Moja kenja i ja: Sa Zorkom je lako uploviti u nirvanu

_DSF7568

Zadnja kenja u Krvavici, malom mjestu na samom ulazu u Makarsku, revala je tamo još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, no zahvaljujući 39-godišnjem Dinu Berošu, velikom zaljubljeniku u ove beštije ali i u sve vezano za dalmatinsku tradiciju, ponovno se čuje njakanje jedne magarice u ovom podbiokovskom kraju. 

Pa iako je maštao o svom tovaru još od malih nogu tek se proteklog ljeta ostvario njegov san. Naime, Dina je, njegov direktor, vlasnik Apartohotela Tamaris, pitao što bi volio dobiti kao nagradu za deset godina vrijednog rada u njegovoj firmi, a ovaj je recepcioner, bez puno premišljanja, samo “ispalio” – Želim kenju!

I kenja bi! U hotelskom transportnom automobilu, direktor i kućni majstor Tamarisa, otišli su po tovaricu za Dina i svečano mu je uručili 1. srpnja, za okrugli jubilej.

– Kad je Zorka stigla ne znam tko je više bio zbunjen, ona, sva ošamućena od puta, ili ja, koji zapravo pojma nisam imao kako se ophoditi s magarcima. Od velikog uzbuđenja tu sam noć proveo do dva ujutro u društvu s beštijom, a probudio sam se, prije prvih pijetlova, odnosno već u četiri, pa sam s lampadinom otišao u vrt, gdje sam je svezao za maslinu, kako bih provjerio je li sve u redu s mojom Zorkom – prisjetio se Dino, napominjući kako joj je dao ljudsko ime iz velikog poštovanja prema ovoj vrsti.

– U Makarskom primorju tradicija je nalagala da samo kenjci i kenje mogu nositi ljudska imena, dok su se drugim domaćim životinjama davali nadimci – pojasnio je ovaj mladić koji osim tovarice Zorke ima i četiri košnice pčela, uzgaja organski vrt u koji ulazi samo autohtono dalmatinsko sjemenje, a tradiciju čuva i plešući već preko 10 godina folklor.

Nas je zanimalo kakve je reakcije izazvao Zorkin dolazak među članovima obitelji, prijateljima te mještanima Krvavice i Makarske.

– Bilo je svega, od podsmjeha i komentara “Vidi njega s kenjom! A šta će ti to?” do potpunog odobravanja i iskrene radosti. U svakom slučaju, Zorkin je dolazak na svjetlo dana iznio mnoge uspomene kod starijeg svita. Odjednom se svatko sjetio neke priče iz mladosti. Eto, na primjer, prva susjeda mi je ispričala kako su njoj Talijani oteli i pojeli pule za vrijeme Drugog svjetskog rata. A bilo je i onih koji su odmah željeli pomoći. Tako nam je upravo stigao iz Londona, od susjede Moce, koja ima vikendicu u Krvavici, ružičasti kaputić za Zorku da joj zimi ne bude hladno. No, kako je kaputić skrojen za ponije, a Zorka je niža i od najnižeg ponija, morat će kod krojačice na prepravke – ispričao nam je Dino.

A osim njega, tovarici Zorki, jako se raduje i obiteljski mačak Jerry. Nakon početnog straha i obostranog puhanja, dvije su životinje postale veliki prijatelji. Jerry se, naime, sada gušta izležavati kenji na leđima, odakle ima bolji pogled na zbivanja u okruženju.

_DSF7585

Zorkin ponosni vlasnik već se potrudio da joj pronađe i dečka, no susret s magarcem Barom, iz Neretvanske doline, planiraju tek nakon što krvavička nevjesta dosegne spolnu zrelost.

Zorka, kako i priliči njezinom rodu, pokazuje i određene znakove tvrdoglavosti. U nekoliko navrata je tako pobjegla od kuće na plažu da bi se sunačla uz šum valova, a od tamo se nije htjela pomaknuti makar su je susjedi pokušavali vratiti Dinovoj kući.

– Majka me morala zvati da hitno dođem s posla jer se Zorka nije htjela maknuti s plaže, no na zvuk moga glasa odmah se pokrenula – ponosno kaže Dino koji zaključuje kako je baš super imati kenju za kućnog ljubimca.

– Magarac te prisili da više vremena provodiš u prirodi, a nakon što si cijeli dan bio na poslu, pravi je gušt izvesti Zorku na pašu, sjesti ispod masline i ući u nirvanu… – poručio je Dino.

_DSF7573

Napisao Siniša Jović
Snimio Igor Novaković
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji