Pamela Ramljak: Nemam želudac za išta više od tihog protesta

Pamela

Pamela

Ne treba vam kristalna kugla da pogodite kako je splitska publika gladna mjuzikla jer se u Gradu pod Marjanom vrlo rijetko uprizoruju djela ove umjetničke forme, a ponešto o tome svjedoči i prošlotjedna izvedba “Jadnika” međunarodnog kazališta “Cornestone Arts” koja je i unatoč utakmici polufinala Svjetskog prvenstva u nogometu okupila brojnu publiku na Prokurativama. Nažalost, ono što smo imali priliku doživjeti bilo je miljama daleko od očekivanja: od loše režije i jeftine scenografije, preko matrice koja je pucala u više navrata ostavljajući izvođače u neugodnoj tišini, do problema s mikrofonima koji su stvarali priličnu muku mladim i entuzijastičnim pjevačima. Oni su ujedno bili i jedina svijetla točka izvedbe jer su pokazali da glasovnim mogućnostima bez problema mogu iznijeti legendarno djelo Schonberga i Boubila. Tako smo umjesto spektakla dobili debakl. Kako su, pak, sve to doživjeli izvođači pitali smo pjevačicu Pamelu Ramljak koja je s puno žara igrala Fantine, a s njom smo razgovarali i o njezinom neto objavljenom prvom solo albumu, životu, ljubavi, vjeri…

X I, kakvi su Vaši dojmovi dan nakon izvedbe mjuzikla?

– Jako sam zadovoljna ekipom koja je bila na pozornici, odnosno pjevačima i glumcima, a posebice s nosiocima glavnih uloga. Međutim, za jedan tako veliki projekt trebalo se puno bolje tehnički pripremiti, a krivnju zašto se to nije dogodilo snosi produkcija. Tehničke pogreške se mogu dogoditi ali nipošto u tolikoj mjeri u kojoj su se dogodile. Užasno sam ljuta zbog toga pa sam donijela odluku da istupim iz mjuzikla, barem dok se neke stvari ne promijene.

X Kako su događaji poput uzastopnog pucanja matrice ili padanje i škripanje inače potpuno neatraktivne scenografije za vrijeme izvedbe utjecali na moral izvođača?

– Svi smo bili ljuti. Mislim da je sama lokacija Prokurativa promašen odabir, trebali smo imati zastore jer gledatelji nisu smjeli stalno gledati što se događa iza kulisa ni kako tehničko osoblje prošetava pozornicom. Rasvjeta je također bila katastrofalna i zbog okolnih kafića. Iskreno, sve mi je to išlo na živce.

X Kako ste se uopće našli u ovoj produkciji?

– Kao i moji kolege Bojan Jambrošić, Kim Verson ili Max Hozić, dobila sam poziv da igram u mjuziklu. Mi smo se kao profesionalci rado odazvali, uostalom ja sam i glazbeno obrazovana budući da sam završila Akademiju, a pored toga oduvijek sam obožavala “Jadnike”, kao i žanr mjuzikla. Cornerstone Arts je inače kazalište koje se bavi humanitarnim radom i ima snažan religijski pristup pa se trudi mladim ljudima prenositi pozitivne poruke što je također bio jedan od razloga koji me privukao projektu. Moram priznati i da je izvedba u Varaždinu bila puno bolja od ove splitske. Međutim, za nju smo se pripremali mjesec dana, dok je redatelj s kojim smo radili projekt u Split došao tek dva dana prije izvedbe unatoč činjenici da smo zadnju predstavu odigrali prije više od pola godine. Generalnu probu gotovo da i nismo odradili zbog vremenskih problema, a već tada je bilo jasno da izvedba neće biti dobra. Mislim da smo imali i loše mikrofone, govorničke umjesto pjevačkih. Tonac je očito mislio da se u mjuziklu priča, a ne pjeva. Jako mi je bilo krivo jer znam koliko su pjevači radili na ovome, a na kraju nisu imali priliku pokazati se u pravom svjetlu. Bila sam jako ljuta pa sam u žaru emocija odmah nakon izvedbe rekla da je to moja zadnja predstava s njima ako se ništa ne promijeni.

X Na službenim stranicama kazališta piše da su usmjereni radu u zemljama trećeg svijeta, no redatelju  Richardu Montezu je netko ipak trebao reći da Hrvatska nije u toj skupini te da je ovdje standard kvalitete izvedbi bolji od onoga što on nudi.

– Oni su zapravo amatersko kazalište, oslanjaju se na dobru volju i entuzijazam ljudi, nemaju neki naročit budžet pa ni produkcijski ne mogu napraviti predstavu na posebno visokom nivou. Zbog toga nas i jesu pozvali da na račun naših imena naprave PR. I kad daš takav ulog očekuješ maksimalnu profesionalnost s druge strane, no to se nažalost nije dogodilo. Mogla sam odustati i nakon probe, ali nisam željela da se zbog mene otkazuje predstava.

X Možda je glavni problem ovog kazališta inzistiranje na edukativnoj, moralnoj i vjerskoj dimenziji, a ne na umjetničkoj?

– Slažem se. Ponekad poruka jest najvažnija, ali jako je važan i način na koji ćeš prezentirati tu poruku jer ljudi i dobru poruku zbog loše prezentacije mogu potpuno krivo doživjeti. S druge strane, ako neku ideju profesionalno izneseš onda takva izvedba može dirnuti čovjeka na više razina.

X “Jadnici” se bave socijalnom patnjom i nepravdom, pitanjem morala, dobra i zla… Koliko ovo djelo korespondira s aktualnom situacijom u Hrvatskoj?

– Mislim da je to tema koja se pojavljuje kroz cijelu povijest čovječanstva jer je valjda naša priroda takva. Bojim se da često prevladava mišljenje kako cilj opravdava sredstvo pa se gazi preko leševa. Nažalost, uvijek strada mali čovjek kojeg se zapravo nikad ništa ne pita ili se pita samo fiktivno. Paralele između “Jadnika” i aktualne situacije su brojne. Evo, samo da uzmem za primjer kolege iz škole gdje sam radila. Oni obavljaju težak posao i imaju moralnu obvezu da budu uzor djeci, a zarađuju crkavicu i nemaju nikakvo društveno priznanje. S druge strane, u medijima se izgubila granica dobrog ukusa, valjda neki vjeruju da će se bolje prodavati ako su goli ili aludiraju na seksualne sadržaje ili čak promiskuitet. Dok se daje prostor takvim ljudima ne treba se čuditi da su nam nove generacije klinaca izgubljene u vrijednosom sustavu.

X Koliko u Pameli Ramljak ima revolucionarnog duha? Što bi vas moglo potaknuti na društveni angažman?

– Uf, po tom pitanju sam dosta frustrirana. Mislim da sam prvi i posljednji put glasala tamo negdje 90-ih i to za Tuđmana jer me otac nagovorio. Poslije toga više nikad nisam otišla na izbore. Znam da bih trebala izaći na izbore jer sam i sama nezadovoljna, ali opet sve mi izgleda kao velika prevara, mažu nam oči glupostima, a srž se nikada ne mijenja. Kad bih stvarno vidjela u nekome kvalitetu i potencijal da može promijeniti stvari možda bih se onda i ja angažirala. No, generalno govoreći nisam tip za revolucije. Ja sam umjetnik u glavi, nemam želudac za išta više od tihog protesta.

Siniša i Pamela

Siniša i Pamela

X Victor Hugo, prema čijem romanu je i nastao mjuzikl, bio je prilično kritički raspoložen prema Rimokatoličkoj crkvi zbog njezine ravnodušnosti za nedaće radništva. Koliko je po vama Crkva socijalno osjetljiva?

– Crkva za mene nije jedna osoba ili institucija. Po meni je Crkva narod. Ja prva idem na misu i dio sam Crkve. Ako ćemo je gledati kroz prizmu institucije treba shvatiti da su tamo također samo ljudi, a ljudi su grešni. Neki su iz krivih razloga na određenim pozicijama i nemaju puno veze s vjerom. Ništa nije crno i bijelo, no po meni je djelovanje Crkve više pozitivno nego negativno. Treba na stvari gledati racionalno, ali se i nadati najboljem pa tako i sa Crkvom. Osobno imam samo pozitivna iskustva, ali možda zato što moju župu vode franjevci.

X Jedna od tema kojom se bave “Jadnici” je i roditeljska ljubav. Žudite li ponekad za majčinstvom?

– Jako.

X I kakvi su vam planovi u tom smjeru?

– Pa, radi se i na tome.

X Jean Valjean je preuzeo brigu o malenoj Cosette čime djelo dodiruje još jednu aktualnost. Novi Obiteljski zakon po prvi put daje mogućnost ljudima u izvanbračnoj zajednici pravo na posvojenje. Što mislite o tome?

– Za dijete je bolje da živi i samo s jednim roditeljem ili nevjenčanim parom nego u domu, iako bi idealno bilo da ima dva roditelja. Ipak, najvažnije je zaštititi prava djece, dobro provjeriti ljude koji usvajaju, a ne olako davati dijete nekome jer vanbračna zajednica ne mora biti previše stabilna što može naškoditi. To je vrlo delikatno pitanje.

X Stope razvoda pokazuju da ni brak nije stabilna zajednica.

– Tako je. Novo vrijeme je donijelo porast sebičnosti, svatko želi živjeti život kako si je sam zamislio na što čovjek uostalom ima pravo jer je život samo jedan. No, s druge strane mislim da bi djecu trebali usvajati oni ljudi koji nisu sebi na prvom mjestu.

X Nemate dijete, ali imate malog shih tzua. Kako vas je to promijenilo kao osobu? Koliko je Zagreb u kojem živite dog friendly grad?

– Zagreb je veoma dog friendly. Jako puno ljudi ima psa za kućnog ljubimca, mnoštvo je parkova u koje je dozvoljeno odvesti ih, ljudi su dosta blagonakloni prema njima pa ih možete povesti sa sobom u gotovo svaki šoping centar što ja i činim. Zapravo vodim ga svugdje sa sobom jer je on jako mirno i fino odgojeno biće. Inače, Chewie je ostao zadnji u leglu, nitko ga nije htio jer je bio ružniji od drugih, ali ja sam se zaljubila u njega svejedno. U međuvremenu je iz ružnog pačeta prerastao u prekrasnog labuda. Promijenio me jako, ne znam kako bih danas bez njega. Kad dođem kući dočeka me kao rock zvijezdu i ta eksplozija ljubavi djeluje na mene kao apaurin. Ako imam loš dan odem u trosatnu šetnju s Chewiem, igramo se, trčimo, a njegove okice pune ljubavi daju mi snagu za daljnje “obračune”.

X Prošlog mjeseca lansirali ste prvi solo album “Prijateljica”. Kakvu ste Pamelu željeli predstaviti publici?

– Riječ je o mainstream popu s primjesama rocka i dancea s pristojnim tekstovima što sam definitivo autentična ja. Jako pazim koju poruku prenosim, ne želim nikakve seksualne konotacije ni pljuvanje bilo koga ili bilo čega. Treba se vratiti laganom, svježem popu. Kad vidim curice od 9 godina kako pjevaju moje pjesme osjećam i određenu odgovornost pa ću uvijek paziti da me za 20 godina ne bude sramota nijednog albuma. Pisala sam što mi je u srcu, a album je na kraju izašao dizajniran u obliku klavira jer su pjesme tako i nastajale. Sjela bih doma za klavir i stvarala, čak je i booklet izašao sa zabiljškama, prekriženim riječima, odnosno tako da bude vidljiv proces stvaranja stihova…

X Kakva ste vi kao prijateljica?

– Zadnjih 20 godina imam iste prijateljice što valjda znači da sam dobra. Nemam ih puno, mogu ih izbrojiti na prste jedne ruke. A ono što najviše vrednujem jesu odanost i iskrenost. Jedna drugoj smo potpora, u financijskom i svakom drugom pogledu.

X Vjerujete li u muško-ženska prijateljstva?

– Ne vjerujem, osim u ona koja nisu iznimno bliska, na primjer, mogu se u širem društvu družiti s prijateljima moga supruga, ali da ću sama otići u kino s nekim od njih – neću. Prema mom iskustvu u muško-ženskim prijateljstvima uvijek barem jedna strana želi nešto više o čemu sam i napisala naslovnu pjesmu albuma. Naime, neka tenzija uvijek postoji osim ako muškarac nije gay. Takva, pak, prijateljstva priznajem, i sama ih imam i mogu reći da su još bolja.

X Je li prijateljstvo dobar recept za brak?

– Da, ali ne pretjerano. Ako se s mužem toliko super slažeš oko svega i ako imate odnos da ti on govori “Joj, te ti traperice super stoje” to nije dobro. Potrebna je doza samostalnosti, treba zadržati i malo tajnovitosti da bi plamen nastavio gorjeti. Ne može suprug znati svaki moj detalj, na primjer stavljam li kremu protiv bora ili farbam li izrast.

X Što je onda dobar recept za funkcioniranje braka?

– Komunikacija je problem i rješenje. Treba podnijeti određene žrtve ako želiš da brak uspije, ne smiješ biti previše sebičan, moraš se stavljati i u perspektivu druge osobe. Budući da iza sebe imam i jedan neuspjeli brak mogu reći da je za uspjeh ključan način na koji se rješavaju svađe. Ako su one civilizirane, bez uvreda i ne traju tjednima, nego se komunikacijom rješavaju brakovi opstaju. Ali ako je inat jači, brak je osuđen na propast bez obzira koliko jedna strana želi mir.

X Neke statistike kažu da su najčešće svađe među supruzima oko novca.

– Mi nemamo takvih problema. Moj suprug Mladen je zaposlen na Novoj TV tako da ima svoje prihode, a ja svoje pa zajedno dijelimo troškove. Ponekad se dogodi da jedno ima više na raspolaganju od drugog ali, hvala Bogu, suprugu ne smeta kad sam ja ta koja više pridonese budžetu, a ni meni kada je obrnuto. U suštini, ja sam ona koja više pazi na račune, a on na troškove za hranu.

X Nekada ste nastupali u grupi Feminem, a danas ste solo pjevačica. Koje su prednosti, a koje mane tih situacija?

– U grupi možeš podijeliti lijepe i ružne trenutke. Na primjer, kad nismo ušle u finale Eurosonga zagrlile smo se i plakale zajedno. Činjenica da smo sve tri skupa prošle kroz to iskustvo je zasigurno olakšala svima situaciju i smanjila njezin teret. Jednako smo dijelile i sreću. S druge strane, nije lako kad se tri PMS-a nađu na jednom mjestu ili tri modna i glazbena ukusa. Sada nema kompromisa, nitko mi se ne miješa u kreativni dio posla, ali sam sama i ponekad mi fale moje dvije “babe”.

X Dva puta ste bile na Eurosongu. Ove godine je Hrvatska odustala od natjecanja. Je li to bila loša odluka?

–  Ne znam što žele od Eurosonga. Nije najvažnije ući u finale što je prije definitivno bilo puno lakše, nego promovirati zemlju i pjesmu pristojno odraditi. Mi kao mala zemlja ne trebamo očekivati previše pogotovo zbog sustava glasanja. Kada bi razmišljali kao jedna Austrija gdje sam živjela dvije godine, naglasak bi stavili na ono što je bitno, a to je zabava. Umjesto da uživamo u procesu mi smo uvrijeđeno digli nos. Šteta jer ljudi vole Eurosong. Pored toga, Dora je bila prilika za promociju domaće pop glazbe koja je nažalost ovom odlukom ostala bez još jednog festivala. Glazbenici ionako nemaju više mnogo prostora za promociju svojih pjesama.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji