Nikol & Matea: Na sceni nikada ne valja stati pored najmršavije balerine

Nikol i Matea

Nikol i Matea

O splitskom baletnom ansamblu mnogo se govori i piše i to, naravno, u pohvalnim tonovima jer tako i zaslužuje, no rijetko se izdvajaju pojedinci, osim ako nije riječ o dolasku novih lica “s drugog kraja svijeta”. Stoga smo u ovotjednu ćakulu pozvali dvije domaće cure: 24-godišnju Zagrepčanku Mateu Milas te 32-godišnju Splićanku Nikol Marčić, koje i ovog Splitskog ljeta gledamo u zanimljivim baletnim ostvarenjima.

Pripremali ste čak dvije predstave u koreografiji i režiji Staše Zurovca: “Sprovod u Theresienburgu” i “Cirkus Primitif Balet”. Kako je bilo surađivati s njim?

MATEA: Bilo je zanimljivo, definitivno jedno drukčije iskustvo od onoga što smo navikli. Staša nam je svima dopustio da budemo slobodniji u pokretu i istražimo svoju osobnost, pa nije bilo puno zadanih formi kao u klasičnom baletu. To je za nas bilo pravo osvježenje.

NIKOL: On je koreograf koji traži individualnost na sceni pa smo se kao plesači upustili u istraživanje što je na trenutke bilo i naporno, ali kad se podvuče crta, mogu reći da smo uživali. Iskustvo rada na predstavi “Sprovod u Theresienburgu” je bilo drukčije i stoga jer smo morali pjevati pa smo išli i na satove kod kompozitora Marjana Nećaka. Pored toga, radili smo i s glumcima pokazujući im pokrete kako bi se i oni što bolje snašli u zahtjevima koji su bili postavljeni pred njima.

I kako je bilo pjevati na pozornici?

MATEA: Meni osobno ovo je bio prvi put da pjevam na sceni i moram priznati da mi se jako svidjelo jer sam se mogla izraziti na jedan posve drugi način. Znate da za balerine inače vrijedi pravilo – Šuti i pleši (haha). No, ponekad ti baš dođe da na neku glazbu zapjevaš, a ne smiješ. Zahvaljujući “Sprovodu u Theresienburgu” došla sam na svoje!

NIKOL: Pjevanje je najmanji problem. Meni je bio najveći izazov raditi posebno naglašene ekspresije lica jer mi to nije blisko. A i nasmijati publiku je puno teže nego sam mislila.

U splitskom ansamblu nema mnogo domaćih balerina i čini se kao da se teško probijaju do solističkih uloga. Što mislite da je razlog? Jesu li naše baletne škole lošije kvalitete ili…?

MATEA: U Split sam se iz Zagreba doselila prije 7 godina i u to vrijeme se zaista nije primalo mnogo domaćih cura, no sada se situacija malo popravlja. Nedavno smo dobili pojačanje. Ono što bih istaknula jesu uvjeti rada jer mislim da u tom grmu leži problem, a ne u samoj kvaliteti škola. Međutim, postoji i uvriježeno mišljenje da su stranci čim dođu odmah bolji od nas i automatski im se nude veće uloge. Naravno da je to u nekim slučajevima istina, ali ne uvijek. Meni je trebalo sedam godina da se probijem, tek zadnje dvije-tri godine dobivam bolje uloge. Domaćim curama je definitivno puno teži put iz zadnjeg reda prema naprijed nego stranim.

NIKOL: Veliki problem je što u Splitu ne postoji ni srednja baletna škola nego samo Baletni studio. To je ogroman minus za ovaj grad jer imamo vrhunski baletni ansambl i vrhunske koreografe.

Međutim, raditi u internacionalnom kolektivu kao što je vaš vjerujem da može jako obogatiti pojedinca. Kako je ta činjenica djelovala na vaš profesionalni i osobni razvoj?

MATEA: Pa…, bolje pričamo engleski (haha), a vjerujem da smo svi naučili i koju riječ ruskog, japanskog… Čovjek definitivno u takvom okruženju širi vidike, uči zanimljivosti o drugim zemljama i kulturama, načinu razmišljanja, a učimo mnogo i u profesionalnom smislu jer svatko od njih donosi nešto različito budući da dolazi iz različitih baletnih škola.

A kulturološki sudari?

NIKOL: Možda su Japanci najrazličitiji. Jako su mirni, šutljivi i samozatajni. Imaju posebne vježbe zagrijavanja i izuzetno su samodisciplinirani.

Matea ii Nikol

Matea ii Nikol

Mnogo ste putovale po svijetu s baletom. Za koja vas mjesta vežu najljepše uspomene?

NIKOL: Od svih mjesta koje smo posjetili meni se najviše svidjela Sicilija, a lijepe dojmove imam i o Izraelu i Istanbulu.

MATEA: Ja sam onaj tip koji jako voli putovanja i mislim da je svugdje lijepo. Međutim, Italiju smo prošli uzduž i poprijeko, i za mene je Firenca najmagičnije mjesto.

Balerinama je tijelo ‘glavni alat’ u poslu. Koliko se žene u vašoj profesiji boje trudnoće i njezina utjecaja na tijelo? Je li to tema o kojoj pričate?

NIKOL: To najviše ovisi o osobnim ambicijama. Ako netko želi život posvetiti ovoj profesiji logično je da će se odlučiti na trudnoću u kasnijim godinama jer istina je da se teško vratiti na pozornicu nakon poroda. Problem nije samo povratiti fizičku kondiciju nego i organizirati život jer je naš tempo rada jako intenzivan.

Na koje je sve načine naporan posao balerine? Ljudi često imaju koncepciju da se on svodi na dva lista salate i puno vježbanja? Je li to istina?

MATEA: Što se tiče salate, pouzdano vam mogu reći da to nije istina (haha). Mi puno vježbamo pa time trošimo i puno kalorija što znači da ne smijemo gladovati.

NIKOL: Ono što je naporno jest potreba da se čovjek zdravo hrani. U nedostatku vremena često ti se dogodi da između dvije probe samo nešto staviš u usta da začepiš glad umjesto da vodiš računa o nutricionističkim vrijednostima namirnica.

U svijetu opernih pjevačica trend je da one više ne budu previše korpulentne. Bi li, po vama, bilo u redu da se, recimo, nađete na pola puta?

NIKOL: To ne zvuči loše, ali, iskreno, mislim da kod balerina nije toliko važna debljina koliko proporcija tijela. Kad gledaš iz publike nemaš dojam koliko neka osoba ima kilograma, već vidiš ima li dugu ruku, dugu nogu, je li graciozna, ima li vretenaste mišiće. To je mnogo važnije nego, ima li kilo gore ili dolje. A otkrit ću vam još jednu tajnu – jako je bitno pored koga stojiš na sceni. Ja, na primjer, nikako ne želim stajati pored Japanke (haha) jer je jaaaako mršava.

U javnosti prevladava mišljenje da su balerine izuzetno zgodne cure i da sigurno nemaju problema oko dejtanja. Koliko je to blizu istine? Koliko su uopće zanimljivi ljubavni životi splitskih balerina?

MATEA: U našem ansamblu stvarno ima jako lijepih cura, ali i ljubavnih priča. Iz iskustva mogu reći, nije problem upoznati nekoga, međutim sasvim je druga stvar kvaliteta onoga na kojeg si naletjela.

Jesu li Splićani za tebe kad si došla iz Zagreba bili iznenađenje?

MATEA: U svakom slučaju, bio je to mali kulturološki šok. U Zagrebu su dečki ipak mrvicu suzdržaniji. U Splitu su svi zabavni, duhoviti i opušteni, ali za moj mentalitet možda malo i previše.

Nikol, kakvo je tvoje iskustvo? Kako Splićani reagiraju na balerine?

NIKOL: Odlično! Bilo je tu slanja cvijeća i bombonijera u kazalište, poziva na večere… Ali iznenadili biste se kad bih vam rekla koliko je onih koji te pitaju: Možeš li napraviti špagat?!

U predstavi ‘Sprovod u Theresienburgu’ glavni ženski lik Olga Warronigg završila je u braku s puno starijim muškarcem. Kako gledate na to? U kojem smjeru biste vi radije gledale, prema starijim ili mlađim muškarcima?

NIKOL: Bez sumnje, prema mlađima (haha).

MATEA: Ja sam više za ove zrele (haha).

NIKOL: Je li to znači da ima 25?

MATEA: Ma zapravo godine mi nisu važne. Ja tražim idealnog.

Kakav bi bio idealan tip?

MATEA: Bio bi duhovit i brižan… Te visok i crn (haha).

NIKOL: Samo da nije plesač.

Napisao Siniša Jović
Razgovor je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji