Splićanka u Keniji: Djeci Afrike je glavna briga kako preživjeti dan, a optimizam im je često jedino oruđe

IMG_20140831_103419

Jako nam je drago kad nas posjete bijelci koji su došli upoznati ljude, a ne samo vidjeti naše životinje, iskreno je priznao jedan Kenijac, plastično ilustrirajući još uvijek dominantno neokolonijalni odnos razvijenog svijeta prema ovoj afričkoj državi, našoj sugovornici, 27-godišnjoj Splićanki Piniji Poljaković, koja se upravo vratila iz te zemlje na istoku Crnog kontinenta, gdje je provela mjesec dana volontirajući s djecom i mladima.

Iako se ova studentica završne godine diplomskog studija kulturne sociologije, koji se kao međunarodni združeni program provodi na Sveučilištu u Zadru, ponajprije uputila u Keniju u svrhu znanstvenog istraživanja za svoj magistarski rad, srce joj nije moglo ostati hladno i nezainteresirano za nedaće tamošnjih ljudi. Stoga se Pinija, inače dugogodišnja volonterka različitih splitskih udruga (spomenimo tek njezin angažman na hvalevrijednom projektu “Ples s anđelima”) odmah prihvatila posla i organizirala niz radionica za djecu i mlade u Kiberi, jednom od najvećih afričkih slamova.

Ovaj slam se nalazi pet kilometara od centra kenijske prijestolnice Nairobija, a kakvi uvjeti života u njemu prevladavaju možda najbolje ilustrira vrlo raširena praksa tzv. “letećih wc-a”. O čemu je riječ? Budući da nemaju izgrađenu kanalizaciju, ljudi često obavljaju nuždu u plastičnim vrećicama, nakon čega zavitlaju s njima u zrak – pa kud odlete, svjedoči nam Pinija.

– Zemlja je to velikih paradoksa. Unatoč bijedi i siromaštvu, ljudi u slamovima i kenijskim selima žele biti dio suvremenog svijeta, tako gotovo svi imaju mobitele i profile na Facebooku, makar mnogi od njih nemaju ni priključak za struju. Najčešće cijelo selo puni baterije za mobitele na samo jednoj utičnici – priča nam Pinija, koju su djeca i mladi s oduševljenjem primili u svoj krug.

U Kiberi je držala različite radionice s djecom najmlađeg uzrasta, dok je u gradiću Kitengela, u katoličkoj crkvi Saint Monica, s nešto starijim klincima vodila radionicu “Globalni izazovi mladih”. A evo što nam je rekla o izazovima i problemima s kojima se oni suočavaju svakodnevno.

Image-1 (1)

– U Keniji djeca i mladi nemaju besplatno obrazovanje ni na jednoj razini, a isto tako, nemaju ni besplatno zdravstveno osiguranje. Međutim, ono čega im nipošto ne nedostaje jest veliki optimizam. Makar živjeli u kolibama sagrađenim od balege i blata ili u improviziranim straćarama od late, mladi u Keniji vjeruju, za razliku od nas, da su oni snaga koja može promijeniti situaciju u svojoj zemlji – otkrila nam je ova buduća sociologinja, napominjući kako se svakako namjerava, prije ili poslije, vratiti u Keniju.

U međuvremenu, Pinija će financirati školovanje jedne djevojčice, koja ju je, kao njezina “mala asistentica”, jako dojmila, a među prijateljima i znancima već je prikupila novac za tri semestra njezinog školovanja.

– Riječ je o djeci koja žive u gotovo nezamislivim uvjetima. Nije rijetkost upoznati osmogodišnjeg mališana koji mora brinuti o bratu ili sestri u dobi od 5 godina jer nemaju drugih članova obitelji. Njihova je glavna briga kako preživjeti dan, a optimizam im je često jedino oruđe – priča Pinija dodajući kako je od taksiste, dok se na povratku vozila u zračnu luku, čula zanimljivu životnu mudrost. On joj je kazao da na ovome svijetu postoje zapravo samo dvije vrste ljudi: oni koji su zaraženi virusom sreće, i oni koji su zaraženi virusom nesreće. A mnogi Kenijci, zaključuje Pinija, od najranijih nogu nauče da je depresija privilegij kojeg si ne mogu priuštiti. 

– Ljudi su mi govorili da me ništa ne može pripremiti za odlazak u Afriku, ali nitko mi nije rekao da te ništa ne može pripremiti ni za povratak u Split i njegovo stanje uma – kroz smijeh nam je priznala, napominjući kako joj je Afrika osvijestila sve privilegije našeg života, koje su nepobitne, makar nam se ponekad činilo da životarimo negdje na periferiji Europe.

IMG_20140903_123358

Sada, po povratku, Piniju očekuje analiza rezultata njezinog istraživanja.  Njega je financirao institut “Heinrich Boll” iz Berlina, a stipendiju je dobila zahvaljujući pomoći mentorice Karin Doolan. U istraživanju se bavila temom sigurnosti hrane pod utjecajem klimatskih promjena iz perspektive globalne socijalne nepravde. Za te je potrebe intervjuirala Kenijce uključenje u rad udruga koje se bave unaprijeđenjem statusa poljoprivrednika u Keniji, gdje su čak oko 70 posto obrađivača zemlje – žene.

– Najrazvijenije zemlje svijeta uzrokuju golema onečišćenja zbog čega, pak, posljedično dolazi do klimatski promjena. Stanovnici Afrike zbog njih više ne znaju kad je kišna, a kad sušna sezona. Muči ih glad, sele se iz jednog dijela zemlje u drugi što dovodi do plemenskih ratova, a za to vrijeme razvijeni svijet ne plaća nikakvu odštetu tim ljudima… – zaključuje Pinija.

Za kraj smo je upitali što mi, kao obični građani Hrvatske, možemo napraviti za ljude u Keniji.

– Učiteljica u jednoj školi se doslovce rasplakala kada sam joj poklonila 15 olovki za pisanje. Stoga bih zaključila da im je svaka pomoć dobrodošla. Upoznala sam divne ljudi koji rade u neprofitnoj, nevladinoj udruzi Kosmos Solution International. Ona je usmjerena na pružanje pomoći u slamovima i ruralnim područjima Kenije. Putem brojnih projekata, volontiranjem i sponzoriranjem, aktivno pridonose školovanju učenika i educiranju žena u poljoprivrednoj proizvodnji. Surađuju i sa sveučilištima diljem svijeta kroz organizirane studentske posjete školama, sirotištima i selima. Ukoliko želite pripomoći volonterskim radom ili donacijom više informacija možete naći na stranici www.kosmossolutions.org – odgovorila nam je Pinija.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji