Antonija Čelan Karuza – Nastupala pred 55 milijuna gledatelja, ali najljepše joj je bilo plesati samo za Boga

 

Antonija Čelan Karuza

Antonija Čelan Karuza

Kao rezultat intezivnog ljetnog tečaja odissi plesa, ali i njezine dugogodišnje profesionalne izobrazbe na uglednoj Venunad Kalakendra akademiji u državi Uttar Pradesh u Indiji, Antonija Čelan Karuza i njezina plesna skupina “Mohini”, splitskoj publici će predstaviti recital klasičnog indijskog plesa pod nazivom “Tales of the East” 19. rujna u GKM-u s početkom u 20 sati.

– Riječ je o jedinstvenom nastupu jer će publika po prvi puta imati priliku vidjeti odissi ples u skupnoj izvedbi isključivo splitskih plesača. U skupini pored mene plešu još četiri djevojke, a posebno sam ponosna i na činjenicu da je Split toliko napredan grad pa je dao i svog prvog odissi plesača. Budući da se radi o ljudima koji se već godinama bave suvremenim plesom, kontakt improvizacijama i nekim drugim plesnim formama bili smo u stanju u relativno kratkom roku napraviti zajedničku koreografiju – kaže nam 28-godišnja Antonija koja je, prije nego se uputila na indijski podkontinent učiti odissi ples, magistrirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2008. godine, na smjeru klarinet.

Sada je studentica četvrte godine odissi plesa pa u Indiji provodi godišnje i više od 6 mjeseci, a do druge diplome je dijele još tri godine jer spomenuti studij traje punih sedam godina.

U svibnju se vratila iz te daleke zemlje, a tamo je uspjela zadiviti i Indijce svojim glazbenim i plesnim nastupom u jednom televizijskom showu na postaji ZEE TV iz New Delhija. U emisiji, čija se gledanost kreće oko 55 milijuna, Antoniju su znatiželjno i podrobno ispitivali o njezinom životu na Zapadu ali i njezinoj ljubavi prema istočnim kulturama. Osim toga, učitelji s Venunad Kalakendra akademije uvrstili su je već u skupinu najnaprednijih studenata, prepoznavši njezin talent i veliku predanost odissiju, pa je zajedno s njima ovog proljeća nastupala u plesnim predstavama diljem Indije, od Bangalorea na jugu, preko Zapadnog Bengala do New Delhija na sjeveru.

IMG_9973 (1)

– Ipak, najdraži nastup mi je bio jedan intimni, onaj u kojem smo ja i moja kolegica nastupale u hramu isključivo za božanstvo Gospodina Jaganatha iz čijeg se hrama i razvio ovaj ples sad već star stotinama godina – kaže nam.

Nas je zanimalo i kako su Antonijini roditelji, koji inače žive u Imotskom, prihvatili njezin interes za tu daleku kulturu i drukčiji način života, a ona nam je otkrila da su joj nakon početne začuđenosti i blagog šoka danas i oni velika podrška.

– Roditeljima je ipak najvažnije da njihovo dijete vodi bogat i ispunjen život ma kako se nekome činio neobičan – zaključila je.

A da njezin život budi veliki interes svjedoči i činjenica kako je upravo u montaži i dokumentarac koji se bavi Antonijom Čelan Karuza i njezinom ljubavlju prema odissiju. Film režira Darko Škrobonja, a svjetlo dana bi trebao ugledati, kako nam otkriva Antonija, također ovog rujna.

IMG_0065 (1)

Što se tiče plesnog showa “Tales of the East”, on će se sastojati od četiri dijela, a u onom nazvanom “Prizivanje blagoslova” nastupit će cijela skupina “Mohini”. Antonija se nada i kako će Grad Split prepoznati njezinu inicijativu za njegovanjem multikulturalnosti te da će joj pomoći u osnivanju profesionalne odissi škole u Gradu pod Marjanom.

– Ukoliko želimo biti relevantna turistička destinacija moramo moći gostima ponuditi šarolikiju zabavu, a ne isključivo klape i kola – smatra ona.

 

S Antonijom sam prošle godine prvi put razgovarao. Evo što mi je tada ispričala: 

IMG_2625

Kako ste se upoznali s odissi plesom? Kamo vas je sve ta plesna avantura odvela?

– Prvi put sam uživo vidjela odissi ples u Poljskoj na jednom festivalu, a 2010. godine u Pushkaru u Indiji, gdje sam pohađala plesni seminar kod Colleene Shakti, upoznala sam se s njim pobliže. Taj ples me jednostavno osvojio i sljedeći put, 2011. godine, kad sam bila u Indiji, potražila sam školu odissija i pronašla prekrasne učitelje. Tu je počelo moje profesionalno bavljenje ovim plesom. Provela sam nekoliko mjeseci intezivno vježbajući s njima nakon čega sam odlučila upisati akademiju Dance and Music Institute Venunad Kalakendra. 

Kakav je tempo studiranja?

– Kao strani student provedem nekoliko mjeseci godišnje u Indiji, i tamo intenzivno radim sa svojim učiteljima. U tih nekoliko mjeseci usvajam gradivo za cijelu godinu, a kad se vratim u Hrvatsku, nastavljam intenzivno vježbati i učiti kako bih na kraju nakon povratka u Vrindavan polagala ispite. Ispite polažem na engleskom, hindiju i sanskritu, a osim plesa tu je i puno povijesti i glazbene teorije te indijske klasične književnosti.

Koriste li vam znanja koja ste stekli na splitskoj Akademiji gdje ste diplomirali klarinet?

– Definitivno. Indijska umjetnost, ples i glazba, vrlo su kompleksni. Da nemam znanja koja sam stekla školujući se ovdje, bilo bi mi jako teško usvojiti komplicirane ritmove i pokrete koji prate taj ritam. 

Po čemu je ovaj ples poseban u smislu tehnike?

– Odissi je jedan od osam klasičnih indijskih plesova. Njega karakteriziraju iznimno graciozni pokreti u gornjem dijelu tijela u kombinaciji s vrlo snažnim pokretima donjeg djela te udarcima nogu. Gornji dio tijela predstavlja ženski aspekt, a donji muški. To stvara vizualno prekrasan dojam balansa kada plesač dobro ovlada tehnikom. Ono što je jako važno jesu i ekspresije lica jer odissi nije samo ples nego prava plesna drama. Budući da ples govori o različitim bogovima i božicama, opisujući njihove karakteristike, plesač na neki način mora postati kanal kroz koji će se energija onog karaktera koji predstavlja prenijeti na publiku.

I kakvo je to iskustvo? Zvuči pomalo mistično…

– Trenutak kada kao plesačica potpuno uronim u karakter koji predstavljam, kada se izbrišu razlike između mog identiteta i plesnih pokreta i kada na trenutak čitavo moje biće postane instrument u rukama neke više sile, trenutak je kada se čarolija počne događati i dogodi se istinska, duboka razmjena s publikom. Razmjena na nivou srca. Zbog takvih trenutaka zaboravljam na znoj, suze i bol i idem dalje. Ti rijetki trenuci su razlog zbog kojih se bavim plesom i glazbom.

IMG_2462
Plešu li i muškarci ovaj ples?

– Nekada davno samo su muškarci prenosili znanje ovoga plesa, no danas ima i jako puno žena koje su učiteljice odissija. A što se tiče plesača, jednako su zastupljena oba spola.

Kažu da odissi nije namijenjen samo za zabavu, pa čak ni da bi zadovoljio potrebu za umjetničkim izražavanjem, njegova je prvenstvena funkcija transformacija svijesti. Kažite nam više o tome.

– Postoji jedan spis koji se zove Natya Shastra i koji je zapravo najstariji poznati priručnik koji obuhvaća sve aspekte umjetnosti, glazbu, dramu, ples, likovnu umjetnost… U njemu je opisana i sama svrha umjetnosti, a to je da se svjesnost onoga tko promatra i stvara umjetnost transformira i izdigne iz svakodnevnih okvira gledanja. Zato je važan i sam odabir teme koja se prezentira publici. U odissiju se tako najčešće radi o bogatoj mitologiji vedske književnosti.

Odissi ima zanimljivu povijest. Do prije stotinjak godina zapravo je bio nepoznat široj javnosti. Koje su posebnosti u njegovu razvoju?

– Odissi kao plesna forma ima neprekinutu tradiciju prenošenja znanja s učitelja na učenika već skoro dvije tisuće godina. To je izvorno hramski ples, što znači da se izvodio isključivo da bi se pružilo zadovoljstvo Bogu. U gradu Jaganath Puriju, u državi Orissi, središte je iz kojega je proistekao. Djevojčice koje su plesale odissi odmalena su bile podučavane, no nikada nisu javno izvodile ovaj ples. One su zapravo bile zaručene za hramska božanstva i bile su jako cijenjene u društvu zbog svoje devocijske službe. Tek u zadnjih 80-ak godina odissi je izišao izvan hrama.

IMG_9739808650823
Hramske su se plesačice u nekim kontekstima vezivale i uz prostituciju. Kako je došlo do degradacije hramskog plesa i kakva je situacija danas?

– U trenucima muslimanskih invazija i britanske kolonizacije došlo je do određenih promjena. Muslimanski vladari znali su uzimati plesačice iz hrama i odvoditi ih na svoje dvorove kako bi zabavljale plemstvo i kralja. Međutim, nedavno su se pojavili snažni reformatori koji su pročistili ples od devijacija koje su se dogodile, među njima je najpoznatiji Kelucharan Mohapatra. Plesu je vraćena izvorna čistoća forme i namjene.

Važnu ulogu u vašim izvedbama igraju i kostimi. Od čega se sastoji odissi kostim i koja je simbolika njegovih dijelova?

– Kostim se izrađuje isključivo od svilenog sarija čiji su rubovi ukrašeni na poseban način. Plesač na glavi nosi krunu koja predstavlja hram. Nakit je srebrne boje, što je specifičnost odissija jer je u drugim plesovima nakit zlatne boje. Na nogama su obavezne nanogvice s kojima pratimo ritam. Kostim je ukupno težak oko pet kilograma od čega na nanogvice otpadaju skoro tri.

Kakve su bile reakcije vaše obitelji i supruga kada ste odlučili “žrtvovati” karijeru profesorice klarineta i u potpunosti se posvetiti plesu?


– Ne bih rekla da sam žrtvovala karijeru nego sam svoj fokus prebacila na usavršavanje na plesnoj akademiji. Ja se i dalje aktivno bavim glazbom, skladam i sviram sa svojim bendom. Jedno ne isključuje drugo, ove stvari su se jednostavno nadopunile. Želim postati umjetnik performer u punom smislu te riječi. To je moja priroda, privučena sam svim aspektima umjetnosti i želim se do kraja usavršavati u tom pogledu. 

DSC01385
No iz meanstreama ste ipak skrenuli u alternativu. Što vam je taj pomak donio u umjetničkom smislu? 


– Nisam sebe nikada klasificirala kao alternativca, no mogu reći da sam oduvijek bila znatiželjna i pomalo avanturističkog duha. Nisam se nikada zadovoljavala samo onim što mi je bilo servirano. Nešto duboko u meni tjeralo me da uvijek tražim više od onoga što se vidi na prvi pogled. To me dovelo do toga da sam se počela upoznavati s različitim aspektima umjetnosti. Nisam se mogla zadržati samo na klasičnoj glazbi i klarinetu. Kombiniranje različitih znanja i pristupa na kraju me dovelo do toga da sada kombiniram i klarinet i odissi ples i tribal fusion belly dance i ples s vatrom te cirkuske vještine. 

Što mislite da bi drugim ljudima moglo biti inspirativno iz vaše životne priče? 

– Ovo je pitanje za kraj života (smijeh). Sebe vidim kao putnika koji slijedi neki duboki unutarnji impuls koji svi imamo u sebi, ali je ponekad teško smoći hrabrosti slijediti ga. Međutim, to se definitivno isplati. Svu onu energiju koju ulažemo u žaljenje kako stvari oko nas ne funkcioniraju ili kako bismo voljeli biti negdje drugdje, a to je u biti jako puno energije, samo treba preusmjeriti u ostvarenje onoga što stvarno želimo. Taj trud će na kraju biti prepoznat i nagrađen.

IMG_9977

Napisao Siniša Jović
Fotografije ustupila Antonija Čelan Karuza; snimili Goran Jović i Srđan Tutnjević 
Oba teksta su originalno objavljena u Slobodnoj Dalmaciji