Cirkus Primitif Balet: Predstava koja komunicira s djetetom u nama

Ako se redatelj i koreograf Staša Zurovac glazbeno-plesnom dramom “Sprovod u Theresienburgu” pokazao vrsnim alkemičarem uspješno povezavši različite umjetničke izraze i žanrove u dobitnu kombinaciju, onda bismo možda mogli reći da smo na premijeri njegova “Cirkus Primitif Baleta” protekle srijede na Sustipanu imali priliku vidjeti i – Stašu plemenskog šamana.

Kroz 60-minutnu plesnu seansu smještenu u imaginarni prostor onkraj svjetova gdje se susreću elementi cirkusa i plemenskog, arhetipskog simbolizma, 12 baletnih plesača gledatelju je stimuliralo desnu polutku mozga zaduženu za drukčiju percepciju od uobičajene linearne i logične, onu koja nas oslobađa kulturnih ograničenja i komunicira s djetetom u nama.

Namjerno ili slučajno, bio je to pomalo i neuredan, razbarušen plesni izraz koji je na trenutke djelovao poput pokretom ispričane antropološke studije, a opet u sljedećem nalikovao je nastupu na Eurosongu – doduše onom koji donosi sigurnih 12 bodova!
Evidentno je bilo i da plesači uživaju na sceni istražujući dinamiku plemena i njegova odnosa spram pojedinca, idolopoklonstva, ljubavi, zajedništva… prevodeći jezik nesvjesnog u plesni pokret.

Poput idealne plemenske zajednice, zahvaljujući načinu na koji je koreografija osmišljena, a usprkos relativno kratkom vremenu kojeg su imali za pripremu predstave te malih tehničkih nesavršenosti proizašlih iz toga, plesači su djelovali prilično homogeno i uvjerljivo. Ipak, i unatoč tom jedinstvu i uravnoteženosti pojedini su se uspjeli istaknuti na sceni u kraćim bljeskovima, posebice Ashatbek Yusupuhanov koji je na momente djelovao gotovo kao unesen u “Cirkus” 3D animacijom.

U svakom slučaju, gledatelj sklon čvršćoj i kompleksnijoj strukturi, odnosno uzročno-posljedičnoj linearnoj naraciji mogao bi ostati zakinut ovom predstavom jer se “Cirkus Primitif Balet” naprosto najbolje percipira dječjim očima pomoću kojih, ako se usudimo pogledati, možemo zadobiti neke druge uvide – prvenstveno one naslonjene na instinkt, igru, ritual i imaginaciju.

Za potrebe Splitskog ljeta treći put reinkarnirani “Cirkus”, koji je, prisjetimo se, imao praizvedbu 2003. u Zagrebu te uskrsnuće 2006. u Rijeci, zasigurno ne dotiče visoko postavljenu letvicu Zurovčeva “Sprovoda u Theresienburgu” ali djeluje kao ugodno ljetno osvježenje i nepretenciozna zabava na glazbu francuskog skladatelja Jean-Marc Zelwera u kojoj se, pak, mogu čitati utjecaji glazbenog nasljeđa raznih krajeva svijeta.  “Cirkusom” je program festivala ujedno i zaokružio priču o Staši Zurovcu, vraćajući nas na njegovo koreografsko ishodište kada je već sasvim bilo jasno da na ovo baletno ime možemo računati.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji