U Gvatemalu se zaputila kao volonterka, ali je tamo pronašla nove prilike za karijeru

IMG_7030

Samo nemojte, molim vas, napisati neku srcedrapateljsku priču u kojoj ja spašavam svijet – odmah me upozorila 29-godišnja sociologinja iz Splita Ana Vrsalović svjesna kako mediji i pozitivnim i inspirativnim pričama znaju pristupiti na senzacionalistički način, a njezin odlazak u Gvatemalu gdje je najprije volontirala godinu dana u katoličkoj ustanovi za napuštenu djecu, a potom se odlučila i profesionalno razvijati na ambicioznim projektima, uistinu jest zanimljiva i nadahnjujuća priča. No, krenimo redom.

Ana se krajem 2012. godine prijavila kao volonterka spremna pomoći u nekoj od latinoameričkih zemalja i to preko internetske stranice www.volunteersouthamerica.net, koja omogućava ljudima da se, bez dodatnih troškova za agencije ili treće strane, upute na dobrotvorni rad u neku od zemalja Južne i Središnje Amerike.

– Nazvali su me u roku dva tjedna, rekli mi da me šalju u Gvatemalu, a ja sam kupila kartu, i bez da sam stigla mnogo razmišljati je li to najbolja odluka za mene, već sam se našla u toj “Zemlji mnogo stabala”, što je jedno od mogućih tumačenja njezinog imena – kazala nam je Ana, napominjući kako su u Gvatemali u uporabi čak 24 službena jezika, pa već u drugom prijevodu Gvatemala znači “Planina koja riga vodu” ili bolje reći lavu budući da na njezinom teritoriju leže čak 33 vulkana od kojih su neki i aktivni.

No, Anu nije bilo strah vulkana ni čestih podrhtavanja tla, mnogo joj je teže bilo nositi se s emocionalno vrlo zahtijevnim vođenjem brige o napuštenoj djeci, što pojedini volonteri ne izdrže godinu dana, na koliki se minimalni rok primaju. Pa, ipak, njezina su iskustva, kad se sve zbroji, bila više nego pozitivna, zato je o njima odlučila i pričati zainteresiranima na predavanju u Infozoni.

– Ustanovu, u kojoj sam djeci predavala engleski jezik, vodi katolička organizacija Nuestros Pequeños Hermanos, no da biste volontirali ne morate biti katolik, ali se svakako morate pridržavati njihovih načela što mi je ponekad stvaralo problem jer se nisam baš uvijek slagala s metodama odgoja, posebno onima vezanim uz seksualni odgoj. Jedno od velikih iznenađenja za mene je, na primjer, bilo otkriće da neka od te djece boluju od AIDS-a što me nitko nije upozorio – ispričala nam je Ana napominjući kako život u sirotištu za nikoga nije lak, a ponajmanje za djecu jer ona, u suštini, tamo nemaju nikakvu privatnost budući da ih i po 20-ak dijeli istu prostoriju. Taj se problem sve više očituje kako djeca postaju starija, no dobra strana priče je da jednom kada dosegnu punoljetnost nisu prisiljena otići ako studiraju ili odluče prihvatiti neki posao.

– Kad sam odlazila u Gvatemalu, godinu dana se činilo dugo, no to vrijeme prođe za jedan tren. Nije uvijek bilo lako, najviše sam se borila s održavanjem discipline, barem četiri puta sam htjela odustati od svega, ali kad je godina istekla djeca su bila tužna što odlazim – ispričala nam je Ana.
Ona je, ipak, nastavila voditi računa o svom “kumčetu”, 14-godišnjem dječaku čija je želja jednog dana postati nogometašem “Barcelone”, pa sirotište i dalje redovito posjećuje te financijski pomaže dječakovo obrazovanje.

Nas je zanimalo što ju je uopće motiviralo na odlazak u Gvatemalu, odnosno ovaj humanitarni rad.

– Ne znam ni sama, valjda sam oduvijek željela napraviti nešto ekstremno. Latinska Amerika me privlačila od malih nogu, a Split mi je u jednom trenutku strašno dosadio, sve mi je izgledalo vrlo predvidljivo, od ljudi na ulici do naslova u novinama… – iskreno je priznala.

Nakon volontiranja u sirotištu Ana se nije vratila u Hrvatsku već se u Gvatemali zaposlila kao učiteljica engleskog jezika u privatnoj školi te je posljednjih godinu dana provela u planinskom gradiću Antigua Guatemali koji broji oko 30 tisuća duša.

Proslava Dana mrtvih obilježava se puštanjem zmajeva

Proslava Dana mrtvih obilježava se puštanjem zmajeva

– Ono što je ovdje kuća s pogledom na more, tamo vam je kuća s pogledom na vulkan, a potresi ispod 6 stupnjeva po Richteru se niti ne komentiraju. U Gvatemali mi nikada nije dosadno, posebice kao sociologinji jer je njihovo društvo nevjerojatno slojevito i zanimljivo. Oko polovice stanovništva čine potomci španjolskih kolonizatora, a drugu polovicu pripadnici različitih majanskih naroda, koji su međusobno vrlo razjedinjeni. Uočila sam barem šest različitih društvenih slojeva koje možete identificirati i po nijansama boje kože s tim da su oni najtamniji ujedno i najsiromašniji. Često sam razmišljala treba li uopće utjecati na te starosjedilačke kulture ili ih jednostavno pustiti da žive nekom svojom dinamikom, no to pitanje za sada ostavljam otvorenim. Vrlo zanimljivom nalazim njihovu mješavinu kultura i religijskih vjerovanja što se, primjerice, lijepo ogleda u obožavanju popularnog sveca Maximona. On je nekakav hibrid između svetog Šimuna i majanskog boga Maha, a prinose mu se isključivo cigarete, alkohol i novac (!) – ispričala nam je.

Kipić neobičnog sveca kojem se prinosi novac, alkohol i duhan

Kipić neobičnog sveca kojem se prinosi novac, alkohol i duhan

Ana kaže i kako joj je odlazak u Gvatemalu itekako osvijestio povlaštenost rođenja na europskom kontinentu, pa baš ako hoćete i u Hrvatskoj, gdje je visoko obrazovanje najvećim dijelom besplatno, a može čovjeku otvoriti brojne prilike.

Tako se i pred njom upravo otvorila nova. Ponudili su joj posao projekt-menadžerice na jednom ranču za kojeg su vezana dva indijanska sela. Na tom ranču ljudi se već 100-tinjak godina bave drvnom industrijom, no uskoro kreću s izvozom u Europu.

– Za sada se još nisam obogatila, ali ovaj posao vidim kao odličnu priliku za stjecanje novih poslovnih iskustava na vođenju, odnosno koordiniranju projekata – optimistično je najavila naša sugovornica dodajući kako Gvatemala nudi brojne mogućnosti za visokoobrazovane stručnjake različitih profila. Potrebno je tek malo avanturističkog duha.

Napisao Siniša Jović
Fotografije iz privatne arhive Ane Vrsalović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji