Tanja Tolić: Osjećaj krivnje je prokleto toksičan i mnogo je veći problem u društvu od toga jesmo li za HDZ ili SDP

tanja t 1

Tanja Tolić, zagrebačka novinarka i urednica zaposlena u tjedniku Globus te pokretačica i vlasnica najčitanijeg hrvatskog portala za knjigoljupce “Najbolje knjige”, upravo je napisala svoj prvi roman koji je odmah uspio zaintrigirati domaću književnu publiku. “Zovem se nebo” neobična je kombinacija ljubavnog romana, s elementima trilera i fantasyja, ali i self help literature. No, da ne bude zabune, njezini likovi nipošto ne izgovaraju otrcane rečenice kakve bi očekivali u nekom mekouvezanom ljubiću ili još jednoj u nizu samopomoćnica za očajne kućanice i depresivne usidjelice. Oni su radije punokrvni likovi opterećeni izdajom, krivnjom, ispraznošću seksa bez emocija, strahom od bliskosti, nepronalaženjem svoga mjesta pod suncem i zebnjom pred mogućnostima koje život zapravo pruža, a njihove sudbine autorica vješto plete kroz nekoliko stoljeća, odnosno nekoliko reinkarnacija, u složenu strukturu romana s mnoštvom rukavaca. Tanja Tolić tako gradi cijeli filozofsko-duhovni narativ, s uvjerljivim, ali ponegdje i vrlo kontroverznim objašnjenjima o svrsi i smislu našeg života na Zemlji. Ipak, čitatelja ne ostavlja bez nade, utjehe i topline, a nije isključeno ni da će mu zatrebati papirnata maramica jer bi i koja suza lako mogla poteći. 

X Napisali ste roman između žanrova s radnjom smještenom između svjetova. Kako ste uopće došli na ideju da uvedete anđele kao važne likove koji sudjeluju u pokretanju radnje? Nije li to bilo i pomalo riskantno rješenje koje bi moglo odbiti dio čitatelja?

– Roman prati sudbinu troje prijatelja koji su u djetinjstvu proživjeli strašno iskustvo. Ta ih tragedija prati sve do odrasle dobi – Leon, Krista i Sara i dalje su prijatelji, ali je Leonov i Kristin brak u krizi, a zbog toga pati i njihova petogodišnja djevojčica. Curica tvrdi da razgovara s anđelom, odrasli joj naravno ne vjeruju. Zapravo, uvjereni su da ona zamišlja tog anđela jer tata više ne živi doma, pa tako kompenzira gubitak oca. Moje je pitanje bilo što ako ga stvarno vidi? I što ako je taj anđeo došao da im svima pomogne? Što ako je taj anđeo bio prisutan i dok su odrasli likovi bili djeca ili, još intrigantije, što ako je troje anđela pratilo skupinu djece kroz različite živote? Pustila sam mašti na volju, ovo je fantastika, mogu raditi što god hoću. A kad sam se pustila, onda sam se i raspustila, pa sam si i dopustila da zamislim kako izgleda zagrobni život.

Moji anđeli nisu tipični anđeli, ne uklapaju se u neku religioznu sliku. Nekad se prepiru, nekad zafrkavaju, nekad psuju, a nekad su mudra bića koja pokušavaju pomoći zagubljenim ljudima. Dok sam roman pisala, nisam se opterećivala time što će čitatelji misliti. Ja sam priču primarno pričala sebi, uz nadu da će se i drugima svidjeti roman u kojem nema grijeha, posljednjeg suda ni paklene kazne, nego se umjesto toga nudi razumijevanje, oprost i ljubav.
Meni osobno anđeli su samo metafora, primarno metafora nevidljivoga koje obitava u svima nama. Da, materijalna smo, tjelesna bića, no mislim da nas ljude mnogo više čine naše misli i emocije, naš duh.

Tanja t 6


X Unatoč tim fantastičnim bićima, problemi koji muče vaše likove su vrlo stvarni, ovozemaljski. Nevjera i osjećaj krivnje među ključnim su motivima. Tako u jednom pasusu pišete: “Nije bio religiozan, ali ne možeš se roditi ovdje, u zemlji u kojoj se on rodio, a da pomalo ne budeš katolik. Možda ne vjeruješ u Isusa, ali ovdje – kad se rodiš – rodiš se kriv.” Zašto je taj osjećaj toliko rasprostranjen, kako djeluje na ljude i kako izaći na kraj s njim? Zašto ste ga uzeli kao jedan od motiva?

– Osjećaj krivnje sam odabrala jer je poznat i meni i većini ljudi. Jednako tako, i nevjera je poznata većini ljudi – gotovo svi smo bili ili s jedne ili s druge strane, ili prevareni ili smo varali. No osjećaj krivnje je baš poput neke epidemije, kao kuga i kolera zajedno.
Tamo gdje ima krutih pravila, koja treba slijepo slijediti, ima i mnogo osjećaja krivnje. Religije su krute, politički sistemi mogu biti kruti, odgoj može biti krut. U Hrvatskoj smo sve troje isprobali, a neka „pravila“ i dalje prakticiramo. To što je rastava braka dugo bila sramota, nije samo posljedica individualnog osjećaja neuspjeha, nego i one – što Bog spoji, čovjek ne smije razdvojiti. To je vjersko poimanje braka, iako je brak danas građanska institucija. U tom smislu su čak i ateisti na neki način religiozni, jer su religijska uvjerenja postala dio šire društvene kulture.

Odabrala sam osjećaj krivnje kao motiv romana jer mislim da je prokleto toksičan i da je mnogo veći problem u društvu od toga jesmo li za HDZ ili SDP. U ovoj zemlji su cijele generacije odrasle natopljene osjećajem krivnje iz raznih razloga i iako se volimo deklarirati kao katolička zemlja, nekako si ne uspijevamo oprostiti sve te silne grijehe. Moje je rješenje, za moj život, krivnju zamijeniti odgovornošću. Ako preuzmemo odgovornost za ono što smo učinili, onda ćemo to nastojati i popraviti. Ako se držimo krivnje kako bismo se kaznili za grijehe, onda ćemo se samo ugušiti. Krivnja ima tu tegobnu osobinu da nas toliko blokira da nemamo snage popraviti stvari.

X Kroz roman provlačite 10 temeljnih zakona Svemira ili života. Osmi kaže: “Pogreške ne postoje, samo izbori. Izbori su reverzibilni. Zato što ne postoje pogreške svima je unaprijed oprošteno. Da, svima.” To zvuči prilično kontroverzno kada uzmemo za primjer nekog ratnog zločinca, silovatelja, obiteljskog nasilnika… Pojasnite nam malo ovu ideju.

– Najprije, to su izmišljeni zakoni. Ja sam ih izmislila samoj sebi jer mi je bilo logično za priču da postoje neka univerzalna pravila po kojima se odvija život, tim više što se dio radnje odvija na nebu. Osmi, „sporni“ zakon posljedica je mojeg uvjerenja da ne postoje pogreške u smislu grijeha. Ne vjerujem da postoji posljednji sud, ne vjerujem da postoji pakao.

Većini nas bilo koji oblik zločina je neprihvatljiv. Ali da malo obrnem hipoteze: meni nije samo ubojstvo zločin, meni osobno je zločin i uskraćivati pravo na normalan život nekome tko je, recimo, Srbin, ili crnac, ili homoseksualac. Prije godinu dana ljudima homoseksualne orijentacije smo uskratili pravo da svoju zajednicu nazivaju brakom i to smo stavili u Ustav. Homoseksualni brak ni na koji način ne ugrožava moj potencijalni brak. Meni je ta odluka jednako suluda kao da netko kaže – ti ne smiješ naučiti pisati slova, jer će to ugroziti moju sposobnost pisanja slova.
Moje je pitanje gdje povlačimo granicu odluke što je zločin – kako znamo što je mali, a što veliki zločin? I kako znamo da mali zločin, ako ga dopustimo, neće rezultirati novim zločinom koji bi mogao prerasti u veliki zločin?

Ja nisam sudac, ne mislim ni da je Bog sudac. Mislim da je Bog ljubav i da nas sve jednako voli. Vjerujem, kao što sam rekla, u odgovornost, a ne krivnju. Svi živimo s posljedicama svojih djela, pa i ratni zločinci i silovatelji. Na zemlji takve strpamo u zatvor i udaljimo ih iz društva zato da ne bi činili nova zlodjela. Na nebu… pa ja mislim da je na nebu takvim ljudima najgora i jedina kazna spoznaja što su učinili, svijest kako se osjećala njihova žrtva.

X U romanu ste razvili kompleksno teološko-duhovno viđenje stvarnosti, koje sigurno nije nastalo u vašoj glavi preko noći. Zanima me, koji su sve autori, odnosno učenja utjecali na formiranje duhovne potke romana “Zovem se nebo”.

– Nije nastalo preko noći. Nastalo je u 40 godina koliko živim. Znatiželjna sam osoba, mnogo toga me zanima, cijeli život puno čitam. U tridesetak godina koliko ozbiljno čitam pročitala sam nekoliko tisuća knjiga. Meni su knjige odmalena bila glavni izvor znanja – kao tinejdžerica sam čitala Tolstoja, Dostojevskog, Bulgakova, Strindberga, Hamsuna, Fromma, Nietzschea… To su bile prve knjige u kojima sam nalazila odgovore na svoja pitanja o životu i ljudima. Ne mogu navesti neko učenje kao utjecaj jer nisam poklonik organiziranih oblika vjerovanja ni u što. Nastojim se pouzdati u svoj zdrav razum, a kad nisam dovoljno pametna, pitam pametnije od sebe ili potražim knjigu. „Zovem se nebo“ je roman, fikcija, nije priručnik. Unutra su i moja razmišljanja o životu: ako to nekome može pomoći, super! Volim knjige koje se bave velikim životnim pitanjima, a kad voliš takve knjige, nekako je logično da ćeš pokušati i napisati takvu knjigu. Pisac mora barem pokušati zadovoljiti i čitatelja u sebi.

tanja t 2 X Kad već spominjemo utjecaje, koga volite čitati danas?

– Kao klinka sam puno čitala „klasične“ pisce, neke sam već nabrojala. Danas čitam uglavnom suvremene pisce – volim Davida Mitchella, Jonathana Franzena, Alice Munro, Alessandra Baricca… U zadnje vrijeme dosta čitam i domaće pisce, a od žanrovske proze preferiram SF, fantastiku i krimiće.

X No, vratimo se ponovno na vaš roman. Meni se posebno svidjela ideja koju je Leonu, glavnom junaku romana suočenom s krivnjom jer je uništio svoj brak, rekao jedan lik kojeg upoznaje u Norveškoj: “U nama bi svaki dan ponešto trebalo umrijeti kako bi se oslobodio prostor za nove stvari.” Mnogi ljudi zapravo imaju problem s otpuštanjem…

– U svakome od nas postoje te osobine ili navike o koje se spotičemo, koje nas baš nerviraju, čak i ako ih ne priznajemo na glas. Većina nas se teško mijenja, bojimo se promjene, a opet u prirodi nam je da se mijenjamo. Mislim, stanice jetre nam se u potpunosti obnove za nekih pet mjeseci – stare umru, rode se nove. Promjena je neminovna, htjeli se mi mijenjati ili ne – možemo postati „mekši“ kao ljudi ili možemo postati još tvrdoglavije mazge. U svakom slučaju, promjena manje boli ako joj se ne odupiremo.

X Realizacija jednog od likova u romanu je i da “oni koji su na Zemlji govorili kako Bog kažnjava samoubojice, nisu bili u pravu”. Mislite li da je samoubojstvo još uvijek tabu u našem društvu o kojem se nerado govori? Sedmi zakon života koji spominjete kaže: “Život je svet. Ljudi ga svejedno smiju prokockati.”

– Ljudi imaju slobodnu volju i time pravo sa svojim životom činiti što god žele. Uostalom, svi mi poznajemo ljude koji su prokockali svoje živote. Ako ste pokušali nekoga od njih spasiti, onda vjerojatno i znate koliko je to uzaludan posao – ljudima se može pomoći samo ako to oni sami žele.

Smrt je općenito tabu tema, u mnogim društvima. Nekad mi se čini da je to stoga što mi kao ljudi nemamo jednoznačan odgovor na pitanja smrti, pa je mnogo jednostavnije svakodnevnim se životom zavarati da ona ni ne postoji. Dok se ne dogodi. Religija i društvo stoljećima su stavljali stigmu ne samo na samoubojicu, nego i na njegovu obitelj. Bila je to dodatna kazna pored očite „kazne“ – da je netko toliko izgubio nadu, da je odustao od života. Ne znam postoji li ta stigma i danas, nema je u krugu u kojem se ja krećem, ali sam upoznala nekoliko ljudi kojima su se bližnji ubili i posljedice koje je taj čin ostavio na njih bile su silno bolne. Između ostaloga su se pitali i jesu li njihovi bližnji nestali zauvijek, je li im zbog tog čina uskraćen oprost. Taj dio romana napisala sam za te moje prijatelje.

X Iako je vaš roman pun nade, a likovi neprestano bivaju potpomognuti silama iz nevidjivog svijeta, zapravo “Bog se ne miješa” u naše živote, tvrdi deseti zakon. Mislite li da je ljudima ipak lakše prihvatiti božju intervenciju nego ideju slobodne volje i vlastite odgovornosti?

– Većina, kad je sve dobro, voli svoju slobodnu volju, a kad krene loše, onda su joj krivi Bog ili drugi ljudi. Meni ne igra ulogu kome prepuštamo kontrolu nad našim životom, potpuno mi je svejedno mislimo li da je to Bog ili neki drugi čovjek, činjenica je da smo se u tom trenutku sami učinili neslobodnima. Nekad je to posljedica mentaliteta žrtve, nekad straha od odgovornosti. Stoljećima smo se borili na raznim frontovima da bismo bili slobodni. Tako da je meni moja slobodna volja draga i nastojim prihvatiti i dobro i loše što mi donosi.


tanja t 7
X Ponekad je poraz jako teško preobraziti u pobjedu, što je problem s kojim se suočava glavna junakinja, prevarena supruga, Krista. Mislite li da je to uvijek moguće?
– Ne znam je li to uvijek moguće, ima svakakvih životnih situacija. Znam da je prilično teško, osobito ako je rana duboka. Barem je meni neke moje poraze bilo teško pretvoriti u pobjede. Ali samo zato što je teško ne znači da trebamo prestati pokušavati. Ako to ne učinimo sami, nitko to neće učiniti umjesto nas. Ja sam životni entuzijast, borac sam i volim ljude koji se bore. Impresionira me kad ljudi pokažu hrabrost iako se boje.

tanja t 3X Svi se mi ponekad suočimo s potrebom mjerenja uspjeha u našim životima, poput likova u vašem djelu. Što je po vama najveći uspjeh?
– Naučiti biti sretan jer to je zbilja teško – često zahtijeva da se sasvim drukčije presložiš kao osoba od toga kakav si rođen i kako si odgojen. Sreća nerijetko zahtijeva preobrazbu koja zna biti i bolna i dugotrajna. Naučiti voljeti i biti voljen. Znati voljeti drugo ljudsko biće, doista voljeti – u smislu da ga vidiš kakav jest, razumiješ i prihvaćaš, meni se čini kao kolosalan uspjeh. Uspjeh je biti svoj i slobodan. Uspjeh je biti strastven, živ, angažiran čovjek. I uspjeh je biti ljudsko biće koje širi dobrotu.

X I za kraj, kažite nam postoje li već planovi za naredni roman?
– Htjela bih napisati SF. Imam već ideju, zasad razrađenu u grubim crtama, ali što manje brbljam o njoj, više ću pisati.

Napisao Siniša Jović
Snimila Nina Đurđević
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji