Ivan Leo Lemo: Nisam za revolucije, društvo se mijenja radom na sebi

Ivan Leo Lemo i Siniša Jović

Ivan Leo Lemo i Siniša Jović

Ivan Leo Lemo (38), rođeni Splićanin s manje-više stalnom adresom u Zagrebu, jedan je od najzapaženijih redatelja srednje generacije čiji teatar uvijek iznova slavi feminini princip, istražuje složene slojeve ženske psihe i u prvi plan ističe heroine poput Marlene Dietrich,  Krležine Bobočke ili Vesne Parun. Mogli bismo reći da su ženske emocije jedna od njegovih glavnih preokupacija, a one su uvijek postavljene u razgranatoj filozofskoj paradigmi koja pokušava jezikom duše odgonetnuti temeljna pitanja ljudske egzistencije nadilazeći tako obilježja tjelesnog. U Splitu smo ga proteklog tjedna zatekli u ipak nešto prozaičnijoj misiji dok je u HNK-u režirao Svečanu sjednicu Gradskog vijeća, odnosno proslavu Dana grada, pa smo ga priveli na razgovor ugodni.

X Potpisujete režiju predstave “Bobočka” s Ecijom Ojdanić koja je prije nekoliko dana osvojila 16. Grand Prix Međunarodnog festivala monodrame u Bitoli. Što vam uopće znači koncept nagrade u poslu kojim se bavite?

– Kad dobiješ nagradu onda je lako reći: “Ne znači mi ništa.” Kad ju ne dobiješ onda je teško priznati: “Znači mi svašta.” Nagrade treba znati davati, a isto tako i primati ih. U principu, takva priznanja osobno mi ne znače mnogo jer se trudim biti odvojen od rezultata svoga rada. Radim da bih radio, a ne tražim slavu i priznanje jer takva ambicija jest magistrala koja nužno vodi u razočarenje. Ima ljudi kojima nikad dosta nagrada, neki ih sređuju lobiranjem i vezama, netko bi barem jednu, netko misli da je zakinut… Zapravo, to je prašuma taštine u koju je bolje ne ulaziti uopće. Kada se nagrada ipak dogodi prvi mi je refleks poniznost i zahvalnost prema suradnicima i materijalu. Lijepo je biti prepoznat jer ipak radimo za publiku. No, pored toga što nagrada može biti poticaj, ona je ujedno i zamka, ako se previše ufuraš.

X Poznati ste po tome što radite komade sa snažnim i zanimljivim ženskim likovima. Za Krležu, pak, prema čijem je romanu “Povratak Filipa Latinovića” i nastala ova predstava, neki tvrde da je bio mizogin pisac. Što mislite o toj ocjeni?

– Krležu je jako teško etiketirati nekim kategoričkim stavom. Tri puta sam ga režirao i shvatio sam da čim mu se prilijepi etiketa da je samo ovakav ili samo onakav, odmah se u njegovom golemom opusu nađe puno jako čvrstih argumenata koji se protive toj tezi. Bobočka je, kao i sam Krleža, sazdana od proturječja i svakako je multidimenzionalan lik. Ona je vrlo emancipirana, ona je subjekt radije nego objekt, žena koja konzumira muškarce, a ne obrnuto. Njezina malograđanska sredina nazivala ju je nimfomankom i onom koja upropaštava muške egzistencije, međutim, Bobočka se cijelo vrijeme samo opirala neslobodi pod muškim patrijarhalnim kišobranom. To je opiranje, doduše, bilo snažno obilježeno njezinom libidoznom prirodom, a takav pomahnitali emocionalno gladan poriv uvijek vodi u neku dramski i tračerski zanimljivu propast.
Iako Krležu obično poistovjećuju s njegovim muškim likovima poput Filipa Latinovića ili Leona Glemabaja, ja bih zaključio da je ženski princip u njemu bio jako slojevit, suvisao, suptilan i suosjećajan, ali iz nekog razloga ostao je zapostavljeniji u analizama.

X Zašto često posežete baš za ženskim likovima?

– Volim glumice. Pouzdane su, a emocije su im često puno dohvatljivije. Koliko god je ženama urođeno maskiranje u svakodnevnom životu, toliko još uvijek u životu manje glume same sebe u odnosu na muškarce. Oni, pak, u ovim, kako Krleža kaže, patrijarhalnim naivnostima, često glumataju svoj dvodimenzionalni identitet te se gube u površnim stavovima o politici i sportu što mene apsolutno ne zanima. Oprostit ćete mi, malo generaliziram i almodovarovski sam subjektivan.

Glumice su moje muze s kojima sam u zadnja skoro dva desetljeća stvarao jako puno predstava, na primjer s Ecijom Ojdanić sam radio 20-ak predstava, a tu je i veličanstvena Ksenija Prohaska s kojom sam postavljao Marlene Dietrich, zatim Barbara Nola, Barbara Vicković, Jasna Jukić, Nela Kocsis, Ana Begić, Vesna Tominac Matačić…Evo, upadam u klopku nabrajanja, a niz je puno duži….S njima sam na različitim projektima istraživao sustav ženske psihe i mističnog ženskog principa. Učim od njih i zabavljam ih na probama. A tu su i moje stalne suradnice i prijateljice, žene snažnog karaktera i talenta bez kojih bi mi rad na predstavama bio nezamisliv – scenografkinja Vesna Režić i kostimografkinja Mirjana Zagorec. Inače, kazalište Moruzgva, kojem je Ecija Ojdanić direktorica, a ja art direktor, kao svoj repertoarni smijer ima baš ženska lica i ženske teme. U sklopu njega smo, primjerice, radili “Golu u kavezu” ili nedavno “Harem” – fragmentiranu priču o sudbinama žena u pet različitih kultura i pet različitih povijesnih perioda, od beogradskog bordela, preko snimanja porno-filma u Los Angelesu te Top Kapi palače sultana Abdula Hamida II do četiri starice u Dalmatinskoj zagori i marketinške agencije u Londonu.

_DSC3772X Prošlog mjeseca imali ste premijeru predstave “Ja koja imam nevinije ruke” o životu Vesne Parun. Što danas možemo naučiti iz njezine priče? 

– Mene je osobno život Vesne Parun potakao na puno ozbiljnije razmišlajnje o beskompromisnosti vlastitog umjetničkog djela. Ona je jedna od rijetkih umjetnica koja je bila spremna ako treba i gladovati da bi ostala umjetnički čista, van svih utjecaja i svih vrsta savitljivosti, a pritom je doživjela 88 godina i zaokružila svoje životne teme. Dakle, egzistencijalna beskompromisnost nije ju ubila na pola puta jer se čovjek bivajući baš na takvim frekvencijama uključi na rezervoar koji mu daje više istinske snage nego onda kada faustovski ždere i loče u obilju. “Kakva nečist posjedovati” – kaže Vesna Parun u jednom sonetu…

Vraćajući se u dane svog djetinjstva u asinkronoj autobiografiji “Ja koja imam nevinije ruke”, Vesna Parun daje, u psihoterapeutskom smislu, prave riječi, odnosno ključeve koji otvaraju vrata naših trauma. A sudeći po reakcijama publike, mnogi ljudi su tijekom izvedbi iskusili okršaje sa svojim demonima, arhiviranje iskustava iz vlastitog djetinjstva i u konačnici iscjeljenje tijela boli. To me dovelo do zaključka da je Vesna Parun zapravo šamanka. Njezine riječi potiču na emocije koje liječe.
Nažalost, često podcjenjujemo suptilni ukus publike, a zapravo Vesninih sljedbenika, ili ljubitelja poezije, ili slušača trećeg programa hrvatskog radija, ili ljubitelja riječi na uštrp slike, ima jako puno. To mi je potvrdila i ova lirski, filozofski i psihodramski beskompromisna predstava koja traži od publike posebnu vrstu prisutnosti na koju nije navikao dominantni sapuničarski receptor željan spektakla i senzacije. I poezija može rasprodati gledalište.

X Predstava je za sada igrala samo u Zagrebu. Sprema li se turneja?

– Predstava je nastala u koprodukciji Teatra ITD i Zagrebačkog glumačkog ateljea Vesne Tominac Matačić, kojoj je ovaj komad životno djelo jer se već 10 godina intezivno bavi Vesnom Parun. Ovo ljeto predstava “Ja koja imam nevinije ruke” kao i “Harem” kazališta Moruzgva kreću na turneju po našem Jadranu, ali i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji…

X U zadnjoj fazi svog stvaralaštva Vesna Parun se dosta bavila politikom. Vi ste maloprije spomenuli da bježite od politike. Zašto?

– Vesna je zadnjoj fazi svoga stvaralaštva pišući satirične pjesme u zbirkama “Taj divni, divlji kapitalizam” ili u “Kurcomlatiću” uvela kurac i pičku u visoko pjesništvo da bi što bolje i što izravnije, neuvijeno u celofan svojih dotadašnjih pjesničkih postupaka, opisala današnju društveno-političku septičku jamu i ekipu u njoj.

Moj stav, za kojeg ne znam je li ispravan, jest pokušaj ignoriranja politike jer se to čudovište hrani našim afektom, a razgovarati o politici je uvijek neka vrsta afekta. Čini mi se da su trenutno svi protiv svih i da vlada sveopća buka pa dodavanjem bilo kojeg stava u tu halabuku čovjek zapravo dolijeva ulje na vatru. Kadgod bi u predstavu ubacio neku vrstu politički angažiranog postupka, to bi u publici izazvalo strast i navijanje za smrću gladijatora ili zvijeri, želju za osvetom koja nije isto što i prepoznavanje pravde. Činjenica jest da najveći fokus javnosti možete postići samo radeći politički teatar. Tako je već desetljećima. Ali to je često, čini mi se, kao da liječite narkomana metadonskom terapijom. Nije baš heroin, ali nije ni daleko. Ponekad prikazivanje zla postaje i afirmacija istog, nenamjerna, na suptilnoj razini. Mudro su stari Grci izbjegavali prikazivanje nasilja u predstavama. Lao Tse je preporučio da se ne borimo protiv tame, već da unosimo svjetlo. To pokušavam. A svi oni koji su se domogli moći i koristi preko reda, preko veze, mitom i korupcijom, urušit će se sami u sebi, na očigled svih. To se zove karma. Sve se na kraju poravna. Zato i jesam životni optimist i entuzijast.

Moja predstava koja je imala najviše političkog je “Životinjska farma” u dragom mi splitskom GKM-u. Nedavno je imala uspješno gostovanje u Zenici na Zeničkom proljeću i tijekom “bosanskog proljeća” naišla je na zanimljivo prepoznavanje. Teza od koje sam krenuo u našoj Životinjskoj jest da je nakon komunističkog totalitarizma kojeg alegorijski opisuje Orwell, životinjska farma postala životinjska firma. U predstavi smo, dakle, “udarili nogom u guzicu” korporativno društvo koje se zasniva na konzumerizmu i duhovnoj devoluciji, o čemu zapravo trenutno svi znamo sve, ali opterećeni vlastitim ovisnostima i komocijom nemamo snage poduzeti nešto protiv toga. Inače, revolucije i narodne bune nisu moj stil. Mislim da drušvo mijenjamo radom na samom sebi. Čak i u vrlo ekstremnim okolnostima. A takve su na snazi.

X Jedan od narednih projekata na kojem bi trebali raditi jest bollywoodski teatar u Subotici. Inače ste zaljubljenik u Indiju i vedsku filozofiju. Što pronalazite inspirirajućim u tom kulturnom krugu?

Shopping for Antiques

– Moja velika ljubav je kompariranje mitologija i to je ono što tu i tamo uspijem pokazati u kazalištu, ali ne u mjeri koliko bih volio i koliko planiram. Indija i vedska filozofija su moj gejzir inspiracije iz kojeg, kad se koncentriram na tu široku, a opet vrlo detaljnu sliku, mogu pronaći odgovore zahvaljujući kojima mi postaju mnogo bistrije ove male sličice iz naših životnih i kazališnih iskustava, budu mi jasniji naši mali pikseli na kozmičkom sučelju. U suštini, nemoguće je raditi predstave i kazalište bez procesa formiranja filozofskog stava, a u Vedama sam pronašao onaj koji meni odgovara. Bio sam nekoliko puta u Indiji, baš stopama vedskog teatara, koji je, by the way, u centru vedske filozofije, a żelja mi je, u suradnji s mojim autorskim timom, da u sljedećih nekoliko godina pripremimo i postavimo Mahabharatu. Na osnovu takvih razgovora me ravnateljica srpske drame u Narodnom pozorištu u Subotici pozvala da napravim predstavu u “bollywoodskom fazonu”.

X Mnogi putnici i duhovni tragaoci kažu da Indija djeluje kao ogledalo za čovjeka koji se tamo nađe. Što ste vi vidjeli u tom ogledalu?

– Vidio sam da sam puno mirniji, sretniji i lakše razmišljam kada se nađem u prostoru gdje nije toliko izražena materijalistička kultura. Tu ponajprije mislim na indisjka sela i manje sredine. Fascinirala me ta kultura tisućljetnog kontinuiteta u kojoj diktati ovog vremena nisu još uzeli sveprožimajućeg maha. Dok smo na takozvanom Zapadu svjedoci degradacije svega suvislog, zdravorazumskog i sve suicidalnije ekspanzije diktata osjetilnog uživanja pod svaku cijenu, u Indiji je puno više ljudi koji razmišljaju i žive drukčije. Tamo su ljudi, životinje i priroda mnogo isprepleteniji, baš kao i religija, filozofija i umjetnost. Tamo u svakom selu navečer imate predstave gdje se sav narod okupi i gleda igru kao stvarnost u koju više vjeruju nego u ovaj matrix kojeg mjesečarski živimo. U Indiji sam se prisjetio jedne rečenice koja kaže: “Djeci pričamo priče da zaspu, a odraslima pričamo priče da se probude.” U Indiji sam budniji.

L1004846

X Gradite kućicu na selu. Znači li to da potajno već planirate bijeg od civilizacije?

– Nisam katastrofist, ali uopće me ne bi iznenadilo da se sve ovo što nazivamo našom civilizacijom jednog dana jednostavno ugasi. Ne samo iz tog razloga, ali imajući i to na umu, na bivšoj štali, svinjcu i kokošinjcu koje mi je ostavila moja baka, na selu Visoka, gradim malu kuću s vrtom i gustirnom. Što idem stariji planiram se sve češće povlačiti tamo, pisat svoje drame i dramatizacije, prikupljati energiju i smiriti um koji je postao isprerovani mravinjak od silnog multitaskinga. To će biti moja mala odstupnica da ne moram ići na drugi kontinent jer Zagora i Indija zapravo su jako slične. A kako sam vegetarijanac planiram saditi i vlastitu hranu.

X O čemu bi najradije pisali u toj kućici?

– Tamo bih volio dovršiti dramatizaciju Mahabharate, tog najopsežnijeg epa ikad napisanog na svijetu. Vrlo uspješnu predstavu na tu temu je radio Peter Brook prije 20tak godina kada je obišla svijet, no nakon toga više nitko u zapadnom teatru nije radio Mahabharatu, barem ne zapaženo. Dakako, ta činjenica da je nitko nije radio nije kriterij kojim se rukovodim, ali definitivno se radi o naslovu s kojim se ljudi imaju rijetko priliku susresti. Riječ je o priči čiji rukavci iznose sve fabularne mogućnosti koje postoje, a čast i etičnost svake replike testiraju se na miligramskoj vagi duše. Moja dramatizacija bi ponovno išla iz rakursa jedne žene – Draupadi koja istovremeno, zamislite, ima pet muževa. Ne u požudnom kontekstu, već u božanskom igrokazu moralnih principa.

Napisao Siniša Jović
Fotografije (1,2 S.J.); (3,4 Igor Novaković)
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji