Maja Posavec: Žene su moćne, samo se trebaju usuditi

Maja Posavec

Maja Posavec

Maju Posavec (31) domaća je publika najprije upoznala kao pjevačicu benda Detour, s kojim je dosad snimila dva studijska albuma, a potom i kao glumicu u “Baladama Petrice Kerempuha” (2007.) još za vrijeme njezinih studentskih dana. U međuvremenu, Maja je diplomirala, zaposlila se u Satiričkom kazalištu Kerempuh i nanizala brojne uloge, a osim u matičnoj kući, nastupala je i u produkcijama HNK Zagreb i Kazališta Ulysses. U potonjem je i debitirala u spomenutom Krležinu komadu, a nisu je zaobišla ni priznanja publike i struke – spomenimo tek našeg pandana Oscaru – Nagradu hrvatskoga glumišta. Nju je, pak, dobila 2010. za najbolju sporednu ulogu u Shakespeareovoj “Oluji”. Bila je to još jedna uspješnica Kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički, a pod njezinom redateljskom “palicom” godinu dana kasnije nastao je i “Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija”. U ovom komadu Maju smo gledali proteklog tjedna na Splitskom ljetu, a jutro nakon predstave, koju je publika nagradila vrlo srčanim pljeskom, “priveli” smo je, još pomalo snenu, na “obavijesni razgovor”.

X “Zadrživi uspon Artura Uija” nastao je 1941. kao kritika njemačkog fašizma, iako je radnja smještena u kontekst gangsterskog Chicaga, no komad djeluje vrlo aktualno. Na koji način zapravo govori o današnjem društvu?

– Djelo govori o tome kako je politika, odnosno vladanje narodom u uskoj vezi s korupcijom i kriminalom. To je, nažalost, evidentno i kod nas pa kao narod više nemamo nikakvu perspektivu, ni kulturnu ni ekonomsku. A to je ujedno i nagovještaj jedne ratne atmosfere.

X Mislite da ćemo ponovno završiti s oružjem?

– Povijest nas tako uči, iako danas oružja ne moraju nužno biti puške i pištolji. Međutim, i ta nova oružja su vrlo ubojita. Ipak, ja se još uvijek nadam da su mogući i drugi scenariji.

X Brecht je kazao: “Teškoće se ne mogu prevladati tako da se o njima šuti.” No, apatija je u našem društvu velika, kao i šum banalnosti. Generacije mladih djeluju prilično nezainteresirane.

– Mislim da je to stvar odgoja i naše kulture u kojoj je uvriježeno mišljenje da je lakše prekriti uši i trpjeti nego riskirati i izboriti se za sebe. I sama sam se više puta u mom okruženju pokazala takvom. No, što sam starija, sve više uviđam da moje bitke neće odraditi nitko umjesto mene. Možda je problem i što nam nedostaju uzori. Nedostaje nam pozitivnih revolucionara koji su zaista promijenili stvari na bolje i dobro završili. Možda bi nam junaci Domovinskog rata trebali biti uzori, ali nisu.

X Hoćete reći da smo društvo bez junaka?

– Želim reći da su oni napravili ono što je u trenutku Domovinskog rata bilo ključno, no kao što je Gotovina rekao: “Ljudi, sada počnite raditi.” Recimo, on je bio junak prije 20 godina, no da bi se danas ugledali na nekoga, potrebno je da osoba napravi nešto novo, nešto što odgovara ovom trenutku.

X Brecht je stvarao politički teatar. Koliko u vama ima strasti za politikom?

– Moram priznati da ne osjećam strast za politikom. Nažalost, u sebi primjećujem tu tendenciju koja zaključuje – Mene se to ne tiče. Naravno da znam da se politika tiče svih nas, ali naprosto ne osjećam nikakvu strast da bih se njome bavila.

X No zato vam dobro ide u profesionalnom životu. Zapravo već godinama uspješno gradite glumačku i pjevačku karijeru. Imate li osjećaj kao da živite svoj san?

– Pa baš i ne (haha), iako ga vjerojatno živim. Oduvijek sam željela biti pjevačica i glumica i evo – uspjela sam. Ali ima još stvari koje bih htjela napraviti u profesionalnom životu. Samostalni album je, na primjer, moja neostvarena ambicija pa bih jako voljela nastaviti u tom smjeru. Nadam se da ću se u budućnosti više posvetiti glazbi jer sam ju u nekom trenutku zapostavila. Gluma mi je bila jako napeta u razdoblju kada sam upisivala Akademiju, što mi je uspjelo tek iz petog pokušaja, no danas bolje balansiram između ova dva interesa. Naravno da uvijek nešto prevagne, ali zanimljivo, dugo sam mislila da nisam dovoljno dobra u onome što sam u to vrijeme radila i da bih se trebala baviti onim drugim poslom.

X Ja bih vjerojatno odustao nakon prvog neuspjeha na prijemnom. A vi kažete iz petog puta ste upisali Akademiju?

– Zaista ne znam tko je ta djevojka bila. Sad bih se vjerojatno pitala: jesi li ti normalna? Mogu reći da je to definitivno bilo moje najveće životno iskušenje do sada. Imala sam 22 godine kada sam uspjela, a to su valjda godine kad još osjećaš onu žestinu i možeš puno podnijeti za svoj san. Danas bih postupila drukčije, okrenula bih se nečem drugom da se nađem u takvoj situaciji. Tada sam bila iracionalna i sve što sam željela je slijediti svoj san.

X Profesionalno sebi priželjkujete solo album, a privatno?

– U privatnom životu nemam nekih velikih želja ni konkretnih ciljeva. Važnije mi je da se danas osjećam dobro sa samom sobom, a onda će valjda sutra nešto iz toga proizaći. Naravno da priželjkujem stvari kao što su kućica i vrt, ali nemam konkretne planove kako to ostvariti niti se baš puno trudim oko toga.

X S Detourom ste prekinuli suradnju pa ste je nedavno opet obnovili. Kako je došlo do toga?

– Prije tri godine poprilično sam se zasitila rada s bendom, sve me je to jako opterećivalo jer sam imala i dosta angažmana u kazalištu pa sam htjela promijeniti okoliš. Možda je moja odluka došla u nezgodno vrijeme jer je naš drugi album izašao tek godinu ranije, no umjesto da promoviram album, osjećala sam potrebu da se povučem i radim na vlastitim idejama. Oni su krenuli dalje s novom pjevačicom, ali sam ostala u kontaktu s Nenadom. On me je nakon nekog vremena pitao želim li otpjevati “Snijeg” u duetu s njim i ja sam pristala. I tako, mic po mic, evo mene opet u bendu. Super mi je došlo vrijeme koje sam si uzela za odmor jer sam u međuvremenu stasala i stekla više samopouzdanja. Trenutno radimo novi album na kojem će se naći pjesme koje je Nenad sam napisao, i pjesme koje sam ja sama napisala u razdoblju dok smo bili odvojeni.

X Nedavno je izašao singl “Daleko” za koji ste napisali tekst i glazbu. Pjesma govori o potrazi za vlastitim prostorom slobode i, usudio bih se reći, ima jednu feminističku notu. Nedavno smo, pak, vidjeli na društvenim mrežama novu inicijativu “Žene protiv feminizma”. Mislite li vi da ovaj svijet još uvijek treba feminizam?

– Mislim da su u nekim područjima žene totalno prešišale muškarce u igri moći, no s druge strane u raznim dijelovima svijeta je totalno drugačije stanje i patrijarhat je još duboko ukorijenjen. S vremenom su žene zauzele neke društvene pozicije, jer su po svojoj prirodi zapravo vrlo moćne, samo se trebaju usuditi, no patrijarhalne odnose nije jednostavno nadići, to nije proces od 10 godina, trebaju stoljeća da se dođe do ravnopravnosti. Također, nije neravnopravnost po spolu jedina neravnopravnost protiv koje se treba boriti. Ravnopravnost spolova i ravnopravnost na osnovi boje kože, vjere ili neki drugih karakteristika je u osnovi isto pitanje. Ne znam što su žene uključene u spomenutu akciju željele poručiti jer za mene feminizam nije borba protiv muškaraca već borba za ravnopravnost bilo koje vrste. Uostalom feminizam je i kulturalna teorija u čijem ključu čitamo, odnosno razumijemo neka umjetnička djela. Žene su godinama bile podčinjavane, stoga trebamo neki ključ da možemo razumjeti našu povijest i kulturu.

X U kojem ključu ćemo čitati novi Detourov album?

– Promocija našeg novog albuma održat će se 7. studenog u Tvornici, a mogu vam priznati da jako puno očekujemo od njega. Mislim da je to naš najzreliji rad, promijenili smo izričaj, pomaknuli smo se od elektronike i za ranije razdoblje karakterističnih psihodeličnih momenata prema pročišćenom izrazu. Zvuk je sada više akustičan, a melodije su puno prirodnije i manje tmurne. Mislim da će nove pjesme biti dugovječnije.

X U pjevačkim vodama je i vaša sestra Zrinka koja je diplomirala solo pjevanje, no ona njeguje sasvim drukčiji glazbeni izraz, odnosno pjeva sevdalinke. Kako to da su dvije sestre razvile toliko drukčiji glazbeni ukus?

– Mi smo se odmalena razvijale vrlo različito po tom pitanju, ona je više voljela folklor i klasičnu glazbu, a ja pop. No, kad zajedno pjevamo, onda ipak najčešće pjevamo neku narodnu pjesmu koju smo naučile na folkloru, ali, nažalost, ne znam pjevati sevdalinke tako dobro kao Zrinka. U djetinjstvu smo se i sukobljavale oko glazbe, bilo je vikanja, kidanja postera, bacanja ploča kroz prozor… Bile smo općenito jako različite, ona je bila zabavljačica, otvoreno i šarmantno dijete, a mene su svi znali kao Zrinkinu seku… Možda sam razvila drukčiji ukus kako bi se što više razlikovala od nje ili se to dogodilo stoga što smo jednostavno različite osobe. Međutim, s drugim glazbenikom uvijek uspiješ naći neku zajedničku točku jer je glazba univerzalni jezik. A danas, unatoč našim razlikama, najviše volim pjevati baš sa svojom sestrom Zrinkom te s Ivanaom Rushaidat.

X Vi i Ivana Rushaidat imate vrlo sličan put.

– Da, to je jedno dugogodišnje prijateljstvo, a prije godinu dana smo zaključile da bismo mogle zajedno i nešto raditi. Imamo planove napraviti predstavu u koju bismo uklopile svoje pjesme, a od njih bismo složile i album. Mislim da smo nas dvije dobitna kombinacija jer se jako dobro kužimo, kao da smo spojene kroz dijafragmu.

X Nedostaje li u Hrvatskoj festivala na kojima bi se promovirali glazbenici poput vas?

– Kod nas zaista ne fali trash festivala, ali nema onih koji bi promovirali mainstream. Također, i s tim pojmovima su polupani lončići. Ne kužim kako se može dogoditi da Pavel ili Vatra budu nominirani za alternativni album godine na Porinu. Nije to nikakva alternativa, to je čisti mainstream, kao što ni Detour nije klupska glazba. Problem je što je kod nas mainstream nešto drugo, tako smo dobili s jedne strane Jelenu Rozgu, a s druge alternativu, umjesto da stvari nazovemo pravim imenom.

Napisao Siniša Jović
Fotografiju ustupila Maja Posavec
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji