Daniel Mackler: Nerazriješene traume iz djetinjstva vode u rasizam, seksizam i homofobiju

mackler-photo-1-smallerI dok jedni Daniela Macklera, američkog redatelja dokumentarnih filmova o temama iz područja mentalnog zdravlja, koji je vodio u New Yorku i licenciranu praksu psihoterapeuta više od deset godina, nazivaju vizionarom, za druge je riječ o kontroverznom čovjeku čije su ideje diskutabilne, posebice kada govori o mogućem normalnom životu bez medikamenata kod ljudi s psihijatrijskim dijagnozama. Upravo je ta problematika tema jednog od njegova četiri dokumentarna filma koja je do sada snimio, a koji je nazvao “Coming Off Psych Drugs”.

U okviru projekta “Psihičko zdravlje u zajednici: Terapija po mjeri čovjeka”, poduprtog i od strane našeg Ministarstva zdravlja, udruga Ludruga iz Zagreba pozvala je Macklera da gostuje u Hrvatskoj. Na turneji je posjetio i Split gdje je u Udruzi “Most” te uz potporu “Feniksa”, splitske grupe za međusobnu potporu osoba s psihičkim teškoćama, održana projekcija spomenutog filma kao i diskusija na ovu temu. Međutim, to nipošto nije jedini interes Daniela Macklera. Štoviše, njegova glavna strast leži u području psihičkih trauma iz razdoblja prvih godina života, a njegovi se pogledi na ovu problematiku dobrim dijelom oslanjaju na rad švicarske psihologinje Alice Miller. Stoga su uzroci, manifestacije i posljedice nerazriješenih trauma iz prvih godina ljudskog života i bili glavnom temom našeg razgovora s Danielom budući da naš sugovornik vjeruje kako je riječ o mnogo raširenijoj pojavi negoli se u društvu misli.

Završili ste studij biologije, no naknadno ste se obrazovali za psihoterapeuta. Međutim, nakon cijele dekade djelovanja u psihoterapiji, stavili ste ključ u bravu i zatvorili ste praksu. Kako se to dogodilo?

– Za mene je uvijek bilo važno slijediti vlastitu strast, a ona se mijenjala kako sam se ja mijenjao i razvijao. Počela je s biologijom, ali sam ubrzo shvatio da me od cijele biologije najviše zanima čovjek i njegovi odnosi s drugima. Psihoterapija mi je pružila odličnu priliku da istražujem to područje i da budem koristan, no deset godina bavljenja psihoterapijom pokazalo se na kraju vrlo iscrpljujućim poslom. Naučio sam mnogo o terapiji, ali se to znanje pretočilo u novu strast – onu prema snimanju dokumentaraca koji se bave područjem mentalnog zdravlja. Shvatio sam da filmovima mogu dodirnuti puno više ljudi te omogućiti glasovima drugih da se bolje čuju.
Terapija se uvijek odvija u vrlo privatnom, intimnom okruženju, ali u suštini stalno slušate slične priče, između ostalog i one o uvjetima u zdravstvenom sustavu. Pitao sam se zašto i ostatak svijeta ne bi čuo ove priče, pa sam počeo pisati i objavljivati, no većina ljudi, posebno pacijenti koji su se liječili na psihijatriji, ne čitaju mnogo. Zato sam se okrenuo filmu kao mediju, što mi je odjednom donijelo široku publiku i promijenilo život.
Moć samoizlječenja

Psihoterapiju ste u jednom trenutku zamijenili konceptom samoterapije. Kako to funkcionira? Što znači kad osoba samoj sebi postaje terapeut?

– Ljudi imaju moć izlječenja u sebi samima. Tim potencijalom mogu izliječiti sebe, svoje veze, svoj život. Lijepo je da imaš nekoga tko ti pomaže, tko ti služi kao katalizator u tom procesu, no na kraju sam snosiš odgovornost za vlastiti život. Ja sam u jednom trenutku shvatio da sam bolji terapeut samome sebi nego oni kojima sam plaćao da mi budu terapeuti. Osjetio sam da imam više energije i vremena za to, a, naposljetku, bilo je i mnogo jeftinije. Međutim, najdublji razlog promjene proistekao je iz spoznaje da se pravi odgovori uvijek nalaze unutar svake osobe. Bez obzira na to koliko problema netko imao i koje vrste ti problemi bili, duboko u sebi svaka osoba najbolje zna što želi i treba. Samo je pitanje motivacije, hrabrosti i energije hoće li pronaći te odgovore. Ponekad nam terapeut u tome može pomoći, ali baveći se ovom praksom shvatio sam da čak i u okviru psihoterapije ultimativni terapeut je uvijek klijent koji na kraju mora pogledati duboko u sebe i izboriti se za samoga sebe.

Jedan od vaših glavnih interesa iz područja mentalnog zdravlja jest problem trauma iz ranog djetinjstva. Koji je mehanizam te traume? Kako se ona javlja?

– Djeca imaju jako puno potreba, no iako će mnogi ljudi reći da savršeni roditelji ne postoje, ako se dječje potrebe ne zadovolje ona će patiti, ponekad vrlo ozbiljno i na ekstremne načine. Zapravo svi nosimo traume, blaže ili teže, iz tog razdoblja života. Mnogi ljudi koje sam upoznao tijekom terapije i o kojima sam snimao filmove pretrpjeli su ekstremne oblike trauma, poput roditeljskog zanemarivanja ili zlostavljanja, razvoda, rata, bullyinga u školi… Neki ljudi koji prožive ekstreme traume poput ovih, reagiraju na ekstremne načine, a njih, pak, nazivamo mentalnim poremećajima, odnosno etiketiramo ih kao shizofrenije, bipolarne poremećaje itd.. Te traume iz ranog djetinjstva često se zamrznu negdje duboko u ljudima, a kada se odmrznu, ispolje se kroz leće odraslih ljudi, često na načine koji su nam nerazumljivi, pa se obično etiketiraju pojedinim psihijatrjskim dijagnozama. Društvo osjeća jaku nelagodu i strah kada neki tridesetogodišnjak ispolji nerazriješenu bolnu trumu stečenu dok je bio jednogodišnje, dvogodišnje ili trogodišnje dijete. A kada se društvo, uključujući i stručnjake, uplaši takvih situacija, ljude se stavi na medikamente te ih se pospremi u bolnice uz nastojanje da ponovno budu “normalni”. Mislim da postoji strašno veliko nerazumijevanje kroza što ti ljudi zapravo prolaze.

Obično lako prepoznajemo i razumijemo teže oblike trauma, poput zlostavljanja, no vi s druge strane tvrdite da postoji širok dijapazon trauma koje nastaju u tzv. normalnim obiteljima, odnosno vjerujete da je proizvodnja ovih trauma svojevrsna norma modernog društva.

– Mnogo se ljudi oko ovog pitanja ne slaže sa mnom jer ja mislim da većina roditelja ne zadovoljava potrebe svoje djece. Većina roditelja uopće nije trebala imati djecu jer nemaju pojma kako biti dobar roditelj, a unatoč tome redom očekuju da ih njihova djeca vole. Na kraju ta djeca iziđu oštećena, na ovaj ili onaj način, no budući da se ta pojava toliko često ponavlja, nitko ne priča o tome. Mnogi se ljudi i ne sjećaju vlastitog djetinjstva ili tvrde kako su imali predivno odrastanje, uopće se ne sjećajući vlastitih emocija. Međutim, ako malo bolje pogledate svuda oko sebe, možete vidjeti tu istraumatiziranu djecu u odraslim ljudima. Ni ja, naravno, nisam izbjegao toj sudbini. U suštini, potrebe djece se strašno podcjenjuju, stoga ona izrastaju u ljude koji su zbunjeni u svezi s tim što uopće žele od života, u ljude kojima nedostaje motivacije, u one koji su deprimirani… Roditelji su toliko nepovezani s vlastitom djecom da obično nisu u stanju niti vidjeti njihovu patnju.

Koje sve mogu biti posljedice nerazriješenih trauma iz djetinjstva?

– Posljedice mogu biti vrlo različite, od osjećaja potištenosti do depresije, raznih psihoza, konfuzije, nesretnih veza, pa sve do toga da pojedinci usvajaju zlostavljačko ponašanje i primjenjuju ga na svoju djecu. Neka djeca završe i u ovisnostima. A na razini društva te posljedice možemo prepoznati i u našem nemarnom odnosu prema okolišu, odnosno njegovu masovnom zagađenju. Ljudi koji nisu bili traumatizirani nikada neće poželjeti ubiti drugu osobu, niti će biti opterećeni rasizmom, seksizmom ili homofobijom. Te silne navale bijesa i mržnje izlaze iz njih jer nisu prošli kroz proces iscjeljivanja.

A zašto toliko puno ljudi odbija prolaziti kroz procese emocionalnog iscjeljivanja?

– Zato što je taj proces izuzetno bolan. Ako imaš 35 godina, na primjer, a još živiš s roditeljima i ovisiš o njima jer te oni hrane i odijevaju, a zapravo su te istraumatizirali kao dijete, što bi se dogodilo da im kažeš “Hej vas dvoje, odjebite iz mog života!”? To vam život ne bi učinilo lakšim na praktičnoj razini, zar ne?
Na unutarnjoj razini, ljudi koji su bili traumatizirani najčešće postaju slični onima koji su ih traumatizirali, pa bi to u suštini značilo da se moraju konfrontirati i sa samima sobom. Čini se mnogo jednostavnije i ugodnije živjeti nesvjesno, iako su dugotrajne posljedice toga, naravno, užasne. Ulazak u traume iz djetinjstva može biti vrlo bolan put. Nisam religiozna osoba, ali ja u tom putu vidim oslobođenje, odnosno mogućnost da se nađe svrha života i ispunjenje. Ali to nije lagan put. Većina ljudi izabire onaj lakši – oženi se, imaj djecu, nađi posao…

Na putu razrješavanja vlastitih trauma iz djetinjstva vi ste se koristili i metodom pisanja dnevnika.

– Neki ljudi se ne osjećaju ugodno pisati dnevnik, no za mene je to dobar način samopomoći. Zapitaš se, na primjer, kako se osjećaš i onda pišeš o tome. Iskustvo mi kaže da prilikom pisanja dnevnika svašta može izići na vidjelo. Za mnoge je to bolno, no ja sam baš ovim putem dobio odgovore koji su mi trebali, a neki su bili doista šokantni. Dnevnik nam, dakle, može poslužiti kao naš osobni terapeut, a od pomoći, svakako, uvijek može biti i iskreni razgovor s prijateljima. U procesu razrješavanja trauma iz djetinjstva važnu ulogu ima i odluka da živimo zdravim životnim stilovima, na primjer, redoviti san, pravilna prehrana, redovito vježbanje, izbjegavanje alkohola i droga. Osobno sam isprobao svašta, između ostalog i celibat u kojem sam živio deset godina.

I kakva su bila iskustva iz razdoblja celibata?

– Uf, nisam siguran želim li o tome govoriti u novinama (ha-ha…). Ali ako već pitate, za mene je to bila prilika da budem sa sobom umjesto da tražim ljubav u drugima. Seks može biti predivan, ali istovremeno nosi opasnost da se pomalo i izgubimo, može nam pomoći da gradimo vezu s drugom osobom, ali nas također može navesti da se krećemo u smjeru izbjegavanja suočavanja s vlastitim emocijama. U svakom slučaju, bilo je to razdoblje u kojem sam puno učio o prirodi seksualne energije. Zapitao sam se što zapravo želim dobiti od seksa. Odgovor je bio ljubav. Traumatizirano dijete u meni željelo je nekoga tko će ga voljeti, a ta se želja ponekad ispoljava i kao želja za seksom. Razdoblje celibata mi je pomoglo da u kasnijim odnosima budem manje zahtjevan, odnosno više spreman ponuditi ljubav, da postanem zreliji partner. Naravno, to što dugo nisam ulazio u romantične odnosne ostavilo mi je općenito više vremena da se bavim samim sobom. Mnogi ljudi se baš toga najviše boje. Jer ako provode vrijeme sa sobom, znači da će se prije ili poslije suočiti i sa svojim dubokim osjećajima, što je za mnoge vrlo zastrašujuća činjenica. Za mene je to, pak, bio dio procesa iscjeljenja.

Koje rizike nosi put suočavanja s nerazriješenim traumama iz djetinjstva?

– Bolno je i zastrašujuće i svakakve ružne stvari mogu izići na površinu te ugroziti postojeće odnose u vašem životu. Odjednom imate osjećaj da u zrcalu vidite stvarnost koja više nije “fotošopirana”. Bol koju pri tome možete osjetiti zna biti izuzetna, emocije vas mogu posve obuzeti. No, najveći rizik je ne uputiti se u taj proces.

Je li nužno konfrontirati roditelje tijekom ovog procesa?

– Osobno nikada ne bih rekao ikome da je išta nužno napraviti. Svatko treba slijediti vlastito srce. Za mene je bilo nužno konfrontirati svoje roditelje. Ovom prilikom moram napomenuti kako nipošto ne mislim da su oni bili lošiji od većine drugih roditelja, zapravo, usudio bih se reći da su možda bili i bolji od prosjeka.

U vašim dokumentarcima prikazujete alternativu tradicionalnom medicinskom tretmanu osoba sa psihozama. Koja je glavna poruka filma “Coming Off Psych Drugs” koji ste ovom prilikom došli promovirati u Hrvatskoj?

– Poruka filma je da osobe ne moraju nužno biti na psihijatrijskim lijekovima da bi vodile normalan život, posebice ako to one same ne žele. Mnogi ljudi na ovim lijekovima kažu da se zbog njih osjećaju užasno, da im uništavaju emocije, odvajaju ih od njih samih, razvijaju im ovisnost, pa se ne mogu ni lako skinuti s njih. Međutim, za potrebe filma, ja sam razgovarao s ljudima koji su u tome uspjeli i koji danas vode normalan život.
Oni su za mene također vrsta eksperata za mentalno zdravlje jer su prošli taj put. Važno je napomenuti, kada se osoba skine sa psihijatrijskih lijekova, mora pronaći zdrave zamjene za terapiju, između ostalog i međusobne grupe podrške kao što su vaša “Ludruga” ili “Feniks”. Takvih je grupa sve više diljem svijeta i u njima je moguće pronaći ljude koji su se uspješno skinuli s lijekova, a neki od njih su spremni i javno govoriti o tome, što iziskuje veliku hrabrost jer je riječ o temi uz koju se, nažalost, još uvijek vezuje dosta osjećaja srama. No, mi u SAD-u imamo jednu lijepu izreku koja kaže “Bolestan si onoliko kolike su tvoje tajne”.
Inače, u svijetu je svakim danom sve više ljudi na raznim medikamentima koji se propisuju za različita mentalna stanja, no vrlo je malo informacija prisutno o tome kako se skinuti s njih jer to, naravno, ne bi bilo u interesu farmaceutskih kompanija. Mali, obični ljudi poput mene ili onih iz “Ludruge” i “Feniksa” se ipak bore kako bi se čuo i taj drugi glas.

Napisao Siniša Jović
Uz dopuštenje, izvor fotografije wildtruth.net
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji