo nadoknađivanje tek utješna nagrada ili, u najboljem slučaju, bonus plus kojemu se imamo pravo nadati. Međutim, umjesto sretnog djetinjstva čak 14 milijuna maloljetnica godišnje imat će ukradeno djetinjstvo zbog preranog stupanja u brak. Ovo su alarmantni podaci Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda (UNFPA) koji, nažalost, potvrđuju da fenomen dječjih mladenki nije neki rudimentaran problem, već surova stvarnost koja pogađa djevojčice diljem svijeta, unutar različitih kultura i religija i dandanas.

Ako se postojeći trendovi nastave, procjenjuje se da će se do 2020. godine u zemljama u razvoju svaka treća djevojčica mlađa od 18 godina udati, odnosno svaka deveta djevojčica mlađa od 15 godina. Drugim riječima, to znači da svake godine u brak stupi čak 5 milijuna djevojčica mlađih od 15 godina!

Iako je riječ o univerzalnom problemu, najviše slučajeva bilježi se u južnoj Aziji, sjevernoj, središnjoj i zapadnoj Africi te na Bliskom istoku. Čak 40 posto maloljetničkih udaja događa se u Indiji, no među top 10 zemalja na neslavnoj listi nalazi se i Brazil, na visokom četvrtome mjestu, te Meksiko na devetom.

Ova zastrašujuća praksa nije iskorijenjena ni u Europi, a najlošije po tom pitanju stoje redom Albanija, Ukrajina, Bjelorusija pa Bosna i Hercegovina te Srbija. U posljednjoj je rasprostranjenost, prema UNICEF-ovim podacima iz 2013. godine, pet posto za udaje ispod 18 godina, odnosno jedan posto za udaje ispod 15 godina. Među zemlje s najgorom rasprostranjenošću ovog fenomena, pak, spadaju Niger, gdje ona za udaje djevojčica mlađih od 15 godina iznosi vrtoglavih 36 posto, te Bangladeš s 32 posto.

Istraživanja Ujedinjenih naroda, ali i brojnih nevladinih organizacija diljem svijeta, jasno pokazuju da je ovaj problem dvaput češći među ruralnim nego gradskim stanovništvom, da češće pogađa djevojčice iz obitelji lošijeg imovinskog statusa te da ga prati rano odustajanje od škole, obično zbog trudnoće.

Iako se problem primarno portretira kao dio tradicionalnog, odnosno kulturnog naslijeđa pojedinih zemalja, analize pokazuju da je zapravo mnogo složeniji. Rodno uvjetovani ekonomski status žena u društvima koja ih pretjerano ne uključuju na tržište rada, jedan je od glavnih razloga ove pojave. Na djevojčice se, naime, gleda kao na jedna gladna usta više kojih se što prije valja riješiti udajom. A siromaštvo nije samo uzrok ove prakse već i rezultat jer se djevojčice udajom u najvećem postotku prestaju školovati te tako nikada ne postaju kvalificirana radna snaga.

Ta surova matematička jednadžba o ustima manje na budžetu kućanstva nije bila strana ni u našim krajevima, baš kao ni rana udaja. Tek oko polovine 20. stoljeća bilježimo kraj tradicionalne kulture koju su obilježavale i spomenute prakse.

– Za razliku od današnjeg romantičnog viđenja braka, u relativno nedavnoj prošlosti i kod nas je osnova sklapanja ove zajednice bila ekonomija – kaže etnologinja Ivana Vuković iz Etnografskog muzeja u Splitu, napominjući kako o tome svjedoči i škrinja kao ključan predmet u svadbenim običajima.

Ivana Vuković

Ivana Vuković

– U nekim područjima, uključujući i Dalmaciju, istinski trenutak sklapanja braka smatrao se onaj kada škrinja uđe u dom. Ona se prenosila unutar obitelji po majčinoj liniji i bila je jedino vlasništvo žene, uz njezin sadržaj, dok su muškarci bili vlasnici nekretnina – objašnjava Vuković, napominjući da se o udaji djevojčica već počinjalo razmišljati od vremena njihove spolne zrelosti.

– Ako je obitelj imala više kćeri, pazilo se da u brak stupe kronološkim redom, od najstarije prema mlađima. Ako bi se dogodilo da je neka od njih “zapela”, njezine mlađe sestre nisu se mogle udati. Kada bi određena djevojka došla na red, u narodu bi se reklo da je “na polici”. Sam termin je, naravno, ružan i diskriminirajući, no to je bila realnost naših baka i prabaka – zaključuje ova etnologinja.

Ona je početkom 2000-ih godina sudjelovala s grupom etnologa u terenskom istraživanju na području središnje Srbije kada je svjedočila slučaju dogovorenog braka pri čemu se maloljetnu djevojku nije pitalo za mišljenje.

– Istraživali smo svadbene običaje Cigana, koji su inzistirali na tome da upotrijebimo samo ovaj naziv, a ne naziv Romi, i igrom slučaja naišli smo na njihovu tipičnu proslavu “veridbe”. Međutim, primijetili smo da su budući supruzi izgledali jako nezadovoljno te da uopće međusobno nisu komunicirali. Ubrzo smo doznali da se radilo o dogovorenom braku, odnosno da je otac buduće mladenke prodao svoju maloljetnu kćer za određenu količinu zlata prilikom jedne pijanke u lokalnoj birtiji. Ona je zapravo bila zaljubljena u drugog mladića, ali raskidanje zaruka nije bilo moguće jer bi u protivnom obitelj mlade kao odštetu morala isplatiti dvostruku količinu zlata drugoj strani – ispričala nam je Ivana Vuković, uz napomenu kako ovakve situacije ipak nisu bile tipične za hrvatsku tradicionalnu kulturu, ali nam je konkretni slučaj svakako zanimljiv jer nam je geografski i vremenski jako blizu.

Osim kulturološke i ekonomske dimenzije ovog društvenog fenomena, udaju maloljetnica treba sagledati i s aspekta javnozdravstvene i ljudskopravne problematike. Naime, udane djevojčice bivaju prisiljene na stupanje u spolne odnose te su često žrtve fizičkog zlostavljanja. A fenomen je usko povezan i s visokim stopama trudnoće u ranoj dobi, što je ujedno i najopasnija posljedica ove prakse. Sve statistike bez ikakvih dvojbi pokazuju da su djevojke koje zatrudne u ranoj dobi izložene puno većem riziku od smrti pri porodu, a povećane su i stope njihova morbiditeta.

Prema podacima Populacijskog fonda UN-a, komplikacije u trudnoći i prilikom poroda vodeći su uzrok smrtnosti za djevojčice u dobi od 15 do 19 godina, u zemljama u razvoju. Djevojčice koje zatrudne u dobi od 10 do 14 godina imaju peterostruko veće šanse da će umrijeti za vrijeme trudnoće i poroda nego žene u dobi od 20 do 24 godine, dok je rizik smrti za trudnice u dobi od 15 do 19 godina dvaput veći u odnosu na žene starije od 20 godina.

Rana trudnoća i porod sa sobom nose i veće stope smrtnosti djece. Prema podacima Svjetske zdrastvene organizacije (WHO), perinatalne smrti čak su 50 posto češće kod djece rođene od majki mlađih od 20 godina, negoli je to slučaj kada rodilja spada u dobnu skupinu od 20 do 29 godina.

Sklapanje braka u maloljetničkoj dobi, dakako, pogađa i dječake diljem svijeta, no statistički gledano riječ je ipak o puno manjem problemu. S time se slaže i moja druga sugovornica Preeti Mehra, novinarka i pomoćnica urednika u indijskim dnevnim novinama “Hindu”.

Preeti Mehra

Preeti Mehra

– Iako su se u prošlosti djevojčice udavale za dječake koji su bili tek nešto stariji od njih, tijekom vremena ova se praksa transformirala u udaje djevojčica u pubertetu za odrasle muškarce, a ponekad i starce – objašnjava Mehra.

Spriječiti pojavu dječjih brakova u njezinoj zemlji čini se vrlo teškim zadatkom, iako postoje jasni zakoni koji zabranjuju udaju djevojčica mlađih od 18 godina.

– Unatoč dobrim zakonima, malo je pokrenutih slučajeva na temelju Akta o prevenciji dječjih brakova (PCMA). Indija je jako velika zemlja, pa je implementacija zakona ogroman izazov posebice kad se suočiš s drevnim religijskim i kulturnim praksama. Čak kada se slučaj i prijavi, nerijetko se događa da službenici osumnjičenom progledaju kroz prste zbog pristanka obitelji i odobravanja zajednice – objašnjava ona.

Pitao sam je koja bi po njoj bila najbolja mjera za sprečavanje ove prakse, a ona je uvjerena kako je to obrazovanje.

– Kada djevojka ide u školu, kada razvije određene vještine i samopouzdanje te ima pristup mrežama podrške, onda ona postaje ekonomski i socijalno osnažena te spremnije može raspravljati i pregovarati s roditeljima i društvom o svojoj udaji. Istovremeno, važno je educirati i širu javnost o tome kako dječji brakovi znače ozbiljno kršenje ljudskih prava te da imaju štetan utjecaj na zdravlje populacije. Razvijanjem svijesti o ovim poveznicama postat će lakše i implementirati zakone – kazala mi je Mehra, napominjući kako je nekoliko država u Indiji pokrenulo i programe financijske pomoći obiteljima koje obrazuju svoje kćeri.

Jednom kad dijete dosegne određeni obrazovni prag, država uplati novac u osiguravajući program i on je dostupan djevojčicama za njihovo daljnje obrazovanje.

– Ova se mjera pokazala dosta uspješnom, iako bilježimo i određene devijacije. Dio obitelji je ipak rano udao kćeri, ali im je zbog programa dopustio nastavak školovanja kako bi se novac slio u kućni budžet – ilustrirala mi je novinarka Preeti Mehra djelić situacije u svojoj zemlji.

U svakom slučaju, jednom kad ova djeca stupe u brak, teško im je pomoći jer uglavnom bivaju izolirana od okoline, a velika razlika u godinama među supruzima čini ih vrlo osjetljivom i nasilju podložnom skupinom. Nasilje se redovito događa ako pokušaju pobjeći od muževa ili razvrgnuti bračnu zajednicu, a zakonodavstva mnogih zemalja ne poznaju ni kategoriju silovanja unutar braka, pa ove djevojčice zapravo postaju legalne seksualne robinje na kojima se njihovi muževi mogu iživljavati kako im se prohtije. One najčešće ostaju i društveno posve nevidljive, marginalizirane, prešućivane, a sve pod parolom “očuvanja tradicionalnih vrijednosti i običaja”. I tako, još jednom svjedočimo kako tradicija postaje izgovor za mentalnu i svaku drugu lijenost, izgovor da slegnemo ramenima i odmahnemo rukom, umjesto da zastanemo i preispitamo vrijednosti svijeta u kojem živimo.

Napisao Siniša Jović
Fotografije: ilustracija Igor Novaković, portreti iz privatne arhive
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji