Žaklina Jurić: Karcinom mi je otvorio oči i pomogao da prepoznam lažna prijateljstva

 

Žaklina Jurić

Žaklina Jurić

O tome kako je malom gadu zvanom rak otkazala ugovor o stanovanju u svojoj dojci splitska novinarka Žaklina Jurić (47) upravo je napisala knjigu naslovljenu “Dijagnoza optimist”. Svečanu promociju svog prvijenca upriličit će večeras s početkom u 20 sati u klaustru samostana Sv. Ante na Poljudu gdje će se njezina ispovjest i inače moći kupiti. No, kako nam je otkrila, ovo je tek početak jednog literarnog ciklusa – u nastajanju je već i nova knjiga, a ta će se, pak, baviti životom samohranih majki o čemu će također svjedočiti iz prve ruke. No, iako se nekome spomenute teme mogu učiniti kao težak izbor kojeg prate sumorne misli, čitatelj nipošto neće krenut tim putem uzme li u ruke njezinu priču o borbi za život pa ju je stoga i psihologinja Mirjana Nazor u predgovoru knjige nazvala “neokrunjenom kraljicom optimizma”. Evo prilike da provjerite i zašto:

Preživjeli ste tešku borbu protiv zloćudne bolesti, a iskustvo tog puta upravo ste ukoričili u knjigu. Kako ste uopće došli na ideju da napišite “Dijagnozu optimist” i je li možda ona bila dio samopropisane terapije?

– Ideja za pisanje ove knjige javila mi se u jednoj ordinaciji gdje sam došla po treće mišljenje liječnika kako bih provjerila je li točno da imam tumor. Nakon što mi je liječnica potvrdila dijagnozu odlučila sam bilježiti sve ono što me čeka na putu terapije kako bih pomogla ljudima koji će se naći na istom putu jednog dana, odnosno za sve koji su bili u sličnoj situaciji.
Što se tiče vaše pretpostavke da je bila riječ o samopropisanoj terapiji mogu vam reći da mi se baš sviđa ta ideja jer možda i jest istina da sam se pišući također liječila uz, naravno, terapiju propisanu od strane liječnika. No, knjigu sam prvenstveno željela posvetiti mome sinu i majci jer su oni uvijek u životu bili uz mene, a onda i svim ljudima koji se bore protiv ove opake bolesti.

Knjigom ste dotakli brojna pitanja, pa i ona o pravima pacijenata na potpunu informaciju. U više navrata ste napisali “Imam pravo znati”… Kako stojimo danas s tim pravima?  

–  To jako varira, odnosno ovisi o liječniku na kojeg naiđete. Kad sam došla kod prve liječnice po nalaze vidjela sam na njezinom licu da imam tumor, ali ona tu dijagnozu nije mogla prevaliti preko usta. Ne krivim je, vjerojatno joj nije bilo lako, zapravo mi je i sama priznala da joj je takve dijagnoze teško govoriti mladim ljudima. Osobno ne vidim gdje je razlika, zašto joj je lako reći starijim ljudima da imaju rak budući da, na koncu, svi volimo živjeti bez obzira koliko nam je godina. S drugom doktoricom je bilo slično iskustvo, tek mi je treća otvoreno rekla – “Da, gospođo, imate rak” – ali bila je istovremeno puna optimizma i pružila mi je nadu u život. Iskustvo mi kaže da liječnicima morate postavljati puno pitanja.

Tragično je i to da u Splitu, u kojem dnevno 80-ak ljudi prima kemoterapiju, nema centra za psihološku pomoć osobama oboljelim od malignih bolesti za razliku od Zagreba gdje isti postoji. A psihološka pomoć nije samo potrebna pacijentu već i njegovoj obitelji jer i ona prolazi s bolesnikom kroz traumatično iskustvo. Ja sam brzo shvatila da se moram osloniti na samu sebe pa sam odlučila da ću kroz to iskustvo proći u vicu i šali. Tako je i bilo. A puno mi je pomogla i vjera. Osobno, vjerujem u Isusa Krista, i mislim da je važno vjerovati u nešto da biste preživjeli.  Drugim ljudima, naravno, može pomoći i vjera u nešto drugo pa makar to bilo i – ništa.

Pišete da liječnici nisu najbolje educirani kako saopćiti lošu dijagnozu.

– Referirala sam se na dva slučaja, u prvom me liječnica pregledavala pola sata ali mi nije kazala išta, a u drugom je slučaju liječnica puno govorila, no ništa konkretno. Ja sam, pak, od početka govorila da imam pravo znati koja mi je dijagnoza i koje su mi mogućnosti liječenja i takav stav bih preporučila svim pacijentima.

No, ni samom pacijentu nije lako reći rodbini i prijateljima vijest o bolesti. Vi ste ipak svom tada 13-godišnjem sinu gotovo odmah priznali kroz što prolazite. Je li to bila dobra odluka?

– Svakako je bila dobra odluka, no prije nego sam mu kazala koju dijagnozu imam ipak sam neko vrijeme provela u razmišljanju i savjetovanju s ravnateljicom njegove škole. Ona ga je znala osam godina i smatrala je, također, da je u redu da mu kažem budući sam ga cijeli život odgajala tvrdeći mu kako je i najlošija istina bolja od najljepše laži. On bi me ionako vidio blijedu i sivu i bez obrva i bez trepavica – i što bih mu onda trebala reći?! Nisam navikla biti dvolična. Volim svom sinu pokazivati na vlastitom primjeru kakav treba i on biti sutra te da nikada ne valja odustajati. Mislim da je njemu ova situacija samo pomogla da malo ranije sazrije.

Bolest vas je zatekla kao novinarku na honoraru, odnosno bez “ugovora za stalno” što znači i bez mogućnosti odlaska na plaćeno bolovanje. Vi ste isti dan, odmah nakon operacije poslali iz bolničkog kreveta tekst u redakciju. To mi je zvučalo strašno dok sam čitao knjigu…

– Iako sam honorarac moja redakcija mi je ponudila da budem na bolovanju, no po prirodi sam nemiran duh i ne mogu stajati na mjestu. Nisam se željela dovesti u situaciju da po cijeli dan samo ležim i razmišljam o bolesti, da si brojim dane… Neke negativne povijesne ličnosti su tvrdile da rad oslobađa, ali, moram priznati da je u mom slučaju to i bila istina, možda zato što radim posao koji jako volim. Također, imala sam i veliku pomoć kolega koji su mi slali svoje tonske zapise kada ne bih stigla na sve terene. Iz vlastitog iskustva preporučila bih svim pacijentima s malignim bolestima, a koji nisu vezani za krevet, da se čim prije vrate na posao. Ja sam se radeći osjećala kao da nisam bolesna.

Neki ljudi kažu da je bolest ipak upozorenje da treba zastati, okrenut se više sebi, no kod vas očito nije tako funkcioniralo.

– Bolest mi je promijenila neke poglede na svijet, a istina je i da sam malo usporila tempo u odnosu na ranije. No, nešto me vuklo da pišem i stvaram, probudila bih se rano ujutro, sjela bih za laptop i prepustila se… Tako je i nastala knjiga, zapravo u vrlo kratkom roku. Najlakše je bilo napisati knjigu, no sve ono nakon nje što je potrebno da knjiga ugleda svjetlo dana mnogo je teže.

Žaklina Jurić

Žaklina Jurić

U prvom dijelu knjige djelujete kao radikalni optimist, a to obuhvaća i vrijeme kirurške intervencije, no kad ste otišli kod onkologa činilo se da ste se po prvi put slomili…

– To ste dobro primijetili. Trenutak kad sam se našla pred timom stručnjaka s nalazom PHD-a koji govori o kakvoj je vrsti tumora riječ, bio je jedini trenutak tijekom cijelog liječenja u kojem sam zaplakala. Kad saznaš da imaš tumor nadaš se da nije maligni, kad saznaš da je maligni nadaš se da ćeš dobiti samo zračenje, no na kraju dam dobila “full” opremu koja je podrazumijevala i zračenje i kemoterapiju i pametni lijek i oralne medikamente koje još pijem –  i to me, naravno, slomilo. Kada sam se našla pred ovalnim stolom za kojim je sjedilo 15 liječnika u bijelim kutama osjećala sam se strašno i tada sam shvatila da sam napravila veliku pogrešku što sam sama došla na taj sastanak. To vam je kao da na sudu čekate smrtnu presudu, a nema nikoga da vas drži za ruku. Nakon što sam zaplakala osjetila sam olakšanje, ali brzo sam se digla autosugestijom.

Ovo iskustvo vas je dovelo i do spoznaje da su žene jači spol. Na čemu temeljite tu tvrdnju?

– S tom spoznajom živim već puno godina, a sad sam je još više osvijestila. Primijetila sam da su mnoge žene na kemoterapiju dolazile same, dok su muškarce, u većini slučajeva, pratile žene, nosile im marende, hrabrile ih… slično je bilo i u bolnici. Bila sam u sobi broj 5 s još tri žene, a ukupno smo imale šest sisa i grozne dijagnoze, no to nas nije spriječilo da budemo najveselija soba na odjelu. U sobi broj 1 ležali su muškarci s lakšim dijagnozama no sedam dana, koliko sam bila tamo, uopće se nisu dizali iz kreveta. Medicinska sestra ih je molila da se prošetaju hodnikom da može provjetriti sobu, a na kraju sam ih i ja poticala i vodila u šetnju.
Prijatelji su mi za vrijeme terapije na mail poslali duhovitu karikaturu ćelave žene koja ide na kemoterapiju, a u rukama drži dijete i kese sa spizom te gura još jedna kolica, dok na drugoj sličici muškarac s fibrom 37 leži u postelji i svi ga služe. O tome vam govorim.

I vi ste u jednom trenutku ostali bez kose, ali ste odbili nosiiti periku. Zašto?

– Ne volim umjetne stvari. Ako su Bog ili priroda odlučili da godinu dana budem ćelava ja ću biti ćelava, no poštujem i odluke drugih ljudi koji su odlučili nositi perike ili marame. Ja sam takva izlazila i u javnost, radila sam svoj posao, odlazila na presice pa čak i na onu s predsjednikom Republike…

I kako su ljudi reagirali?

– Kad bih, na primjer, došla u kazalište ćelava nitko me ne bi ni pogledao, no na ulici je bilo svega. Dosta ljudi je piljilo u mene, a bilo je i ružnih dobacivanja, ali se nisam osvrtala jer mi nije stalo što takvi ljudi misle o meni. Smatrala sam da imam pravo na život kakvog trenutno živim i nisam nikome željela dopustiti da ga uništi. Inače, kad sam krenula u Dnevnu bolnicu bila sam jedina ćelava pacijentica pa su me i sami bolesnici s perikama čudno gledali. Međutim, nakom tri mjeseca bila sam samo jedna od šest ili sedam ljudi bez perike. To mi je dokazalo da sam napravila pravu stvar ne samo za sebe nego i za druge ljude. Čovjek treba prihvatiti sebe onakvim kakav je pa će ga onda prihvatiti i drugi ljudi.

Međutim, tijekom bolesti ste izgubili neka prijateljstva.

– Bolest ti daje priliku da otvoriš oči. Izgubila sam jedno dugo prijateljstvo, no nikoga ne krivim jer različiti ljudi različito reagiraju u ovakvim situacijama. Neki se možda boje bolesti ili zaraze. Doživila sam da su me neki ljudi nakon što su doznali da bolujem od tumora već otpisali. No, po tome nipošto nisam izlorian slučaj jer sam čula slične priče i od drugih pacijenata. Možda nije ni loše da ti se dogode neke ružne stvari u životu jer svako zašto ima svoje zato. Meni se dogodilo veliko čišćenje ljudi za koje sam ranije mislila da su mi prijatelji, a zapravo su mi pokazali da nisu. Ali nikome ništa ne zamjeram. Idem dalje.  

Što je najvrjednije što ste naučili kroz ovaj proces?

– Naučila sam da je najvažnije cijeniti život. Ljudi krive stvari zovu problemima, misle da imaju problem ako im dijete ne prolazi s odličnim uspjehom u školi ili ako ih je prevario bračni partner… No, to nisu pravi problemi. U životu postoji samo jedan problem, a on se zove bolest. No, ona nosi potencijal da iz čovjeka izvuče bunt i želju za životom. Ja sam rekla – otkazat ću tom malom gadu podstanarstvo u mom tijelu i skroz ću ga satrat! Odlučila sam iskoristiti svu raspoloživu artiljeriju i izaći kao pobjednik. Stoga bih poručila onima koji se nalaze u sličnoj situaciji – čak ako vas i drugi otpišu bitno je da sami sebe nikada ne otpišete.

U knjizi se niste doticali teme smrti. Kako to?

–  Kad sam čula svoju dijagnozu ja sam jednostavno odlučila živjeti. Za mene smrt nije bila opcija. Nisam pisala o smrti jer o njoj uopće nisam razmišljala. Jedino sam donijela odluku tko bi se trebao brinuti o mom sinu i majci ako dođe do najgoreg, no dalje o tome nisam mislila. Inače, te dvije prekrasne osobe su moji najjači motori koji me guraju naprijed. Osim toga, nije mi bila želja da pacijenti, dok budu čitali knjigu, razmišljaju o smrti već da osvijeste činjenicu kako čovjek koji ima rak može normalno živjeti i raditi i liječiti se kao svaki drugi pacijent. Željela sam i da se malo nasmiju. Treba više pisati i govoriti o veselim stvarima jer nam je okružje ionako ispunjeno lošim vijestima. Čitateljima treba “podmetati” radost.

Što bi, pak, sustav mogao napraviti da još bolje pomogne ljudima suočenim s dijagnozama poput vaše?

– Osim što bi trebalo otvoriti centar za psihološko savjetovanje ljudi suočenih s malignim oboljenjima valjalo bi organizirati i dežurnu telefonsku liniju na koju bi pacijenti tijekom 24 sata na dan mogli dobivati njima važne informacije i savjete o liječenju.

Napisao i snimio Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji