Josipa Lisac: Izgradila sam svoj svijet da bi mi bude lijepo

blajh3Kao manifest totalnog oslobođenja od stege i zadanosti zvučali su osamdesetih njezini stihovi “danas sam luda, ne znam što hoću”, međutim, Josipa Lisac nam u razgovoru kaže kako je već dugo svjesna tko je ona zapravo i što želi od života. Dapače, u tome i leži tajna njezina uspjeha. A kako i ne bi bila svjesna kad je, ipak, riječ o jednoj “boginji” koja “zvijezdama prepušta sebe”. No, i unatoč zvjezdanim sferama, kojima definitivno pripada, život je, priznaje, nije uvijek mazio. Ipak, nikada nije odustajala, pa je postala, ne samo omiljena pjevačica neponovljiva glasa i zadivljujuće scenske karizme, već i životna inspiracija mnogima. Ponajviše onima koji su povjerovali da zaista “i u mraku katkad nikne divan cvijet”. Stoga nam je bila prava čast ugostiti je u ovotjednom izdanju “Linije X”, nakon koncerta u splitskom HNK.
Premijerno ste se pojavili na “Runjićevim večerima” i odmah ste osvojili priznanje “Zdenko Runjić” za doprinos manifestaciji. Kakav je bio osjećaj?

– Nisam došla na “Runjićeve večeri” radi nagrade, štoviše, uopće nisam znala da ću dobiti ovo priznanje, ali bilo je lijepo primiti ga. Zahvaljujem onome tko je mislio na mene. Da budem iskrena, uopće ne znam tko odlučuje o nagradi, koga sam to taknula u srce. Meni je zapravo cilj bio prekrasnu pjesmu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća “Kapetane moj”, u suradnji s Antom Gelom, prezentirati na jedan novi, drukčiji način, pokazati maštovitost, odnosno da pjesma ne mora uvijek biti izvedena na isti način. Ta kreativnost je ono što me uvijek jako veseli.

U svakom slučaju, pozdravila bih ovu manifestaciju s kojom sam upoznata od njezinih početaka, a sudjelovala sam i na retrospektivnoj večeri posvećenoj Zdenkovim pjesmama, u Opatiji 2004. godine. Tada sam pjevala “Oluju” i također sam bila šokantna i provokativna, kako su svi primijetili. Međutim, kod mene ta provokacija nikada ne postoji samo zbog provokacije, nego se naprosto radi o istini koja proizlazi iz mog puta. Ne mogu za sebe tvrditi da sam umjetnica, ali vjerujem da sam na tom putu i možda jednog dana dotaknem umjetnost. No, vrijeme će pokazati koliko moj rad vrijedi. Sve ono što sam napravila ostavljam drugima na prepoznavanje.

 

“Runjićeve večeri” su izrasle u jednu vrlo uspješnu platformu na kojoj se promoviraju i mlada imena hrvatske i regionalne glazbene scene. Koga vi cijenite od pjevača novije generacije?

– Na “Runjićevim večerima” sam doživjela niz nevjerojatnih susreta s mladim ljudima koje nikada ranije nisam vidjela. Pohvalila sam Damira Kedžu jer on naprosto predivno pjeva. Nisam mu zapravo morala bilo što reći budući da Damir, očito, već sve zna, ali, ipak, nisam odoljela podijeliti svoje impresije jer sam baš željela da ih čuje. Fantastičan je! Slatka mi je i mala Lucija, a jako dirljiva je bila i Bojana Stamenov iz Beograda. Znate, već sam naučila na takve susrete kad nekog uhvatiš za ruke pa navre erupcija emocija, pa navru suze i sreća. Bojana mi je rekla: “Jako sam ponosna što sam vas upoznala”, a ja sam njoj kazala: “Ja sam jako sretna što si se ti rodila i što sam te čula kako pjevaš.”

Zaista se radujem tim mladim ljudima! Pa neka se pojavi i samo jedno novo ime, to je već uspjeh! Ne moramo ih odmah tražiti deset. Ali ostaje pitanje što ćemo s njima?! Voljela bih da ostvare uspješne karijere.

Vi ste ostvarili izuzetnu karijeru i status za vječnost kada je u pitanju povijest hrvatske pop i rock glazbe. S te pozicije, a kao svojevrstan savjet generacijama koje dolaze, što je po vama najvažnije za uspjeh u ovom poslu?

– Važno je sve. Znate kaj, nema vam tu recepata, u ovom poslu je sve vrlo neizvjesno, ti možeš raditi na sebi, možeš vjerovati u sebe, ali… Jedino što sa sigurnošću mogu reći je da se uvijek dogodi ono što se mora dogoditi, bilo pozitivno, bilo negativno. Kročim ovom stazom još od dvanaeste godine, kada sam postala članica Dječjeg zbora Hrvatske televizije, ali i meni je trebalo vremena da osvjestim vlastiti put. Sada znam da sam bila predodređena da postanem ono što jesam, odnosno da glazba bude cijeli moj svijet. No, uvijek sam se odnosila s puno odgovornosti prema sebi i svima drugima koji su me probirali, tolerirali i voljeli kroz sve moje mjene. Mislim da je jako bitno shvatiti važnost odgovornosti.

Pjevanje nije samo profesija ili zanat nego ljubav kroz koju ćeš izgraditi sebe. Kad dođeš do toga, onda više ne govorimo ni o pozivu nego o smislu postojanja. Za mene je glazba taj smisao pa sam na ovom putu cijelo vrijeme bez ikakvog vrludanja. Ne volim lutati i ne volim ljude koji ne znaju gdje su, pa lutaju. Ja znam gdje sam, kuda ću i kako dalje. Ponekad je to i težak put – per aspera ad astra! – a brojni izazovi te čekaju kako bi preispitali tvoju snagu, odnosno slabost. Međutim, ustrajnost je izuzetno bitna. Ona mi je pomogla da izgradim svoj svijet. Nitko ga drugi nije napravio za mene. A zašto sam izgradila svoj svijet? Da bi mi bilo lijepo! Da se osjećam svoja! To ne znači da istovremeno nisam svjesna što se događa oko mene. Svjesna sam, ali želim imati svoj mir. Lako je otići na pusti otok, ali hajde ti pronađi mir u ovom žrvnju.

Jeste li zadovoljni svojom karijerom, svim onim što ste napravili ili se ponekad probudite i pomislite: “Joj, baš bih voljela snimiti još jedan album, imati još jedan hit…”?

– Snimit ću novi album, već radim na tome. Prošle godine sam ostvarila suradnju s mladom riječkom grupom Quasarr na pjesmi koja se zove “Ljubav”, a koja je “vrlo 21. stoljeće”. No, ja vam se ne žurim jako. Događa mi se da snimim pjesmu, a ljudi me nakon šest mjeseci pitaju “Kad buš nekaj novo?” Pa to je novo! Moraš dati pjesmi vremena, ona mora zaživjeti, možda joj ne treba deset godina, ali treba joj sigurno pet… U svakom slučaju, treba postojati i neki razlog za snimanje albuma. Trenutno radim sa slovenskim glazbenikom Janijem Haceom iz grupe Siddharta, a u međuvremenu sam s maherom Ilijom Rudmanom snimila elektroničku pjesmu “Bad Passion” na izmišljenom jeziku. Bio je to eksperiment u kojem sam se jako dobro snašla. Mogu zalaziti u različite glazbene idiome, a velika mi je želja snimiti album naših etno pjesama. I antologija će mi izaći, možda ne ovo godine, ali uskoro… puno suradnji sam snimila. Joj, Bože, pa što bi vi još htjeli?! (smijeh)

Neki ljudi su već napravili dovoljno velik i značajan opus da ne moraju, barem što se mene tiče, više ništa napraviti. Dovoljno je da postoje.

– Nikada me nije zanimala kvantiteta, uvijek mi je bilo važnije kako je nešto odjeknulo, no, doista, imam vrlo bogat opus. Započeo je tamo negdje s pjesmama “Kapetane moj” i “Oluja”, a zatim je došao Karlo Metikoš i unio cijeli svijet s kojim sam bila zadivljena. Napravio je nešto najvedrije u našoj glazbi. Još 1973. smo snimili “Dnevnik jedne ljubavi”, prvi konceptualni album, dok je u svijetu nešto slično tek započelo 1979. s albumom “The Wall” Pink Floyda. Dakle, mi smo bili njihova preteča! A onda se dogodio i “Gubec-beg” i sve te predivne arije. Trebalo je otići i u Ameriku i snimiti album “Made in USA”…

Kroz koncerte uvijek donosim kronologiju tog velikog opusa jer neke pjesme jednostavno morate otpjevati. Evo, recimo, da ne otpjevam “Maglu” mislim da bi uslijedio protest publike! No, uvijek se trudim da ta kronologija bude osvježena, naposlijetku, volim se glazbeno igrati. A ljudi koji dolaze na koncerte ionako ne dolaze slušati CD, nego zbog cjelokupnog doživljaja, te igre emocija, mog propitkivanja sebe – mogu li drugačije i bolje? Pred publiku izlazim s velikim uloženim trudom i istinom. Možda ću sutra reći: “Moglo je biti i bolje”. Ali u tom trenutku na sceni, vjerujte mi, dajem uvijek najbolje od sebe.

Što vas čini sretnom?

– Vi ste rekli jednu lijepu rečenicu – “Netko je napravio nešto i divno je što postoji”. A ja sam vam jako sretna što postojim. Kroz život čovjek prolazi kroz različite situacije i izgrađuje sebe, međutim taj proces nikada ne završava, uvijek se može dalje. To je moj mentalni sklop. U meni još uvijek živi jedna mala djevojčica koja sebe ne uzima zdravo za gotovo. Pred svaki koncert ponašam se kao da ništa nije bilo prije. Ne osjećam tremu, ali osjećam silni zanos i odgovornost. To je za mene sreća. Zahvalna sam i ponizna. Na jednom koncertu sam spontano izrekla misao koja je jako lijepo odjeknula pa ću je i sada ponoviti – Nikada nisam željela poletjeti tako visoko da polomim krila. Uvijek sam željela biti ovdje s vama i biti svoja!

blajh6

Ako biste u ovom trenutku trebali izrazit zahvalnost životu, na čemu biste sve bili zahvalni?

– Život mi je pružio nešto najljepše – upoznala sam što je to ljubav. Ne samo da sam je upoznala nego sam je i živjela i još uvijek je živim. Zbog toga osjećam veliku zahvalnost. Jučer, nakon koncerta, kad sam došla u sobu rekla sam: “Karlo, hvala ti. Ovo ti mene zapravo vodiš tamo gdje treba ići.” Iako bih možda i ja sama to znala, divno je osjećati ljubav i skrb jedne prekrasne osobe kao što je Karlo Metikoš. Kaj meni treba više?!

Spomenuli ste da ste uspjeli izgradit svijet za sebe, no zanima me, kao javna osoba, osjećate li potrebu ili želju da utječete na druge ljude, odnosno na društvo?

– Mislim da kroz svoja djela, a tako bi i trebalo biti, najviše utječem na druge. Evo, kao što sam spomenula, kroz susrete s mladim ljudima na “Runjićevim večerima” dobila sam, kroz njihove zahvale i oduševljenja, povratnu informaciju da su neke poruke ipak usješno poslane. Život ti namjesti da doznaš. Na primjer, nedavno mi je jedna osoba, gospođa Viktorija iz Kotora, prišla na koncertu u Sarajevu i zamolila me za trenutak vremena. Kazala mi je da je na taj moment čekala više od 25 godina. Njezine riječi su bile: “Vidjela sam vas kako se borite u životu i to mi je dalo snage da izdržim na svom putu. Inspirirali ste me da i ja probam biti tako hrabra i tako snažna.” To je ono što uglavnom čujem od drugih, a takve reakcije i meni pomognu u trenucima kada se zapitam, suočena s ružnim stvarima oko nas, “Ima li sve ovo smisla?” Naravno da ima smisla, ali život je ponekad težak. Međutim, živjeti znači vjerovati.

Što mislite o aktualnom, sve snažnijem, zaoštravanju ideoloških sukoba između pronositelja liberalnog i konzervativnog svjetonazora u Hrvatskoj?
– Ne pratim previše te gluposti. Uvijek se okrećem čovjeku, isključivo me zanima njegov karakter. Danas ljudi jako puno pričaju kako bi nešto trebalo biti, ali to su samo riječi. Daj mi djela! Živimo mir! Živimo ljubav! Nemoj mi samo pričati o tome.

Na primjer, bila sam pozvana na Svjetski dan mira 21. rujna u Amsterdamu da predstavljam Hrvatsku na velikom koncertu koji se prenosio u 42 zemlje, i koji je okupio ljude iz cijelog svijeta. Tamo sam osjetila fantastičnu energiju povezanosti svih nas i to kroz glazbu. Bila sam u društvu sa srbijanskim etnopjevačem Slobodanom Trkuljom. On je želio da zajedno izvedemo pjesmu “Zvira voda” koju sam uvrstila na album “Živim po svome”. Joj, kako je to zvučalo! Dva totalno inkompatibila glasa, ali sjajna izvedba! Upoznala sam fantastične zvijezde, jednu Asalu, Oletu Adams… predivne ljude koji su tamo došli u ime mira…

Ostavljate dojam osobe koja je u sebi pomirila kreativni, iskričavi, fluidni duh djeteta i mudrost zen majstora. Je li introspekcija vaš glavni hobi?

– Ja mislim da jest. Jako puno razgovaram sa sobom i nikad mi nije dosadno. Štoviše, jako se ugodno osjećam kada sam u društvu sama sa sobom. Ljudi me često pitaju. “Jeste li sami?” O da, sama sam, ali nikad usamljena. Živim u fantastičnom svijetu punom vizija koje mi dolaze…

Što vas sada zaokuplja?

– Veliki lijepi koncert u čast Karlu Metikošu koji će se održati 10. prosinca u Tvornici. Ove godine će biti u ludom rokerskom izdanju. Prošle godine smo slavili veliku obljetnicu – 40 godina “Dnevnika jedne ljubavi” – pa sam dobila jako puno pisama i mailova iz Splita s pritužbama zašto koncert nisam održala i u vašem gradu. Naime, Split i ja se jako volimo oduvijek i na tome sam također zahvalna. No, govoreći o budućim planovima moram priznati da imam još jako puno energije, želje i volje.

A kad pogledate unatrag, što vas je život naučio?

– Naučila sam mnogo, no čovjek uči dok je živ. Ipak, ako bih morala nešto istaknuti, rekla bih da je izuzetno teško biti svoj. Uvijek idem naprijed poduzimajući velike rizike, ali tako valjda mora biti. No, iako možete izgubiti, hodajući tom stazom možete biti i dobitnik. Zahvalna sam na svemu što mi je život dao, od onih najljepših situacija do najtežih. Život me susreo sa smrću i tada sam osjetila najveću kušnju. Valjda je htio ispitati moju hrabrost, ali sam se pokazala hrabra i shvatila sam da želim živjeti.

Selfie s Josipom

Selfie s Josipom

 

Napisao Siniša Jović
Fotografije: Marko Grubišić, izvor www.josipalisac.com
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji