Je li ovaj svijet skrojen za muškarce, pa čak kad su u pitanju i krojevi za žensku odjeću?

3985418861_3644f0b21c_b

Je li ovaj svijet skrojen prvenstveno od muškaraca i za muškarce, pa čak kad su u pitanju i krojevi za žensku odjeću? Zagovornici ove teze će reći da taj fenomen seže daleko prije pojave modne industrije kakvu danas poznajemo, odnosno da je svoje korijene imao u nastojanju da se kroz normiranje odijevanja, koje je bilo mahom bazirano na religijskom moralu, iskontrolira ženska seksualnost, u većoj ili manjoj mjeri strogim pravilima o pokrivanju tijela (npr. pojava hidžaba, nikaba ili burke).

No, je li ta praksa muške dominacije na modnom području još uvijek na snazi? Naime, neki brojevi upućuju da svijetom ženske mode i dalje vladaju muškarci, makar se tendecije kretale u sasvim nekom drugom smjeru – da se žensko tijelo razgoliti, ili kako bi neki kritičari zaključili, učini objektom muške požude, a žene žrtvama konzumerizma. Dakako, javljaju se i posve oprečna tumačenja, a ona modi pripisuju mnogo pozitivniji utjecaj – onaj u korist ženske emancipacije.

Bilo da se radi o eksploatiranju ili doprinosu emancipaciji ili naprosto želji da se slavi ljepota ženskog tijela kroz ovaj vid primijenjene umjetnosti, među deset najuspješnijih modnih kreatora u 2014. godini našlo se čak sedam muškaraca. Međutim, listu predvodi žena – Miuccia Prada, čije modno carstvo teži 11.1 milijardu dolara, ali nakon nje slijedi veličanstvena muška petorka: Georgio Armani, (9.9 milijardi), Ralph Lauren (7 milijardi), Stefano Gabbana (1.7 milijardi), Domenico Dolce (1.7 milijardi) te Valentino Garavani (s 1.5 milijardi dolara). Tek na sedmom mjestu ove “moćne gomilice” ponovno se nalazi jedna žena – Diane von Fürstenberg, vrijenda 1.2 milijarde dolara, a do desetog mjesta redom su se nanizali: Michael Kors (1 milijarda), Allegra Versace (800 milijuna) te Pierre Cardin (sa zaradom od 723 milijuna dolara).

Ovi podaci, barem na prvu loptu, svakako idu u prilog raširenoj tezi da područjem mode, koje prvenstveno zanima žene, muškarci nekako bivaju uspješniji, probitačniji, kreativniji… Profesorica sociologije na Sveučilištu u Splitu, dr.sc. Anči Leburić, inače koautorica knjiga “Moda kao društveni jezik” i “Dizajn kao životni kontekst”, kaže da je modni dizajn oblik društvene igreu kojoj se samo na prvi pogled može učiniti da je „sve dopušteno”. No, pravila „društvene etikete” zapravo reguliraju pravila ponašanja u modnim zajednicama.

– Još uvijek živimo u muškoj civilizaciji, u kojoj prednjače muškarci u boljim poslovima, s većim zaradama, brojnijim upravljačkim pozicijama, moćnijem učešću u vlasti itd. A čim neki fenomen preraste u industriju, novac se afirmira kao bitan element. Sve se okreće oko novca i društvenoga statusa, ugleda i moći koje taj novac stvara i podržava. Ako se složimo s tvrdnjom da su žene slabije plaćene za iste poslove, da su manje zastupljene u vrhovima vlasti ili u političkim elitama, onda je i očekivano da ih bude manje u industrijama koje donose i obrću velike profite i milijunske zarade ili u kojima vladaju, osim političkih, i neki drugi ili drugačiji lobiji – smatra profesorica Leburić.

Po njoj je moda već odavno globalni fenomen, a modna industrija se ne zadovoljava samo podmirivanjem izvorne čovjekove potrebe za odijevanjem, ona zapravo želi diktirati i voditi na svjetskoj globaliziranoj sceni.

– Upravo tu leži njena magična privlačnost za različite vrste ljudskoga i kulturnoga kapitala, u kojemu opet prednjače muškarci. Modni dizajn ima ulogu u formiranju životnih stilova, osobnosti i svjetonazora, te utječe na veliki broj društvenih grupa kao i na određivanje položaja pojedinaca unutar same grupe. A čim je u pitanju takav kompleksan utjecaj muškarci žele voditi glavnu riječ – zaključuje sociologinja Leburić.

Pa, ipak, kada ovu priču spustimo na osobnu razinu, lišenu dimenzija potrošačkog društva, odnosno kapitalističkih zakona tržišta i odnosa moći koje ono proizvodi, a posebno kada govorimo o dimenziji estetike, mnogi kreatori priznaju, govoreći o svojim motivacijama, kako je dizajniranje odjeće bio njihov dječački san, nešto što su osjećali kao veliku strast i ljubav od najmlađih dana, nešto u čemu su znali da njihov stvaralački impuls može zadobiti puninu kreativnosti. Slično tvrdi i ugledni hrvatski dizajner Teo Perić čije su kolekcije zadnjih godina upravo one o kojima se najviše govori na domaćoj modnoj sceni.

– Estetika koju gajim prema ženskoj odjeći od početka života i karijere prvenstveno je bila vezana uz moga oca, majstorskog modnog krojača, što je staro ime za modnog dizajnera, zatim za moju majku, ženu vrlo osebujnog modnog stila te mojih pet sestara, uz koje sam odrastao i u modnom pogledu – kazao nam je Perić kojeg smo pitali kako to da se nije pronašao u kreiranju za muškarce.

– Zapravo, nikada nisam razmišljao o dizajnu muške odjeće, iako volim koristiti klasične muške krojne elemente, tkanine, dezene i ostale “muškaste” detalje u izradi ženske odjeće. Bojim se, kad bih krenuo obrnutim smjerom da bih se susreo s problemom feminiziranja muške mode, a to mi se uopće ne čini genijalno – priznao je.

O tome vladaju li uopće muškarci svijetom mode ili zašto je to tako, kaže, nikada nije previše razmišljao.

– Svijet dizajna je nevjerovatno liberalan poslovni svijet koji sigurno ne krši Zakon o ravnopravnosti spolova. No, isto tako, ne mislim niti da su muškarci rođeni s nekim posebnim modnim sposobnostima koje bi nadilazile ženske. Iskreno, ne znam što bi bio “točan” odgovor na vaše pitanje. Možda mi muški dizajneri stvarno pokušavamo otkriti do kraja tajnu žena, i to maštajući i stvarajući upravo za njih? Možda se radi o profesionalnom genetskom modnom kodu kod pojedinih muškaraca, na koji dobar dio ljudi gleda s predrasudama? Zaista ne znam, ali mogu reći da sam upoznao mnogo žena koje doista vole nositi moj dizajn. Tko zna, možda sam u prošlom životu bio žena, pa sad znam što žene uistinu žele i traže u odjeći – kazao nam je Teo Perić.

Kritičari postojećih rodnih odnosa u svijetu mode često se pitaju i bi li možda danas odjeća i obuća za žene izgledala drukčije – više udobno, a manje seksipilno, posebice kada su u pitanju visoke potpetice – da ovom branšom ne dominiraju muškarci.

– Nisam baš sigurna u tu tvrdnju. Naime, čini mi se da su se modni ukusi – ženski i muški – toliko međusobno približili, da ih je teško imenovati takvim rodnim ili spolnim konceptima. Zar i muška i ženska odjeća u osnovi ne teže eleganciji, ponekad i najviše klase? Istovremeno, ideali, uzori i modeli ponekad djeluju bezvremeni, pa imamo osjećaj da se moda vraća unatrag, da krade nekakve ideje iz prošlosti i stalno revidira nešto što je već poznato. Kao da se modni koncepti neprestano recikliraju, pa muški stil prožima ženski i obrnuto – misli sociologinja Leburić.

Modni kreator Perić upozorava, pak, na posve drugu strane ove priče – onu koju je moda odigrala u procesu ženskog oslobođenja od društvenih stega.

– Nekada se raspravljalo o sličnim temama, ali s naglaskom na utjecaj koji je moda ostvarila na emancipaciju žena. I tada su dizajneri u većini slučajeva bili muškarci, makar su se u davnim vremenima zvali krojači, a svojom kreativnošću i dizajnom kroz modu su se vidljivo borili za što veću feminiziranost te za ženska prava. Borili su se s društvenim kritikama, pa i s politikom i religioznim stajalištima koja su često stajala naspram te mode – zaključio je Perić.

On kao školovani modni dizajner tvrdi da je osnova modnog dizajna tijelo, a njemu se neki kreatori jednostavno obraćaju na revolucionarniji način.

– Njihov je rezultat možda i manje udobna, a za oko više požudna kreacija, međutim sigurno ni jedan dizajner ne stvara iz pobude da bi se udovoljilo muškoj požudi. Jednostavno se radi o stilu pojedinih dizajnera koji definitivno imaju svoje kupce. Takvi “zločesti dečki ” ponekad šokiraju svijet, a neki od njih su sigurno ispred svoga vremena –  kazao je Teo Perić.

Dizajner Tom Ford ima ponešto drukčije shvaćanje od našeg Perića pa je jednom prilikom eksplicitno ustvrdio da su muški dizajneri jednostavno bolji u kreiranju odjeće za žene u odnosu na ženske dizajnere.

“Jednostavno mislim da smo mi mnogo objektivniji jer u posao ne ulazimo s teretom mržnje prema pojedinim dijelovima naših tijela”, zaključio je Ford.

Generaliziranja na ovu temu, dakako, mogu ići i korak dalje, pa tako u gradaciji dizajnerskih sposobnosti dolazimo i do profila gej dizajnera kao, po mnogima, vrha te piramide. Tako barem tvrdi modni kreator Michael Vollbracht po kojem gej muškarci jednostavno demonstriraju superiornost na polju dizajna u odnosu na žene i straight muškarce.

“Ja sam elitist. Znam da sam bolji od straight ljudi” – definirao je vlastitu poziciju Vollbracht.

Nadalje, on smatra da su žene često zbunjene oko toga što žele biti, a gej kreatori im mogu pomoći da se pronađu jer mogu doći do nivoa fantazija do kojih žene ne mogu.

Njihova kolegica po škarama, Ms.Subkoff, pak, misli da je gej dizajnerima lakše uspjeti u modnom svijetu jer se međusobno podupiru, dok se, prema njezinim riječima “žene osjećaju ugroženima kada treba promovirati drugu ženu”.

Modna kritičarka Washington Posta, Robin Givhan, tvrdi, pak, da je u društvu raširena predrasuda da su svi muškarci u modnom svijetu gejevi, što nije istina. “Modna industrija je bez sumnje samo bolje prihvatila gej muškarce”, tumači Givhan njihovu bolju vidljivost. Ona smatra da u modnoj industriji postoji mnogo uspješnih žena, te da se samo one koje nisu uspjele u karijeri žale kako su u nepovoljnijem položaju u odnosu na gej dizajnere, jer za njih, navodno, postoji rašireno podsvjesno uvjerenje kako su bolji u poslu.

Givhan zastupa i tezu povjesničarke mode Valerie Steel koja je ustvrdila kako ne postoji nešto što bismo nazvali “gej gen kreativnosti”, a promatrajući utjecaj kojeg su ostavile lezbijke, gejevi i biseksualni dizajneri na povijest mode, Givhan napominje kako njihova seksualnost nikada nije bila središnja tema njihovog rada. “Ponekad je haljina samo haljina”, zaključuje ona.

Pa, ipak, bez obzira kreirali odjeću gejevi, straight muškarci ili žene, ona igra važnu ulogu u konstruiranju naših identiteta, misli profesorica Leburić.

– Moda kao društveni fenomen prati sve društvene promjene i u interakcijama sa dizajnom, modelira socijalne okolnosti suvremenoga življenja. Identitet se odnosi na ono što ljudi misle da jesu. To je skup predodžbi i osjećaja prema samome sebi, pa tako koncipiran skup moguće je predstaviti i modom i modnim dodacima. No, moguće je primjetiti kako se u suvremenosti muško-ženske granice gube i ako nekoga promatrate „s leđa“ ili iz daljine, često nećete moći uočiti o kojem je spolu riječ. Prijelazom iz industrijskoga u postindustrijsko društvo, kolektivni identitet gubi svoje sadržaje, prestaje propisivati načine ponašanja i definirati tko, što i kakav mora biti. Robe, usluge i prerađivačka industrija gube svoje važnosti, a zamjenjuju ih informacije, tehnologije, znanja i neke  druge industrije kao što su industrija sporta, zabave ili mode. U tom se kontekstu industrija mode dobro snalazi, podupirući konzumerizam i potrošačko društvo u njihovim trendovima – zaključila je ona.

Napisao Siniša Jović
Snimio Fernando de Sousa (https://www.flickr.com/photos/fernando/) https://creativecommons.org/licenses/by-sa/2.0/
Tekst je originalno objavlje u Slobodnoj Dalmaciji