Ante Jerkunica: U Hrvatskoj se živi kao u samostanu zatvorenog tipa

Ante Jerkunica i njegov pas Jehudi

Ante Jerkunica i njegov pas Jehudi

Nastupe u splitskom HNK-u još 2006. godine operni pjevač Ante Jerkunica zamijenio je ugovorom u berlinskoj Deutsche operi, u kojoj je upravo odradio i svoju osmu sezonu, a ljetnu je stanku iskoristio za posjet rodnom gradu. U Split je, kao i obično, došao u pratnji svog partnera Ivice Petrića i njihova psa Jehudija. Bez omiljenoga perzijskog hrta ne putuju nigdje, pa se i raspored Antinih opernih angažmana uvijek uštimava tako da automobilom mogu stići do zadane destinacije jer su avionski letovi zbog Jehudija sada isključena opcija.

A opernih pozornica s kojih dolaze pozivi za ovoga 37-godišnjeg basa sve je više. Pored matične berlinske kuće, Ante redovito nastupa u belgijskom Antwerpenu, zatim u Bruxellesu, Barceloni, Madridu, Londonu i Parizu… U Gradu svjetlosti očekuju ga čak dva projekta iduće sezone – “La Boheme” i “Čarobna frula”, u kojima pjeva Collinea, odnosno Sarastra.

No, kako sam kaže, posljednjih godina uživa u otkrivanju Wagnerove glazbe. Za prošlogodišnju opernu premijeru na Splitskom ljetu – Wagnerova “Ukletog Holandeza” – ipak nije imao riječi hvale, ali mu se zato svidjela ovogodišnja “Aida”, baš kao i Bošnjakovo “Rebro”, zbog odlične interpretacije troje vrsnih glumaca. Nas je, pak, znimalo bi li ga radovalo ponovno nastupiti pred domaćom publikom na Ljetu.

– Postoji vrijeme rada i vrijeme odmora. Sada je za mene vrijeme odmora, a dobro je i napraviti “rez” prije nove sezone. U Splitu stoga volim provesti bezbrižni dio godine, volim pustiti vremenu da samo protječe – kaže Ante.

No, ljetna fjaka za njega neće trajati još dugo. Izazova je mnogo pred splitskim opernim pjevačem koji je i više nego zadovoljan tijekom svoje karijere, pa će i dalje “žuriti polako”.

– Tempiram stvari kako meni odgovara jer mi pjevanje nije samo posao, ono je i veliki dio mog života, stoga nipošto ne želim živjeti u “tijesnim cipelama”. Uloge pažljivo biram, imam sreću da to mogu. Naučio sam reći “ne”. Mnogi moji kolege, posebice oni mlađe generacije, prihvaćaju uloge i kada su svjesni da one nisu za njih, samo da bi nekoga zadovoljili ili nešto dokazali, ali to je pogrešan put – misli Ante Jerkunica koji je danas itekako svjestan da dobro pripremiti ulogu ne znači samo naučiti note i pročitati tekst, već je i, pažljivo proučavajući različite izvore, smjestiti u širi društveno-povijesni kontekst.

– To na početku karijere nisi u stanju, ali s godinama se mijenjaš. I kao što je glumica Ana Karić nedavno izjavila – čovjek poslije nekih godina sebi više ne može dopustiti da bude loš. Što vrijeme više prolazi, što više radim, primjećujem kako raste i moja potreba za novim spoznajama, posebice onim izvanglazbenim – otkriva Ante.

Njemu, pak, nastupe uvijek pomaže sagledati Ivica, koji je svoj radni vijek proveo plešući na sceni HNK.

– Ivica je najžešći kritičar na svijetu, pored njega mi nipošto ne treba loša kritika u novinama. Kako je cijeli život proveo u teatru, ima mnogo znanja, a karijera plesača ga je učinila autoritetom u scenskom nastupu. U tome mi nevjerojatno mnogo pomaže. Nikad ne prešuti pogrešku, što ponekad može i nervirati, pogotovo neposredno nakon predstave, dok sam još pod adrenalinom – kroz smijeh otkriva Ante, uz napomenu da njihove konstruktivne rasprave ipak urode plodom.

A nas je zanimalo kako reagira njemačka operna publika – je li spremna kurtuoazno pljeskati čak i nakon loše izvedbe.

– Nijemci su vrlo iskreni, ne libe se izvedbu ispratiti ovacijama, ali ni bukati. Oni su zapravo vrlo angažirana publika, koja svoju ulogu u teatru shvaća ozbiljno i aktivno. Primjerice, prije nekoliko godina, nezadovoljni novom “Aidom”, svojim su reakcijama prisilili upravu da komad skine s programa iako je bila riječ o skupoj produkciji. Takva aktivna publika, koja se ne srami i glasno komentirati pjevača za vrijeme izvedbe, zapravo pomaže održati razinu u nekom kazalištu – smatra Ante, kojega smo upitali kako se danas uopće mjeri popularnost među opernim pjevačima.

– Nažalost, pogrešno. Živimo u vremenu zamjena teza i poremećenih sustava vrijednosti, pa je i opera upala u isti žrvanj. Popularnost pjevača mjeri se brojem snimljenih CD-ova, iako neki od njih gotovo da uopće ne nastupaju na opernim pozornicama, nego ponajprije u glazbenim studijima. Postoji cijela vojska odličnih pjevača koji drže repertoar europskih i svjetskih opernih kuća, a i dalje su gotovo anonimni samo zbog toga što nemaju potpisane ugovore s izdavačkim kućama. Međutim, uvjeren sam da ništa ne može zamijeniti živu izvedbu. Draž opere podrazumijeva odlazak u teatar, strah hoće li tenoru izaći visina, hoće li se sopran zaplesti o rekvizit i pasti na sceni… Sve je to opera, a ne samo pročišćeni, savršeni zvuk lišen svega životnog – misli naš sugovornik.

Ante danas priznaje da je Berlin, u kojeg se prije osam godina uputio na neviđeno, jako obilježio njegov profesionalni razvoj, ali i način razmišljanja općenito. U njemu je savio gnijezdo, i to u elitnoj četvrti Grunewald, gdje je kupio dvoetažni stan od 200-tinjak kvadrata, pa se ne planira tako skoro nigdje seliti.

– Berlin čovjeku pruža milijun mogućnosti, no za razliku od drugih europskih metropola, u njemu su troškovi života i dalje vrlo povoljni, što ga čini idealnim gradom. Za mene je Berlin bio veliki korak u nepoznato, ali dolaskom u taj grad “prosvijetlile” su mi se mnoge stvari. U Hrvatskoj se živi kao u samostanu zatvorenog tipa, pa strah od otvaranja prema drugačijem i drugom rađa mentalitet ignorancije. Nefunkcioniranje sustava, nažalost, dovodi do velikih društvenih nejednakosti, što za posljedicu ima i nedostatak suosjećanja za čovjeka pored sebe – zaključio je Ante.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji