Andrea Mladinić: Nikada se nisam zamišljala u vjenčanici pred oltarom

_DSC4173

Adaptacijom romana Ante Tomića “Čudo u Poskokovoj Dragi”, HNK Split zasigurno je dobio hit predstavu, odnosno istoimeni komad koji će komunicirati s vrlo širokom publikom. A onima zainteresiranim za psiho-sociološke analize upravo reakcije publike na pojedine replike, gegove i situacije, mogu poslužiti kao interesantan indikator općeg stanja. Rasprodane karte prvih izvedbi ove komedije, koja prati što se zbiva u jednoj izoliranoj muškoj utvrdi u dubokoj Zagori kada najstariji sin Poskok poželi da u život njegove obitelji uđe žensko čeljade (Lovorka), svakako su nagovještaj povratka publike u teatar gdje će posjetitelje dočekati dobro uigran glumački tim. A u njemu jednu od glavnih uloga igra i mlada splitska glumica Andrea Mladinić (32) koju smo zamolili za razgovor. O njezinom profesionalnom putu do kazališne i filmske glumice već su ispisani brojni novinski stupci zato smo ovoga puta pokušali doznati više o Andreinim snovima, strahovima i nadama, o vrijednostima koje je pokreću, prijateljstvima u kojima pronalazi snagu…

X Lovorka, koju igrate u predstavi, čekala je sa žarom u srcu svog muškarca čak 15 godina. Mislite li da u stvarnom svijetu uopće postoji osoba vrijedna da bi je se čekalo toliko godina? Meni to zvuči kao SF!

– Istina je, ona ga je jako dugo čekala, no na kraju je popustila što je posve razumno i realno budući su je ulovile neke godinice, a ženama ipak otkucava biološki sat! Osobno ne poznajem nikoga tko je čekao na drugu osobu 15 godina, ali znam za pojedine osnovnoškolske ljubavi koje su se obnovile nakon dugo godina i nekoliko drugih veza. Kad se podvuče crta, mislim da je riječ o sudbini. Ako je zapisano u zvijezdama da se dvoje ljudi treba ponovno susresti, pa makar se u međuvremenu i ne čekali, oni će se već nekako spojiti.

X Vi ste znači pomalo i fatalistica? Vjerujete u sudbinu?

– Mislim da tu ima nešto, ali ne vjerujem kako je dovoljno da čovjek samo sjedi doma i čeka prst sudbine. Međutim, neke se stvari, pa tako i ljubav, događaju s razlogom.

X Još od antike, od Odiseja i Penelope, patrijarhat njeguje arhetip žene koja čeka. Kakve emocije u vama budi taj arhetip: suosjećanja, ljutnje, želje da takvu osobu protresete za ramena, ili vas možda, kao mene, baš nerviraju te Penelope?

– To je prvenstveno stvar izbora. Iako mislim da Odisej i nije bio baš najvjerniji muž, držim da ga Penelopa ne bi čekala da nije bila uvjerena kako je on zaista bio vrijedan čekanja. No, moram napomenuti kako znam i neke muškarce koji su skloni čekanju. Iskreno, nemam ništa protiv čekanja, posebice jer danas živimo u ubrzanom vremenu u kojem nitko nema vremena za išta. U tom kontekstu, čekanje ljubavi kod mene budi romantičarske ideje te izaziva svojevrsno poštovanje.

X Lovorka je pomalo i kontradiktoran lik. S jedne strane je inicirala zbližavanje s Krešimirom, a kasnije je zauzela ulogu pasivne žene koja čeka. Zanimam me u vašem privatnom životu, jeste li vi bili skloni napraviti prve korake prema muškarcima koji su vam se sviđali ili ste, kao prava horoskopska račica, bili ona sramežljiva djevojka koja čeka?

– Nikad u životu nisam napravila prvi korak i vjerojatno bih radije umrla nego nešto takvo poduzela. Doduše, tada sam bila jako mlada. Sa zrelošću se stvari ipak mijenjaju tako da bih sada vjerojatno mogla pristupiti nekome i reći mu da mi se sviđa.

X Mislite li da naša kultura još uvijek sputava žene da budu probitačne, da budu inicijatorice, vođe, predsjednice…?

– Brojke kazuju da je, nažalost, tako svugdje u svijetu. Međutim, u svom okruženju se nisam previše susretala sa sličnim situacijama. Poznajem mnogo žena koje su organizatorice, vođe, pokretačice… a muškarci na to uopće ne gledaju s prezirom.

X Možda umjetnički mikrokozmosi jednostavno funkcioniraju na drugim frekvencijama?

– Da, možda su to male oaze u kojima se lakše diše. Moram priznati da i nemam previše susreta s ljudima iz, recimo, svijeta ekonomije ili politike. Umjetnici su vjerojatno malo otvorenijih pogleda na svijet, a meni paše biti u takvom okruženju. Inače, ne volim se previše nervirati oko stvari koje se ne tiču mene direktno, iako sam svjesna da nas se indirektno svih tiču. No, ne mogu oko toga gubiti živce. Grozim se onih koji moraliziraju oko ‘velikih i važnih’ tema, a prvog susjeda u liftu ne pozdravljaju.

_DSC4193

X Iako ste sretna mama trogodišnje djevojčice, i jednom ste prilikom rekli da je za vas to najvažnija uloga u životu, bi li vas izostanak karijere ipak učinio nepotpunom i neostvarenom?

– Definitivno bi. Smatram da je moja uloga mame najvažnija, ali nipošto se ne bih mogla uklopiti u onaj tip žena zadovoljnih činjenicom da su samo majke. Ja sam se dva mjeseca nakon poroda vratila nastupima u starim predstavama, a u novoj sam nastupila već nakon šest mjeseci, kada sam se upustila i u snimanje filma. Naime, moj me posao jako ispunjava i veseli što me posljedično čini i boljom mamom. Mislim da je dobra mama ona koja je dobro, a ja sam dobro kada radim i kada u životu imam i drugih sadržaja uz pelene, bočice i kašice.

X Vaša kći Klara je nedavno napravila i prve glumačke korake. O kakvom projektu je riječ i kakvi su bili njezini prvi dojmovi?

– Radi se o dokumentarnom filmu o životu Emanuela Vidovića kojeg snima Željko Rogošić. Njemu je trebala trogodišnja plavokosa djevojčica za ulogu slikareve kćeri pa je moja Klara dva puna sata snimala bez prestanka jednu te istu scenu. Mislim da je bilo četrdesetak repeticija, no ona je svaki put odradila svoj dio bez greške i s puno žara. Ugodno me iznenadila i bila sam baš ponosna na nju, srce mi je bilo veliko k’o kuća. Možda jednog dana i ona bude glumica.

X Posljednje vrijeme u Hrvatskoj ženama se žele umanjiti reporoduktivna prava, poput prava na pobačaj ili umjetnu oplodnju. Što mislite o tim trendovima?

– Nažalost, u pravu ste kad kažete da je to sada trend. A kada je nešto trend onda se stvari uzimaju zdravo za gotovo umjesto da se razmišlja u kontekstu zaštite ljudskih prava. Svaka žena mora imati pravo na slobodnu odluku kada je u pitanju njezino tijelo i prestrašno mi je da uopće raspravljamo o ovoj temi.

X Gnjave li vas i vašeg partnera obitelj, prijatelji i znanci pitanjem: Kad će više taj pir? Ili su prihvatili vašu vanbračnu zajednicu kao normalan izraz suvremenog života?

– Dosta naših prijatelja s kojima se družimo je u istom statusu pa valjda iz tog razloga ne osjećamo nikakav pritisak. Meni je vjenčanje kao takvo potpuno bespotrebna stvar, nikada se nisam zamišljala u vjenčanici pred oltarom, a brak doživljavam samo kao jednu umjetnu tvorevinu stvorenu radi lakše organizacije obiteljske ekonomije i ostvarenja nekih prava, poput prava na nasljeđivanje. Koliko brak nije prirodan dokazuje i broj razvoda jer, kao što kažu statistike, svaki drugi brak završava razvodom. Ako se ljudi vole neka budu zajedno, a kada se prestanu voljeti nema razloga da ostanu zajedno. Brak kao institucija je potpuno prevaziđena.

X No, ono što vam je jako važno su ženska prijateljstva. Može li žena uopće biti sretna u životu bez dobrih prijateljica?

– Ne može. Ja nemam sestru pa svoje prijateljice doživljavam kao sestre, i za razliku od braka mislim da je prijateljstvo izuzetno važno. Prijateljice su mi stup i oslonac u životu i da ih nema ne bih se osjećala toliko sigurno koliko se danas osjećam. Volim kad su pored mene, obožavam naša druženja i mislim da bi onu izreku “žena bez muškarca nije kompletna žena” trebalo preobličiti u izjavu “žena bez prijateljica nije kompletna žena”.

X No, postoji i predrasuda da su žene uvijek zavidne jedna na drugu.

– U ženskim prijateljstvima ima svega, ali valjda imam sreću da ne osjećam zavist među nama inače ih ne bi doživljavala kao bliske prijateljice. No, generalno govoreći, među ženama često osjećam zavist. I ja sam ponekad zavidna na druge žene, one na mene, ali to mi nisu prijateljice. U pravom prijateljstvu nema mjesta za takve emocije.

X Zbog čega najčešće osjetite zavist?

– Jer mi se neka žena učini ljepšom, pametnijom, ili sam jednostavno ljubomorna na njenu bolju kosu (ha ha).

X A što mislite o sindromu tzv. mamistica, odnosno onih djevojaka i žena koje doživaljavaju svoje majke kao najbolje prijateljice? Radi li se tu o “polupanim lončićima”?

– Radila sam predstavu “Jesenja sonata” koja se bavi odnosom majke i kćeri pa sam jako puno istraživala i razmišljala o ovoj temi. Eva, lik koji ja igram kaže: ”Majka i kći, kakva strašna kombinacija osjećaja i destrukcije. Sve je tu moguće i sve se zbiva u ime nježnosti i ljubavi. To je kao da se pupčana vrpca nikada ne prekida’. Riječ je definitivno o najkompleksnijem odnosu među ljudima. Iz osobnog iskustva, pak, mogu reći da što idem starija to sam bliskija s vlastitom majkom. Sada se šalim da smo napokon pripadnice iste, srednje, generacije jer je ona tek zakoračila u pedesete, a ja više nisam cura, pa možemo postati prijateljice. Međutim, ne čini mi se dobrom zamisli da mi majka bude najbolja prijateljica kojoj ću ispovjedati svoje tajne. I u životinjskom svijetu se svako mladunče odvaja od majke kad dođe vrijeme za to, priroda je tako uredila stvari. S majkom mogu osjećati povezanost i povjerenje, no nikada joj ne bih dodijelila titulu “the best friend’. I sama sam majka kćeri i od mene će imati svu podršku ovoga svijeta, ali pupčana vrpca je presječena onoga dana kada se rodila.

X Imate li kao majka strahove vezane uz budućnost svoje kćeri?

– Oh daaa. Već se bojim njezinog puberteta. Iako sam tek prije desetak godina i sama izašla iz te životne faze, uhvatila sam se odjednom kako gledam na razuzdane tinejdžere po gradu sasvim nekim novim očima. Bojim se da se ne zaljubi u krivog frajera, bojim se droge, alkohola, brzih motora i automobila, bojim se da ne bude nesigurna i nesretna. Bojim se svega, ha ha. No, svjesna sam da ona mora izaći u svijet i proći stvari koje smo i mi prošli da jednog dana izraste u pametnu i zrelu osobu.

X A govoreći o ostavštini u mentalnom ili emocionalnom smislu, što biste voljeli da Klara ponese od vas u život?

– Voljela bih da nikada ne bude previše opterećena uspjehom niti mišljenjima drugih ljudi, voljela bih da bude svoja i da pronađe ljepotu u jednostavnosti. Život je krut i nema pravila, želim da prema njemu bude odgovorna ali da ga ne shvaća preozbiljno. Želim joj puno smisla za humor, s njim je nekako sve lakše.

X U život vaše obitelji nedavno je ušla i jedna maca. Tko je krivac za to i kakva su prva iskustva?

– Ja sam zapravo stari mačkoljubac. Još kao klinka stalno sam dovlačila doma mačke iz kontejnera. A sad se ispostavilo da i Klara obožava životinje. Dok sam se vraćala kući nakon premijere “Čuda u Poskokovoj Dragi”, putem sam, slučajno, pronašla prekrasnu malu bijelu macu. Kako mi je moja prijateljica Ivana Runjić objasnila, mačke zapravo same nađu vlasnika, u obrnutom smjeru valjda ne funkcionira. Mislim da se upravo to dogodilo i nama. Lia me pratila od kazališta do kuće i to je bio znak da je moram uzeti.

Napisao i snimio Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji