Nada Topić Peratović: Kao ateistkinja ravnodušna sam na tvrdnje o božjem postojanju, što ne znači da moram biti ravnodušna i na religijsku nasrtljivost

Nada Topić Peratović

Nada Topić Peratović

Jednom je netko zgodno primijetio: Religija je kao penis, u redu je ako je imate, u redu je ako se njome i ponosite, ali molim vas, ne razmećite se javno vitlajući njome svugdje naokolo… No, ako živite u Hrvatskoj i usudite se zahtijevati išta slično mogli bi vam kazati da tražite nemoguće jer je Katolička crkva naprosto napravila pravi desant na sve javne ustanove, ponajprije škole, pa teško da u koju možete i ući, a da se pri tome ne spotaknete o nečiji “penis”.  Ipak, glasovi otpora se počinju dizati, a jedan takav je i onaj Nade Topić Peratović, članice udruga “Protagora” i “Centra za građansku hrabrost”, koja naizmjenično živi u Švicarskoj i Hrvatskoj. S njom smo razgovarali o sekularnom aktivizmu i promicanju humanističkih vrijednosti za koje se zalaže.

Centar za građansku hrabrost unutar kojega djelujete krenuo je s projektom izdavanja knjige “Humanizam za djecu”. Što je uopće humanizam i zašto bi u današnje vrijeme djeci bila korisna ta perspektiva?

– Humanizam je odnos prema svijetu zasnovan na poimanju čovjeka kao najviše vrijednosti. Ljudi koji svoj odnos prema svijetu grade na ljudskom znanju i kritičkoj svijesti, potaknuti suosjećanjem i solidarnošću za potrebe i prava drugih, sebe nazivaju humanistima i humanistkinjama. Svaka osoba snosi odgovornost za svoj život. Naši postupci trebaju biti temeljeni na promišljenim odlukama, a ne na nepromišljenom prihvaćanju tuđih stavova, vlastitih strahova i ustaljenih navika. Kritičko preispitivanje sebe i društva, autoriteta, stečenog znanja, tradicija, korištenje vlastitog razuma, građanska hrabrost, spremnost preuzimanja odgovornosti za vlastite riječi i djela – koristit će našoj djeci da bez straha i obmana, odgovorno i ispunjeno, žive život vrijedan življenja.

Knjiga zapravo još nije tiskana, a da bi se ideja “ukoričila” zainteresirani mogu pomoći preko platforme Kickstarter. Na koji način?

– Platforma „Kickstarter“ služi za prikupljanje novca putem interneta na način da na njenim stranicama možete predstaviti svoju kreativnu ideju ili projekt, navesti iznos koji vam je potreban da bi ideja zaživjela te rok do kojeg se vrši prikupljanje novca. Time omogućavate posjetiteljima te stranice i drugim zainteresiranim ljudima da novčanim prilozima doprinesu ostvarivanju vaše ideje. Vašu molbu za novčanom podrškom obično nadopunite zanimljivim nagradama namijenjenim donatorima. Vaši podržavatelji osim novčanih sredstava pomažu uspjehu vaše kampanje i na način da vijest o njoj šire među svojim poznanicima i drugim zainteresiranim ljudima. Kampanja je uspješna ako ste u zadanom roku sakupili minimum traženog iznosa. Tada vam Kickstarter isplaćuje sav prikupljeni odnosno. „obećani“ novac, u suprotnom ne dobijate ništa, ali ni sami niste dužni isporučiti ponuđene nagrade.

Za sada smo skupili skoro 90 posto potrebnih novčanih sredstava koji će nam omogućiti tiskanje prve ireligiozne i humanističke dječje knjige „Humanizam za djecu“. Raduje nas činjenica da su nam velikim novčanim donacijama povjerenje poklonili brojni nepoznati ljudi iz inozemstva, ateisti i humanisti iz Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Njemačke i Austrije. Ovom prilikom bih pozvala i vaše čitatelje da se pridruže kampanji do 13. lipnja na stranici www.kickstarter.com ili preko računa udruge kojeg mogu pronaći na stranici naše udruge www.civilcourage.hr.

 Umjesto riječi ateizam sve češće se koristi riječ ireligioznost. Je li riječ o istoznačnicama ili se ovi pojmovi ne preklapaju u potpunosti?

– Ateizam se isključivo odnosi na neprihvaćanje tvrdnje o božjem postojanju. Bitno je spomenuti da ateist ne mora dokazivati nemogućnost božjeg postojanja. On jednostavno zadržava za sebe pravo da ne vjeruje u ono što nije na provjerljiv način dokazano i što ne može biti posredovano kao znanje. Kao ateistkinja ravnodušna sam na tvrdnje o božjem postojanju, što ne znači da moram biti ravnodušna i na religijsku nasrtljivost. Tu ulazimo u sferu slobode savjesti i slobodnog javnog očitovanja ireligioznog uvjerenja koje je i nevjernicima zajamčeno ustavom te borbe za to pravo i u konačnici i aktivističkog djelovanja na osviješćivanju i osnaživanju tog prava.

U udrugama u kojima sam članica za ireligiozne osobe se smatraju one koje ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici, konfesiji odnosno nisu vezane za nijednu religijsku doktrinu neovisno o tome što te osobe mogu vjerovati u postojanje nekog transcendentnog načela, sile ili bića. No njihova vjerovanja ne rezultiraju religioznim stavom i djelovanjem.

Kakav je položaj ireligioznih osoba u Hrvatskoj?

– U Hrvatskoj je najveći problem što se načelo sekularnosti ne poštuje kako nalaže Ustav. A to načelo bi trebalo biti u službi svih građana, i religioznih i ireligioznih. Primjeri su brojni, počev od vjerskih dogmi koje se kodificiraju u zakone naše države, kao u slučaju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji,  preko činjenice da budući predsjednik mora prisegnuti u ime Boga, pa do križeva u sudnicama, školskim prostorijama te odlascima na mise što se ne očekuje samo od djece, nego i nastavnog osoblja… Na Bogoslavnom fakultetu se, na primjer, na raspisan natječaj za radno mjesto smije prijaviti samo krštena osoba, iako je fakultet u okviru Zagrebačkog sveučilišta i financiran iz proračuna itd.

Mnogi roditelji šalju svoju djecu na vjeronauk, iako se možda sami ne slažu s onim što Crkva propovjeda, pod parolom – da se djeca previše ne ističu, da ne budu obilježena kao “neki drugi”. Je li to zapravo loša poruka novim generacijama?

– Prije svega treba jasno reći da je neupisivanje djeteta na školski vjeronauk za roditelje samo prividan izbor jer roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time „bira“ segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka. Roditelji su jednostavno primorani pristati na ono što je sustav spreman ponuditi djeci u većini osnovnih škola, a to je odlazak iz učionice i provođenje vremena bez ikakvog pedagoškog programa i brige. Razumljiva je stoga odluka većine roditelja – bili oni vjernici drugih vjera ili nevjernici – da se upisom djeteta, uglavnom prvašića, na školski  vjeronauk nadaju izbjeći situacije koje bi prema njihovom mišljenju dodatno zbunile i opteretile dijete ili, još gore, poremetile odnose s tek stečenim školskim prijateljima.

Ipak, kao sekularni aktivisti želimo skrenuti pažnju da odluke proizašle iz roditeljskog straha našoj djeci šalju dvojaku poruku: da vlastitu diskriminaciju unutar školskog sustava treba prihvatiti kao nepromjenjivu činjenicu te da u toj diskriminaciji sudjeluju i oni sami birajući put manjeg otpora. Roditelji su osobe od povjerenja i uzor vlastitoj djeci, a ako se roditelji ne žele boriti za prava vlastite djece tko bi to trebao činiti? Nečiji tuđi roditelji bi trebali izgovarati stavove nas ireligioznih roditelja? Nečije tuđe dijete bi trebalo biti samo u borbi protiv religijske nasrtljivosti? Kakav smo uzor djeci mi kao roditelji ako zaniječemo vlastita moralna načela? Pozitivan uzor im dajemo ako ih podučimo našim uvjerenjima i stavovima i zajedno s njima prođemo životnu školu borbe za pravo na vlastite stavove. Djecu ne treba učiti podaničkom i konformističkom mentalitetu, treba ih od najranije dobi učiti slobodoumlju, kritičkom promišljanju svijeta i hrabrom istupanju te borbi za vlastita građanska prava!

 Roditelji često kažu neka dijete ide na vjeronauk jer tamo ne može ništa loše naučiti, upoznat će se sa svim vjerama i proširit će svoje horizonte. Je li baš tako?

– Treba jasno naznačiti da se nastava vjeronauka ne svodi samo na puko ili kritičko posredovanje informacija i materijalnoga znanja o katoličanstvu i o religijama i kulturama svijeta; program i plan katoličkog vjeronauka jasno ističe konfesionalno obilježje školskog vjeronauka u odgojno-obrazovnom sustavu.

Pitanje na koje bi svaki roditelj morao odgovoriti jest odgovara li Crkveno učenje koje se podučava u katoličkom vjeronauku doista njegovom vlastitom, roditeljskom identitetu i onome što kao ireligiozni roditelj želi prenijeti vlastitom potomstvu. Naizgled hvalevrijedna i benigna vjerska poruka u očima ireligioznih ljudi može, i smije(!), biti neprihvatljiva, najčešće baš zato što zagovara moralnost kroz upitnu božju opstojnost i autoritet.

Centar za građansku hrabrost pruža i savjetovanje ireligioznim osobama. Koja se prava ovih ljudi najčešće krše?

– Feministička i slobodnomisliteljska udruga Centar za građansku hrabrost nudi, poput udruge Protagora, savjetovanje za ireligiozne osobe. Nama se najčešće javljaju roditelji koji žele ispisati dijete s vjeronauka ili koji se žele pobrinuti da im je dijete koje ne pohađa taj predmet adekvatno zbrinuto za vrijeme trajanja vjeronauka ili koji se susreću s neprimjerenim religijskim sadržajem u udžbenicima koji ne pripadaju predmetu vjeronauk.

Imate 10-godišnju kćerku koja ne ide na vjeronauk u školi. Je li ona zbog toga imala problema?

– Suprug i ja odgajamo našu kći u slobodnomisliteljskom duhu. Učimo je kritičkom promišljanju i preispitivanju svega što je okružuje. Osnažujemo naše identitete i prava, objašnjavamo joj društvenu stvarnost u kojoj živi, tako da informirana i osnažena zna zašto ne ide na školski vjeronauk, ali također zašto njeni vršnjaci, posebice prijateljice, idu na vjeronauk, odnosno da su roditelji njenih bliskih prijateljica vjernici.

Uz kritičko promišljanje ostavljamo joj dovoljno prostora da jednog dana preispita i ono što je u svom domu naučila i da izabere onaj put koji njoj odgovara. Bilo je nekih neugodnosti među samim školarcima, no one nisu vrijedne spomena, jer naša je kći osnažena znala stati u ime svog ateističkog i humanističkog pogleda na svijet.

Dio civilnih udruga bliskih crkvenim udrugama napravio je pravi križarski pohod po Hrvatskoj te je utjecao na razvodnjavanje zdravstvenog odgoja, a sada se protive i najavi građanskog odgoja. Između ostalog, borbu protiv homofobije ili neravnopravnosti spolova nazivaju nametanjem ideologije kao da je riječ o prihvatljivim pojavama. S druge strane, na radionicama koje održavate i kroz ovu knjigu vi djecu učite o ljudskim pravima i protiv bilo koje diskriminacije. Kakve su njihove reakcije?

– Djeca su oduševljena predavanjima koja držimo u sklopu naše Slobodnomisliteljske akademije. Upravo smo uspješno završili ciklus od pet predavanja koje smo držale ovu školsku godinu u Zagrebu. Radionice su podjeljene u tri djela.

Prvi dio radionice pod nazivom “Humanizam je za sve!” posvećen je upoznavanju djece sa svijetom humanističke misli. U ozračju međusobnog povjerenja i razumijevanja djeca dijele svoja iskustva o nepohađanju vjeronauka u školi, raspravljaju utječu li i na koji način nevjerovanje i odgoj njihovih roditelja na sliku o njima samima kao članicama i članovima društva koje se pretežno naziva religioznim. Ovo predavanje nam je posebno bitno jer djecu oslobađa straha od nepoznatoga – djeca slobodno progovaraju o nekim nedoumicama i strahovima koji ih muče.

Potom znastvenice prirodnih znanosti djeci u okviru drugog dijela pod imenom “Čaroban svijet znanosti“ predstavljaju zanimljivo i interaktivno predavanje iz određenog područja znanosti.

Zadnji dio, pod nazivom “Imagine”, posvećen je ljudskim pravima i humanističkim i demokratskim principima na kojima se temelji europska civilizacija. U okviru predavanja djeca uče i što znači feminizam, sekularnost, međusobna tolerancija i poštivanje različitih svjetopoimanja. Kao ljudska bića dijelimo mnoge zajedničke osobine i potrebe. To nam daje temelj za mogućnost razumijevanja i prihvaćanja drugih ljudi.

 U drugom dijelu knjige koja je u pripremi vi ste umjesto 10 Božjih zapovjedi djeci uputili 10 savjeta. O kakvim je porukama riječ?

– Knjiga je podijeljena na dva dijela. Prvi dio knjige objašnjava društvenopolitičku zbilju u kojoj većina djece živi, ali i vrijednosti koje njihove obitelji cijene i koje su često u raskoraku s tom zbiljom. Time se djeci nudi stvarna slika, ali i kroz valjane argumente osnažuje svjetonazor njihovih obitelji. Drugi dio knjige sadrži deset savjeta za bolji i pravedniji život koji se temelje na humanističkim vrijednostima. To nisu pravila, norme, zapovjedi, to nije nešto što se od djece traži da bespogovorno prihvaćaju. U knjizi se nude savjeti, koji se trebaju također kritički preispitati. Savjeti se temelje na dosadašnjem ljudskom znanju, istraživanjima, ljudskim iskustvima. Djecu se upoznaje s borbom i nasljeđem boraca za ljudska prava. U tim savjetima djeca trebaju naći odgovore na pitanja koja im se postavljaju kroz život. Savjeti se u konačnici ne moraju prihvatiti – što je bitno različito od religijskih normi.

Što je vas osobno potaklo da se bavite ovakvim javnim angažmanom?

– Ljudska prava postoje da bismo svi bez obzira na razlike mogli zadovoljiti svoje potrebe, da mogućnosti nikome ne bi bile unaprijed uskraćene zbog predrasuda i diskriminacije, odnosno da bismo svi dobili priliku ostvariti se kao ljudska bića.

Moja feministička savjest me proziva na građansku odgovornost i djelovanje protiv nasilja, netrpeljivosti, nasrtljivosti i diskriminacije. Bilo bi i suviše licemjerno od mene da moji stavovi ostanu tek puke riječi na papiru. Osjećam potrebu po njima i živjeti. Solidarnost za mene nisu samo sramežljivo promrmljane riječi čija je svrha smirivanje vlastite građanske savjesti. Biti solidarna znači svim svojim bićem – u ime onih koji tu snagu nemaju – biti hrabra, aktivna, vidljiva, glasna, neponizna, neposlušna, nelojalna, prkosna i destruktivna prema svim vidovima nasilja i diskriminacije.

Napisao Siniša Jović
Fotografiju ustupila Nada Topić Peratović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

5 thoughts on “Nada Topić Peratović: Kao ateistkinja ravnodušna sam na tvrdnje o božjem postojanju, što ne znači da moram biti ravnodušna i na religijsku nasrtljivost

  1. Mladen

    Ova baljezga: “Prije svega treba jasno reći da je neupisivanje djeteta na školski vjeronauk za roditelje samo prividan izbor jer roditelj koji ne upiše dijete na vjeronauk time „bira“ segregaciju vlastitog djeteta od školskih vršnjaka”!
    A da objasni obratnu situaciju, s obzirom da je Hrvatska ipak u većini katolička država, je li onda neupisivanje djeteta na vjeronauk isto tako segregacija vlastitog djeteta ?
    I moramo mi ostali koji smo u ogromnoj većini biti ravnodušni na nasrtljivosti svih tih likova ?

    1. Ana

      Mladene, “baljezgati” govori o onome tko tu riječ piše, a ne o onome kojeg se pokušava omalovažiti istom.

      Republika Hrvatska nije katolička država. Vatikan je katolička država.

      Ne vidim da ste ravnodušni ako ste napisali komentar.

      Gospođi Topić Peratović svaka je na mjestu.

    2. Ateist

      Gospodja Peratovic je 100% u pravu. Nije to slucaj samo u Hrvatskoj. Znate li da se u Bosni prekida rad parlamenta da bi poslanici, vjernici, mogli ici da klanjaju kad za to doje vrijeme. Ne idu oni sto to vole, nego sto moraju, posto to od njih zahtijeva partijska disciplina a uvjek ima neko ko sve “vidi”. U bratskoj Srbiji je jos gore, usudjujem se reci, tamo ni u kafani niko ne potegne gutljaj pica dok se prethodno ne prekrsti ili prekrizi, kako vam je milije. O skoli i slavama da i ne govorimo.
      Sve su to posledice borbe za vlast i dominaciju vjerskih institucija koje su uz to vrlo agresivne a nerijetko se sluze i prijetnjama i ucjenama.
      Na kraju da zavrsim u stilu uvodnika: Da na crkvi penis visi, sve bi cure isle misi.

  2. Dinka Kušter

    TOLERANCIJA
    To je najvaznija kljucna rijec u ovom clanku, a i inace. Pa onda promisljanje, preispitivanje, pravo na vlastitu odluku taman i pogresnu!, dokle god njome ne ugrozavamo i ne ponizavamo drugoga i ne stetimo odrzivosti zivota na ovoj planeti!
    Ireligioznost – dobar izraz, kao i objasnjenje znacenja rijeci – sviđa mi se!

  3. ana

    sve je ok sto je rekla, ali zasto je krstila svoje dijete u crkvi? mozda je u medjuvremenu dozivjela katarzu pa sad prica ovu pricu.

Comments are closed.