Jagoda Milidrag Šmid: Moramo razvijati kulturu otpora

photo (34)

U tjednu za nama obilježen je Praznik rada. Sindikati su izišli na ulice, u svom performansu Vladu diskvalificirali crvenim kartonom i zatražili raspisivanje prijevremenih izbora. A onda se jeo grah i na koncu su se svi mirno razišli kućama… Zapravo, mogli bismo zaključiti da Praznik rada u Hrvatskoj pomalo podsjeća na Tjelovo: radujemo se neradnom danu čije simboličko značenje nema veliki motivacijski učinak. Je li njegova pacifikacija možda znak da ljudima nije toliko loše? Je li Praznik rada danas tek dekoracija demokracije? Ta sam pitanja postavio Jagodi Milidrag Šmid, dugogodišnjoj sindikalistkinji i aktivistkinji, članici Ženske fronte za radna i socijalna prava.

Jagoda Milidrag Šmid

Jagoda Milidrag Šmid

– Prije bih rekla da se radi o rezultatu sustavne proizvodnje zaborava, svojevrsne demonizacije „socijalističkog naslijeđa“, kako je devedesetih službena politika predstavljala sve vezano za rad, radnike i radnička prava. Zakon o radu iz 1996. godine ne spominje radnika kao subjekta novih ugovornih radnih odnosa. Sjetimo se, sukladno novouvedenom pravovjerju, radno vrijeme masovno je postalo „djelatno vrijeme“  trgovina, ustanova itd. Čak se i danas mnogi povinuju ovom jezičnom pravovjerju pa ne razlikuju 1. svibanj od 1. maja. Prvi svibanj je datum, a prvi maj simbol. Sjećanje na borbu radničkog pokreta, na znane i neznane koji su životom platili svoja uvjerenja; na pobjede, dostignuća i poraze. Prvi maj je poštivanje tradicija radničke borbe ali i samopoštovanje, ponos.

Mislite li da je u Hrvatskoj moguć zaokret od situacije u kojoj ljudi služe ekonomiji prema situaciji u kojoj bi ekonomija služila ljudima ili se takvim promjenama možemo nadati samo kao posljedici promjena na globalnoj razini? Jesu li Hrvati zapravo previše pasivan narod?

– Pasivnost ljudi, neki kažu apatija, rezultat je više faktora. Najbolji način „discipliniranja“ ljudi i pacificiranja svakog otpora je gurnuti ljude u siromašvo, nesigurnost i neizvjesnost. To je uspješno odrađeno. Zatvoreni u vlastite nevolje, ne vidimo druge. Svedeni na preživljavanje izgubili smo osjećaj da imamo pravo zahtijevati i boriti se za pristojan život, zahtijevati plaću i mirovinu od koje možemo pristojno živjeti, zahtijevati perspektivu za svoju djecu. Danas teškoće i probleme rješavamo u zatvorenom krugu najbližih, tu gdje nam se čini da ih možemo riješiti. Izgleda mi da je upravo ta činjenica „amortizer“ glasnijeg bunta. Što se tiče odnosa globalno – lokalno čini mi se da do bitnijih promjena vladajućeg trenda u Hrvatskoj ne može doći, mali smo i nedovoljno važni. Uspostavljena „kupoprodajna ekonomija moći“ – financijski sektor, korporacije i političke elite – za sada prevladava. Političkim elitama, ne samo u Hrvatskoj, ali i u Hrvatskoj, to stanje odgovara. Uostalom, političke su elite same sebi izglasale krajnje neetičke privilegije: od visine plaća, mirovina, „otkaznih“ rokova itd.

Mogu li samo sindikati, čiji vođe uglavnom ni nemaju baš najbolji imidž u javnosti, biti jedini ili dominantni borci za radnička prava ili je nužna šira društvena alijansa na nevladinoj sceni?

– Nužno je graditi nove saveze, objediniti snage, razvijati kulturu otpora i svojevrstan socijalni pokret koji bi afirmirao i ustrajavao na vrednotama jednakosti, solidarnosti i socijalne pravde. Svjesna sam problematične percepcija javnosti o sindikatima i sindikalnim liderima, ali isto tako znam da bi situacija bila puno lošija da sindikata nije bilo. Pored toga, nije fer optuživati samo sindikate. A gdje smo mi kao građani? Ono što kao građani zaokružimo na glasačkim listićima ni jedan sindikat ne može promijeniti. Kada smo glasali za političku opciju o 200 obitelji, odnosno za Tuđmana, zaboravili smo običnu malu činjenicu koja glasi: da bi netko bio besramno bogat, tisuće ljudi mora biti beznadno siromašno.

Ministar Mirando Mrsić svojom izjavom da možemo zaboraviti na formulu 8-8-8 koju su postavili kao ideal radnici u Chicagu još daleke 1886. godine šokirao je javnost. Očito je da, baš kao i sa ženskim pravima, i s radničkim pravima vrijeme ne teče samo prema naprijed. Frustrira li vas to kao dugogodišnju sindikalistkinju i feministkinju?

– Mogu reći da me frustrira ali i motivira. U svakom slučaju, nemam pravo odustati.

Zašto je važno ne odustati od formule 8-8-8?

– Zato što je to minimum potreban za pristojan ljudski život kako bi čovjek imao vremena raditi na sebi, učiti, baviti se hobijima i drugovati s prijateljima. Nažalost, ono što je trend je pretvaranje ljudi u sredstvo za produkciju profita. Kapitalizmu, vidimo, ne trebaju ljudi, trea mu samo radna snaga. Stoga je borba za formulu 8-8-8 borba za ljudskost.

Sindikati su zatražili ostavku Vlade i raspisivanje prijevremenih izbora. Mislite li da je HDZ, trenutno najjača oporbena stranka, vodio bolju politiku prema radnicima dok je bio na vlasti?

– HDZ je i osmislio i u praksi proveo kompletnu degradaciju društva, pogodovao je predatorima iz vlastitih redova, potpuno uništio proizvodni sektor, i to zakonima o pretvorbi i privatizaciji provedenim praktički u vrijeme rata. Meni je neshvatljivo da se itko od njih uopće usudi javno govoriti o ekonomskim i političkim problemima. Kapilarna hobotnica koja nagriza društveno tkivo Hrvatske neposredan je rezultat HDZ-ove vladavine.

Ministrica Opačić je najavila uvođenje outsourcinga u državnim institucijama. I dok jedni upozoravaju da će to u konačnici dovesti do smanjenja cijene rada, zagovornici ideje ističu prednosti poput smanjenja državnog aparata, ozdravljenje privatnog sektora, bolju kvalitetu usluge. Je li ovo po vama dobra odluka?

– Nije dobra, ali je „u trendu“. Ako je za ozdravljenje privatnog sektora nužan slabo plaćeni, ili neplaćeni, i do krajnjih granica izrabljivani radnik, odnosno radnica, nešto ne štima s privatnim sektorom. Outsourcing pomoćnih usluga naročito pogađa žene, one su velika većina u uslužnim djelatnostima. Opet se u ime „efikasnosti“ lupa po najslabijima. I to u situaciji kad društveni servisi sve manje podržavaju zaposlenu ženu, kad se od nje očekuje da brine o djeci, kući, nemoćnim članovima obitelji, jer to je „prirodan posao“ žena. A to da je kvaliteta usluge bolja kod uvođenja outsourcinga obična je tlapnja. U takvim angažmanima čistačica ima normu od svega par minuta za počistiti, primjerice, kancelariju. Treba razgovarati s tim ženama i čut ćete priče koje će vas zaprepastiti.

Očito je da su u cijeloj priči s radničkim pravima žene, kao i po običaju, opet izvukle deblji kraj. Nove ideje fleksibilizacije i rada od kuće navodno bi im trebale ići na ruku, ali mnoge aktivistiknje za ženska prava tvrde da to nije slučaj. Zašto su ove ideje loše?

– Zato što rad part-time posao znači veću opterećenost žena jer da bi prehranila sebe i djecu ona mora raditi kod više poslodavaca. Zato što ni jedan poslodavac neće investirati u takvu radnicu, neće je poslati na dodatnu edukacije i sl. Također, zato što to znači najmanje upola manju plaću, zato što takav radni angažman garantira bijedu u starosti. Zapravo, kad političari velikodušno nude fleksibilno i nepuno radno vrijeme kao navodno posebno pogodno ženama zbog lakšeg pomirenja profesionalnih i obiteljskih obaveza, to samo znači da nisu spremni organizirati i osigurati novac za financijski dostupne servise zaposlenim ženama poput brige o djeci, starim i nemoćnim itd. Zgodna je i presuda Ustavnog suda o izjednačavanju uvjeta za ostvarivanje prava na mirovinu između žena i muškaraca, naravno – u ime ravnopravnosti spolova. To je, rekla bih, formalistički pristup ravnopravnosti. Suštinski, radi se o tome da smo „skuplje“ javnim financijama jer živimo duže od muškaraca pa je red da duže radimo. O dvostrukom radnom opterećenju žena (posao-kuća-obitelj) ustavni suci nisu raspravljali.

Mainstream mediji u posljednje vrijeme intezivno propagiraju povratak tradicionalnih ženskih vještina, uzmimo na primjer samo fetišizaciju kulinarstva, vrtlarenja, pletenja, pa i čišćenja kuće… Ove se aktivnosti predstavlaju skoro kao meditativna praksa nasuprot okrutnog tržišta rada. Kakve opasnosti leže u ovakvom kreiranju svijesti?

– Sve je to svojevrsni apaurin s ciljem održavanja statusa quo. Danas kao živimo u demokraciji, svi smo pojedinci i uživamo individualne slobode, sami smo odgovorni za vlastite izbore i svoju situaciju itd. A zapravo, ljudima se vlada strahom – strahom od gubitka radnog mjesta, od neplaćenog računa, od neizvjesnosti za sudbinu svoje djece… Dakle, “bavi se vrtlarstvom, oh, to tako opušta”, znači ne misli, ne razmišljaj, na poduzimaj ništa jer i tako nema alternative.

Kada su radnička prava u pitanju čini se da u Hrvatskoj ipak postoje dvije kaste: ona zaposlena u državnom sektoru i ona u privatnom. Prva će, primjerice, na svaku najavu smanjenja plaće reagirati štrajkom, a druga uglavnom šutke trpi iste scenarije. Je li ta razlika najmjerno konstruirana kako bi izostala solidarnost među radnicima i lakše se zadržala vlast? I koliko je to stanje uopće još održivo?

– Ideja međusobne solidarnosti proglašavana je naslijeđem omrznutog socijalizma. Vrlo rijetko ćete čuti da zaposleni u državnoj ili lokaloj upravi za sebe kažu da su radnik ili radnica. Radije koriste termine službenik/ca, djelatnik/ca, zaposlenik/ca. Osobno sam razočarana tom potrebom, usudila bih se reći većine tzv. bijelih ovratnika, da bježe od termina radnik. Jer, kad tad i njih dočeka tipična radnička sudbina: od mobinga, neplaćenog prekovremenog rada do otkaza. Svi smo u istom čamcu. Što prije to razumijemo i prihvatimo, tim bolje. Nadam se da ću doživjeti da radnici, primjerice, nekog dijela državnog sektora štrajkaju zbog nepravde nanesene radnicima neke privatne firme. Utopija?

Kako vidite ulogu Crkve u Hrvatskoj u borbi za radnička prava?

– Možda sam slijepa, ali ulogu crkve u ovom kontekstu ne vidim uopće. Ono što vidim je vrlo efikasna borba za vlastite materijalne, „nekretninske“ i svjetonazorske interese.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji