Ana Karić: Bilo bi nepristojno da sam loša u ovim godinama

Ana Karić

Ana Karić

U okviru Splitskog ljeta večeras će premijerno biti izvedena predstava “Rebro” nastala prema tekstu Elvisa Bošnjaka, a u režiji Ksenije Zec i Saše Božića. Riječ je o svojevrsnom meta komadu koji razlažući glumačku igru istražuje različite mehanizme u samom činu izvedbe na sceni. Ana KarićAnastasija Jankovska i Elvis Bošnjak tumačeći likove glumaca koji spremaju Čehova, pružit će uvid u proces glumčevog susreta s publikom progovarajući i o nekim nelagodnim ili izazovnim stranama ovog poziva, o kojima obični gledatelj možda ne razmišlja dok posjećuje teatar, ali koje bi mogao i sam prepoznati u vlastitom životu bez obzira kojim se poslom bavio. Bio je to naš povod za razgovor s legendom hrvatskog glumišta Anom Karić (73) koja je s puno entuzijazma prihvatila rad na ovom projektu PlayDrame.

X Za početak nam recite je li vama i danas, nakon toliko odigranih uloga, teško izaći pred publiku? Imate li tremu?

– Čini mi se što sam starija i što više igram da mi je i trema sve jača. Ali iskustvo me naučilo – veća trema prije početka predstave za mene znači bolju koncentraciju na pozornici. Stoga, koliko god mi je teško podnijeti taj osjećaj prije izlaska na scenu, znam da je on za mene zapravo dobar. Onog dana kada izgubim tremu prestat ću igrati.

X Novinari se u svom poslu ponekad susreću s blokadom, pa nam se čini da smo već o svemu pisali, da smo već postavili sva pitanja. Kako se blokada manifestira u vašoj profesiji?

– Hvala Bogu nikada nisam imala blokadu na sceni. Nikada nisam zaboravila tekst, niti mi se dogodilo išta slično. Znam da se blokade događaju glumcima, ali meni, na sreću, ne.

X A jesu li vam ikada predhodno odigrane uloge utjecale na kreativnost zbog, recimo, osjećaja ponavljanja?

– Za mene svaka uloga doslovno znači novi početak. Imam osjećaj kao da nikada ranije nisam ništa igrala. Svaki put sam jednako uzbuđena i zabrinuta, svaki put ulažem puno rada i na probama i kod kuće. I sve one predstave koje sam odigrala u životu, a bilo ih je preko dvije i pol tisuće, ništa mi ne pomažu.

X U predstavi ste krenuli od zadanog teksta, ali, kako čujem, mnogo ste i improvizirali budući da je riječ o specifičnoj tematici u kojoj individualno iskustvo ima snažan pečat. Koliko ste osobnog unijeli u predstavu?

– Predstava je nastala kao autorsko istraživanje glumaca i redatelja na zadane motive teksta Elvisa Bošnjaka. Zanimali su nas svi mogući problemi s kojima se glumac susreće tijekom rada na nekoj ulozi. Igram zrelu glumicu koja tumači ulogu Jelene Andrejevne, pa sam pokušala kroz svoju glumačku poziciju osvjestiti što znači biti istinski zajedno s partnerom na sceni te unijeti u ulogu različite slojeve problema koje donosi sa sobom glumačka zrelost. Bilo je ovo vrlo ugodno iskustvo, zapravo za mene prvo ovakve vrste jer smo zajedno stvarali predstavu kroz različite verbalne i tjelesne improvizacije. Vjerujem da je predstava baš zanimljiva zbog tog spoja verbalnog i neverbalnog te da će zbog svojih komičnih elemenata komunicirati s najširom kazališnom publikom. Naime, iako se bavimo glumcima, glumačkim problemima i različitim blokadama, pokušali smo sve te poteškoće prikazati kao realne ljudske probleme u kojima se svatko može prepoznati.

X Koliko je vama u karijeri bilo teško ostaviti Anu Karić po strani i graditi sve te brojnelikove koje ste odigrali?

– Ja kao glumica Anu Karić ne poznajem. Ona mene ne zanima. S njom nemam apsolutno nikakve veze.

X Znači vi ste prava majstorica samokontrole?

– Sigurno da imam jednu vrstu kontrole, to se s vremenom nauči. Zapravo do nje se dolazi teškim radom. Inače sam vrlo nesigurna u samom procesu rada, preispitujem se možda i više nego što je potrebno. Ali kad se dogodi, više ili manje, nešto za čim sam težila onda posjedujem i kontrolu nad tim.

X Mnogi glumci će reći kako im je cijeli proces puno lakši ako pored sebe imaju dobrog partnera. Koji su vaši najdraži partneri od kojih ste najviše crpili na sceni?

– Kod mene je uvijek ljudski faktor najvažniji prilikom izbora projekata na kojima ću raditi. Kad me pozovovu “moji redatelji” Nataša Rajković, Bobo JelčićIvica BuljanOliver Frljić ili Saša Božić, i nepitajući kakva je uloga pristajem. Jednako tako i nakon sjajnog iskustva glumačke prisnosti koju sam ostvarila s Elvisom Bošnjakom snimajući tv-seriju “Na terapiji” odmah sam pristala raditi na ovom projektu PlayDrame. Divno je biti s njim na sceni baš kao i sa sjajnom splitskom glumicom Anastasijom Jankovskom. Igrala sam s brojnim glumcima, imam mnogo dragih partnera, no ipak mi je najdraži Boris Buzančić. S njim sam odigrala svoj prvi film kad mi je bilo samo 19 godina, nakon čega su uslijedile brojne suradnje kako na filmu tako i u teatru i na televiziji. On je moja konstanta, a imamo i plan uskoro zajedno raditi broadwayski hit “Posljednja romansa”. Radila sam sjajno i sa ŠovagovićemSerdarom,Drachom, ali i mnogim mladim glumcima. Volim surađivati i sa ženama. Općenito govoreći, nisam konfliktna osoba.

Elvis, Ana i Anastasija

Elvis, Ana i Anastasija

X Ali ste vjerojatno ipak osjetili otpor prema nekim kolegama. Kako ste to rješavali?

– Ja vam utvaram da unaprijed, odnosno intuitivno mogu osjetiti ljude i situacije pa se nastojim ljubazno izvući iz projekata za koje ne vjerujem da bi u njima mogla biti ovakva kakva jesam. U nekoliko navrata sam se lijepo ispričala kad sam vidjela podjele glumaca ili ime redatelja, a dogodilo mi se i da sam krenula u neke projekte pa sam nakon dva, tri dana pronašla opravdane razloge za odustajanje, pazeći pri tome da nikoga ne povrijedim.

X Imali smo vas nedavno priliku gledati u seriji “Na terapiji”. Mislite li da bi ste se i inače dobro snašli u životu u ulozi psihoterapeuta?

– Ne znam. Nisam od osoba koje vole davati savjete. Ako me netko upita za savjet reći ću svoje mišljenje ali ne mislim da moja istina treba biti istina i za druge ljude.

X Jeste li tijekom života osjetili ikada potrebu za savjetom psihoterapeuta?

– Ne. Neki ljudi su me pitali zašto nisam išla kod psihoterapeuta budući da imam veliku tremu. Ali koliko god mi bilo teško s njom, nikome ne želim dati svoju tremu, nikada ne bih željela da ona nestane.

X Gdje ste crpili snagu kada bi se susretali s problemima?

– Prvenstveno iz obitelji i prijatelja. Imala sam sreće što me dugo pratila stabilna obiteljska situacija, pa mi danas jako nedostaju moj suprug i moja sestra, pogotovo pred premijeru ili poslije predstava. Ne želim sinove opterećivati na način na koji sam mogla opterećivati svoju sestru, muža ili mamu.

X Što vas danas najviše pokreće da se i dalje bavite ovim poslom?

– Znam da imam 73 godine, ali ne osjećam ih. Nisam do sada primijetila ni da mladi ljudi s kojima gotovo isključivo radim zadnjih 15-ak godina imaju više energije od mene. Na godine se jednostavno ne obazirem, a vidim da me tako tretiraju i mlađi kolege.

X U svijetu glume kao i u drugim profesijama ipak postoji značajna diskriminacija s obzirom na dob. Možda je niste osobno doživjeli, ali što kažu vaše kolegice?

– Družim se samo s mladima. Moje najstarije kolegice imaju 50-ak godina pa još nisu u toj fazi. Jasno da postoji takva diskriminacija, o tome čitamo u novinama, gledamo na televiziji. Glumice mojih godina zaista malo rade, ali eto ja imam sreću da sam stalno angažirana. Čim završi ova predstava idem na Olib gdje imam kuću i tamo ću učiti tekst za “Jesenju sonatu” koja će biti premijerno izvedena u režiji Saše Božića u studenom u zagrebačkom HNK. Na prvu probu ću doći s kompletno naučenim tekstom jer ću na Olibu intezivno raditi sama sa sobom. Volim biti spremna.

X Koliko ste bili strogi prema samoj sebi?

– Jako. A i danas sam.

X Ali ste se ipak, pretpostavljam, naučili i voljeti.

– Nisam postala nimalo popustljivija u radu, dapače, možda sam čak još i stroža. Čini mi se nepristojnim da glumac u mojim godinama izađe na scenu ako je loš. Mladi čovjek može biti loš, ali u mojim godinama to bi izgledalo kao nedostatak dobrog kućnog odgoja. No, istovremeno sam i malo popustljivija kada su neke druge stvari u pitanju. Na primjer, neću ići u teretanu samo zato što danas svi idu u teretanu, niti ću trčati, niti ću se baviti ikakvim sportom. Ipak se malo pomilujem i dopustim si neke stvari koje kao mlada nisam bila spremna sebi dopustiti.

X Iako se ne volite baviti sportom, kako ste rekli, čujem da pasionirano pratite tenis.

– To naprosto obožavam, mogla bih 24 sata na dan gledati tenis. Kada je na televiziji neki turnir stalno se čujem na telefon s Borisom Buzančićem kako bismo razmijenili dojmove, posebice ako igra Federer. On je naš favorit.

"Rebro"

“Rebro”

X Za kraj nam recite što smatrate najznačajnijom poukom koju vas je život naučio.

– Ne bih voljela da netko krivo shvati ove riječi, ali to su poniznost i skromnost. Pod tim mislim na osjećaj da nisi centar svijeta. Do sebe možeš doći samo u odnosu s drugima. Ne možeš saznati tko si bez tog odnosa. Taština i bahatost su osobine od kojih bježim, ali to mi ne pada teško. Možda me tako život naučio, ali vjerovatno sam i sama nosila nešto u sebi što mi je pomoglo da se opredijelim za poniznost i skromnost.

Napisao Siniša Jović
Fotografije za PlayDramu snimio Matko Biljak
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji