Gibonni: Publika mi još uvijek poručuje – Samo ti suši pršut. Nećemo mi parizer.

Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu, narodna je izreka kojoj bi se zasigurno štošta imalo za prigovoriti. Možda je za početak dovoljno zaključiti da njezin tvorac nije bio čovjek od izazova, za razliku od Zlatana Stipišića Gibonnija, jednog od najpopularnijih domaćih glazbenika koji je svojim zadnjim albumom na engleskom jeziku krenuo u osvajanje nove publike po Europi. Na to ga, kako veli, nije motivirao ni novac, ni želja za slavom. Jer sve što želi u profesionalnom životu jest ostati album-artist, pa ga megalomanske brojke ni ne zanimaju. Stvaranje bez kompromisa i dobar feeling s publikom važniji su mu od svega, a građenje nove baze od nekoliko tisuća obožavatelja u Austriji, Njemačkoj ili Italiji, sasvim je razuman cilj, otkrio nam je u razgovoru, između dvije etape europske turneje.

Nas je zanimalo kakve su mu dosadašnje impresije “From the Road”.

– Raspored zbivanja je bio dosta gust, naime, upravo sam odradio osam nastupa u komadu, od 16. do 26. ožujka, a čekaju me još Rim, Beč, Graz, Frankfurt… Impresije su jako dobre jer smo svugdje ostavili odličan dojam na publiku. Primam pozive sa svih strana, ali mislim da ću ostati u krugu Austrija – Njemačka – Italija – Nizozemska jer više nisam u cvijetu mladosti i nemam pred sobom beskonačno vremena. Zbog toga će fokus definitivno ostati na susjedstvu. Sudbina ponekad ima bolji plan za nas nego mi sami. Pod tim hoću reći da je i puno praktičnije što me netko želi slušati u Austriji nego da me primjerice publika želi u Norveškoj.

Odavno ste jedan od najuspješnijih pjevača u Hrvatskoj, a glazbom ste osvojili i čitavu regiju koja govori ili razumije naš jezik. Što Vas je uopće motiviralo da krenete u ovaj europski projekt?

– Ne bih volio ostatak života provest s dilemom „Što bi bilo da je bilo?“ jer ionako sebi takva pitanja postavljam gotovo svaki dan. Imao sam veliku sreću što mi se ukazala prilika svirati, snimati i nastupati uživo s nekim od najutjecajnijih svjetskih glazbenika. To su situacije koje ti pomažu da otvoriš oči i shvatiš gdje ti je mjesto. One mogu biti ohrabrujuće, ali često i frustrirajuće, ali mislim da čovjek koji se bavi kreativnim zanimanjem mora ići naprijed i ne smije dozvoliti da mu se rad pretvori u klišej. Za pjevača je puno bolje ako se kreće neistraženim poljima. To mu pomaže da ostane živ. Osobno stvarno guštam u ovome što radim i nadam se da se to osjeti i čuje.

Je li Vam sada, nakon snimljenog albuma na stranom jeziku, i već dosta odrađenih gaža, svejedno pjevate li na hrvatskom ili engleskom?

– Nije mi svejedno. Ipak, najvažnije mi je da imam dobru pjesmu, to je prioritet. Budući da sam na neki način preteča u ovom pogledu, nisam imao koga pitati o iskustvima. Sve testiram na vlastitoj koži. Na turneji po Europi pjevam ljudima i na engleskom i na hrvatskom. Uostalom moji promotori su tako poželjeli jer kažu da im pjesme poput “Libra” zvuče toliko dobro da im uopće ne smeta što ne razumiju tekst.

Bavim se zanimanjem koje ima svoj limit, a on je uvjetovan prvenstveno činjenicom da se nalazimo na periferiji svjetskih jezika. Taj problem muči mnoge ljude iz glazbeno-scenskih djelatnosti. Slika ili skulptura govore za sebe, film može biti titlovan, ali kazalištarac, pjevač ili pjesnik ostaje suočen s tom preprekom.

Čuo sam da su Vam preporučili da pjevate na talijanskom?

– Istina. 2002. godine, u diskografskoj kući EMI imali su velike planove za mene. Željeli su me plasirati na južnoameričko tržište s albumom na talijanskom jeziku. Ali talijanski nisam učio niti u školi, sve što znam od tog jezika je ono što sam pokupio iz dana kada smo kupovali rebatinke po Trstu. Stoga nisam želio kao papiga naučiti pjesme u kojima ću razumjeti svaku treću riječ. Čini mi se da sam dovoljno pametan da znam što ne znam. Ali, tko zna, možda sam i pogriješio s procjenom.

Tko je publika na ovoj turneji? Ne pjevate po klubovima hrvatskih iseljenika?

– Nastupam u najuglednijim klubovima koji izgledaju skoro kao mali muzeji. To su mjesta na kojima su svirala imena poput Ramonsa ili Stranglesa, dakle oni koji nisu punili stadione, ali su pisali povijest rock muzike. Imali smo i mi u Hrvatskoj takvih klubova, da je preživio “Kulušić” vjerojatno bi bio nešto slično. Možda je O’Hara na putu da jednom postane takvo mjesto ako u budućnosti u njoj nastupe i neka poznatija svjetska imena.

Što se tiče publike na mojim koncertima, mislim da je ona vrlo miješana. Potpisivao sam mnogo cd-ova pa bih pitao ljude kako se zovu. Bilo bi puno situacija gdje bi on rekao da se, primjerice, zove Matheus ali onda bi tražio da napišem da je album za njega i za Dušicu. Uglavnom su bile takve kombinacije, iako je bilo i parova gdje su oboje stranci. Europa je zapravo jedan veliki Babilon jezika i naroda, a glazba spaja ljude. Na koncertu ne postoji šalter na kojem moraš pokazati putovnicu. Bitno je jedino da osjetiš tu emociju.

Je li za Vas bitna razlika nastupati pred publikom u velikoj dvorani ili u malom klubu?

– Kad sviraš u velikoj dvorani to ti je kao da si kuhar na piru za pet tisuća ljudi, sve mora biti odlično, ali ne smiješ mijenjati menu da ne zbuniš šefa sale i konobare, odnosno moju tehničku ekipu. Kad sviraš u malom klubu to je kao da spremaš rođendansku večeru za prijatelje i tu možeš improvizirati i mijenjati menu na licu mjesta. Ja zapravo ne pravim razliku između ove dvije situacije. Najvažnije mi je da je moja publika zadovoljna bez  obzira je li dvorana mala ili velika.

Uspjeh, moram priznati, nikada nije bio moj afrodizijak. Moj ego se nije mjerio količinom aplauza. Bilo mi je važno osjetiti da sam ljudima pružio ljepotu. Znao sam imati koncerte pred 700 ljudi koji su mi bili topliji nego neki drugi pred pet tisuća. Iz nekog razloga bi se zvijezde poklopile pa bi taj manji koncert bio baš za pamćenje. Neke se stvari jednostavno ne mogu programirati pa definitivno brojem prodanih ulaznica ne mjerim smisao svog postojanja, nego uživanjem u glazbi. I tu sam posve iskren. No, teško mi je naći suradnike koji tako razmišljaju. Valjda sam ipak ispao “dite svoga oca”. Moj bi se Ljubo znao vraćati s proba sav ushićen, što znači da je uživao u glazbi, u toj ljepoti koja se znala događati bez obzira što na probama nema aplauza.

Ako uspjeh ne mjerite brojem prodanih ulaznica ili cd-ova, pa ni aplauzom, kako ste priznali, što Vam onda služi kao mjerilo vlastitog rada?

– Najveće mi je uzbuđenje kad napišem pjesmu za koju znam da je moja, da me se osobno tiče ili da ocrtava meni neke bliske ljude, a u kojoj se nisam ponovio nego sam napravio iskorak. Nisam zadovoljan ako napišem dobru pjesmu, ali s vremenom shvatim da sam se ponovio, da sam upao u klišej. Zato sam uvijek bježao od zamke da se ponavljam. Glazbeni kritičari su znali to komentirati: “Pa vidi ga, on je nedefiniran.” Očito nisu razumjeli što radim. Kad sam napisao “Cesaricu” i “Lipu moju”, moje dvije najljepše dalmatinske šansone, više nisam pisao takve pjesme. Kasnije je, recimo, nastala drukčija, teža “Tempera” koja je bila onako pomalo jazzy, no nakon nje nisam pokušavao napisati novu “Temperu”. “Dvije duše” su bile power pop, na tragu 80-ih, ali ni to nisam želio ponavljati… Mislim kad uspiješ iskreno donijeti pjesmu nije pametno ni potrebno raditi njezinu lošu kopiju.

Je li na ovoj europskoj turneji bili trenutaka kad ste pomislili “Ma što je meni ovo trebalo”?

– Ne. To sam pitanje sebi mogao postaviti jedino iz financijskih razloga jer puno je skuplje otići negdje na kraj svijeta da bi svirao pred 400 ljudi nego to napraviti, recimo, u Omišu. Ali emotivno gledajući, a ja se ipak u životu primarno bavim osjećajima, nije bilo razloga za takve misli. Želja mi je bila vidjeti da ljudi uživaju na mojim koncertima, i fala Bogu uživali su.

Gdje su Vas najbolje primili?

– Najbolje te primi veliki grad u vrijeme vikenda. To je posve logično.  Amsterdam, Hamburg, Munchen, Koln, su bili super posjećeni, a u manjim gradovima tijekom radnog tjedan, naravno, publike je manje. To je slično kao i kod nas.

U Amsterdamu ste doživjeli i neke neugodnosti. Što se dogodilo?

– Ma to je bilo odmah za dobar dan. Čim smo došli u Amsterdam opljačkalo nas je. Otišli smo nešto pojesti, a za to vrijeme su nam provalili u auto, iako su svugdje po Amsterdamu postavljene kamere. Lopovi su razvili svoje tehnike; najprije negdje ukradu motor, na glave stave kacige i onda tako zamaskirani provaljuju ljudima u automobile sa stranim tablicama. Ukrali su nam sve što su našli. Ostavili su mi tek jednu torbu s mudantama. Nadam se da sada nisam nekome dao ideju za biznis u Splitu ha ha…

Kako ste se onda spremili za nastup? Brzinski šoping?

– Zvao sam doma moje jer se oni puno bolje snalaze sa slaganjem boja nego ja.  Inače, sam „daltonista“ za kupit robu. U Amsterdamu bi, prije nego što ću ući u dućan, nazvao ženu i pitao je što misli o toj robi. Onda bi mi ona savjetovala: “Nemoj tamo, to ti je za penzionere” ili bi mi sin rekao: “Pa nećeš valjda tu kupovat’? Izgledat ćeš k’o Justin Bieber!” Ali bez obzira na to, publika u Amsterdamu je bila toliko izvrsna da sam mogao i u trlišu pjevati. Ma, ludilo je bilo…

Kako je domaća publika reagirala na album na engleskom jeziku?

–  Iako se ne volim služiti brojkama, činjenice govore da je riječ o drugom najprodavanijem albumu u Hrvatskoj u 2013. godini, što znači da mojih najvjernijih obožavatelja, koji me uvijek nagrade za ludost, ipak ima mnogo. Svaki put kada sam radio nagle i hrabre zaokrete publika me u konačnici nagradila, ali, naravno, imaš i onih koji te “kazne”. No, ne mogu živjeti u klišeju. Ako je netko mislio da ću uvijek biti isti, i stalno pisati jedne te iste pjesme, zaista se nemam namjeru ispričavati jer nisam ispunio to očekivanje.

Album ste nazvali 20th Century Man. Upućuje li ovaj naziv na…

–  Ma samo htio sam reći da više nisam pupoljak niti se to trudim biti.

Koliko se scena promijenila od Vaših početaka do danas?

– Totalno. Meni najteže pada što je album kao način komunikacije i slušanja glazbe na samrti. Zgrozio sam se kada sam od glazbenih producenata u Velikoj Britaniji doznao da ljudi donose sud o tome sviđa li im se neka pjesam ili ne, na temelju prvih sedam do deset sekundi. Što bi bilo da su se tek danas pojavili Pink Floydi? Što se u njihovoj “Shine On You Crazy Diamond” događa u prvih sedam sekundi? Apsolutno ništa! Čovjek je samo spustio ruke na klavijature. Što se uostalom događa u pjesmi “Galeb i ja” u prvih sedam sekundi? Nema Olivera ni u naznakama, tek kasnije se dogodi neponovljiva čarolija. Tu bi pjesmu današnji slušatelji, znači, također preskočili. Oni žele skandal odmah. Zbog toga danas imamo takvu industriju kakvu imamo jer glazbenik u prvih sedam sekundi treba kupiti pažnju. Želim li se u to uklopiti? Ne. Ja sam imao svojih pet minuta kojih je potrajalo 20 godina, i bavio sam se muzikom, a ne skretanjem pažnje na sebe. Meni moja publika to dozvoljava i danas pa se osjećam blagoslovljenim. Osjećam se kao netko tko je naučio raditi pršut, a zahtjevi industrije sada govore da umjesto pršuta trebaš raditi parizer jer nemaju oni više vremena da ti godinu i po’ sušiš taj svoj pršut. Na svu sreću, meni publika još uvijek poručuje:”Gibo, samo ti suši pršut. Ima nas dovoljno. Nećemo mi parizer.”

Napisao Siniša Jović
Izvor spota: You Tube
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji