Anastasija Jankovska i Ivan Baranović glumačke zvijezde nezavisne produkcije: Najvažnije je usuditi se!

ljulja 1

Zahvaljujući velikom profesionalnom entuzijazmu glumice Anastasije Jankovske (28) splitska publika će narednog utorka, u klubu Quasimodo s početkom u 20 sati, doživjeti hrvatsku praizvedbu djela “Ljuljačka za dvoje” američkog dramatičara Williama Gibsona. Ovom crnohumornom dramom Gibson je debitirao na Broadwyu 1958. godine, a likove plesačice Gittel i odvjetnika Jerryja, dvoje usamljenih ljudi, ugrožene egzistencije i nejasnih ambicija, koji pokušavaju izgraditi odnos od starta osuđen na neuspjeh, igrali su tada Anne Bancroft i Henry Fonda. U splitskoj verziji predstave, nastale u produkciji PlayDrame, uz Anastasiju glumi Ivan Baranović (28), student četvrte godine splitskog UMAS-a, ali ujedno i vlasnik diplome Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta iz Zagreba. Režiju predstave potpisuje Elvis Bošnjak, dok se Anastasija premijerno pojavljuje i kao prevoditeljica i kao dramaturginja, odnosno spiritus movens cijelog projekta. Nju i Ivana priveli smo na razgovor između dvije probe da provjerimo kako su se snašli pred ovim ambicioznim izazovom.

X Anastasija, već si glumila različite tragične ljubavne likove, da spomenemo tek Shakespeareovu Juliju ili Ofeliju. I Gibsonova Gittel je nesretan lik, ipak, na jedan posve drukčiji način. Koji je zapravo njezin “defekt”, koji je sprječava da ostvari kvalitetan partnerski odnos?

Anastasija: Ovaj lik je potpuno drukčiji od spomenutih, prvenstveno zbog vremenske odrednice. Iako je drama napisana u 50-im godinama prošlog stoljeća nastojali smo je što više približiti sadašnjem trenutku. Gittel zapravo ne vidim uopće kao tragičan lik, no svakako ona ima svoje defekte. Ali tko ih od nas nema? To nas uostalom čini posebnim, zar ne? Ona je prije svega mlada, pokušava se izboriti za svoje snove, željna je voljeti, puna je života, ambicija joj je plesati na pozornici, vrlo je koloritna,  podrijetlom je, poput mene, od svuda… Međutim, ono što je ograničava je ta golema nesigurnost, nesigurnost zbog brojnih propalih veza i propalih poslova. No, u predstavi smo nastojali zadržati elemente komike što u suštini i nije bilo teško jer, kad gledaš sa strane, svi zaljubljeni parovi u problemima i svađama zapravo su pomalo komični.

X S kakvim se duhovima prošlosti bori Jerry u svom nastojanju da pronađe bliskost u odnosu?

Ivan: Njega prvenstveno muči teret prošlog braka. Jerry je u svakom slučaju čudan muškarac koji se nada da će pružajući Gittel lijepe trenutke spasiti sebe. Ali na kraju se ipak potvrđuje da ako uđeš u vezu toliko oštećen i obilježen prošlošću neminovno ćeš uništiti sadašnjost, odnosno novu ljubav.

X Oba karaktera su profesionalno neostvarena, egzistencijalno ovisna o pomoći drugih, što je, nažalost, danas vrlo raširena pojava zbog recesije u koje je upalo naše društvo. Kako neostvarenost na poslovnom polju utječe na naše intimne odnose? Je li uopće moguća sretna veza ako nismo realizirani i na tom području?

Anastasija: Osim partnerskog odnosa mislim da svatko mora imati još nešto gdje će se realizirati jer ti to pruža samopouzdanje na podsvjesnoj razini. Ne mora nužno to biti neka silno uspješna korporativna karijera, za nekoga će ispunjenje proisteći iz uloge majke, netko će potvrdu možda pronaći u kuhanju, zapravo je nebitno o kojem je poslu riječ. Važno je da ti on pruža osjećaj sigurnosti jer nesigurne osobe na kraju svima počnu ići na živce. Je l’ tako Baranoviću?

Ivan: Nesigurnost se širi kao zaraza, nešto poput trulih jabuka. Stoga bih rekao da je nesigurnost O.K. ali samo u određenoj mjeri, ako ide van prihvatljivih gabarita postaje čista autodestrukcija.

Anastasija: Egzistencijalan pitanja nas, dakako, svih muče, kao i ove likove. Problem Gittel koju tumačim jednim dijelom proizlazi i iz njezine lijenosti i nedostatka realnog pogleda na situaciju, a to je, kako možemo vidjeti, nešto što se događa mnogim mladim ljudima oko nas. Mladi moraju nešto poduzimati, a ne samo čekati. Na primjer, meni je ovaj projekt na više razina bio težak, najprije jer sam strašno nesigurna, a potom i jer se izlažem javnosti. Morala sam naći tekst, sama ga prevoditi, morala sam naći partnera, redatelja koji će sve to postaviti… Ali mislim da je najbitnije bilo – usuditi se. Zašto sam sve to napravila? Na plaći sam u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa sam se fino mogla zaustaviti na tome, međutim, krenula sam u ovaj projekt jer sam željela proizvesti nešto potpuno drugačije. Ako predstava i ne uspije, ako projekt ispadne totalni promašaj – što se nadam da ipak neće biti slučaj – nema veze jer vidim da sam narasla kroz njega, baš kao i Ivan. Mislim da je najvažnije da čovjek radi, pokušava, da se stalno penje…

Ivan: Mladi često ističu nedostatak prilika kao svoj veliki problem, no istina je da se za njih treba naučiti izboriti. Ne znam proizlazi li takav stav iz kapitalizma ili nečeg drugog, ali kao da je prevladavajuća tendencija – zaradi novac uz što manje uloženog truda. To je, nažalost, glavno mjerilo stvari, pa mnogi odmah zaključuju – ako neću zaraditi neću se ni truditi. No, upravo tako se, polako ali sigurno, gube emocije i humanost u ljudima.

ljulja 2

X Oba lika u drami imaju strašnu želju za pripadanjem jedno drugome, ali ipak ne uspjevaju u tome. Može li potreba, u njihovom slučaju za pripadanjem nekome, nadomjestiti ljubav pa da odnos dobro funkcionira?

Anastasija: Čini mi se da u sve moraš ulaziti s glavom, a ne samo s emocijama. Čak i u glumi se ne možeš osloniti isključivo na emocije. Vjerujem da je isto i s odnosima pa mi je sasvim u redu da neka žena zaključi: “Izabart ću njega jer će on biti dobar otac ili dobar muž”. Ponekad žene zanemaruju taj racionalni dio, nažalost, i  ja sama.

Ivan: Pored onoga što emotivno težimo dobiti od druge osobe, ako želimo da neki odnos uspije, bio prijateljski, poslovni ili ljubavni, uvijek moramo uključiti empatiju, koja po meni ima više veze s razumom nego s našim emocijama. Stoga vjerujem da klasičnu ljubav kakvu nam serviraju možemo zamijeniti osjećajima poput pripadnosti.

X Možemo li iz disfunkcionalnih veza, kao što je ova u predstavi, ipak izaći pametniji, cjelovitiji, obogaćeniji? Što ste vi naučili iz takvih veza?

Anastasija: Mislim da možemo, ali ne mislim da nužno moramo proći kroz disfunkcionalne veze da bismo narasli. Zapravo rastemo svakim danom, bitno je da budemo svjesni činjenice da moramo rasti.

Ivan: Ja sam iz takvih veza uglavnom naučio koji su moji kapaciteti trpljenja. Ali naučio sam i kako ono što mi je nekada izgledalo kao tragedija vidjeti kao komediju.

X Ovaj dramski tekst započinje jednim od najgorih “uleta” ikada – Jerryjevim raspitivanjem o starom hladnjaku kojeg bi došao pogledati kod Gittel. Ivane, leži li i danas teret “uleta” pretežito na muškarcima ili su se vremena promijenila? Prilaze li cure zgodnim mladim glumcima poput tebe?

Ivan: Vremena su se definitivno promijenila. Emancipacija je učinila svoje, žene odavno nose hlaće. Naši krajevi su možda još malo tradicionalniji, ali generalno govoreći žene su postale Amazonke. Hvataju kao u prašumi (ha ha). Cijeli koncept izlazaka se promijenio, od treštanja glazbe uglavnom ne možeš čuti ni vlastite misli, a kamoli ući u neku smislenu konverzaciju pa jedini poriv koji ti ostaje je “sašit” se alkoholom. S obzirom na moj karakter bilo mi se teško prilagoditi izlascima, valjda sam ja neka stara duša koja ne nalazi zabavu u takvim situacijama. Tako su se i “uleti” kod upoznavanja sveli na puno banalnije razine nego je ova s hladnjakom, ima tu svega, a najmanje romantike. U tom kontekstu Jerryjev se “ulet” čini posve simpatičnim i romantičnim.

X Anastasija, bi li ti napravila prvi korak prema muškarcu koji ti se sviđa?

Anastasija: Jako sam staromodna u tom pogledu, pa odgovor glasi – ne bih! Meni se naprosto nikada nitko nije svidio “na prvu”. Radije me privuče nešto što mogu čuti u razgovoru, razmišljanje osobe ili humor i zezancija.

ljulja 3

X Ljudi se danas ne udaljavaju samo jedni od drugih već se udaljavaju i od tradicionalnih izvedbenih umjetnosti. Vi ste postavljanjem ove predstave nastojali kreirati drukčiju atmosferu. Kako i zašto?

Anastasija: Ne bih voljela izazvati lavinu, ali moram reći, makar to nije moja struka, da zaista ne razumijem na temelju čega se izabiru pojedini tekstovi koji se postavljaju u kazalištu, kao i zašto se postavljaju na određene načine na koje se postavljaju. Mene neki od njih uopće ne diraju dok ih igram, ili dok ih gledam, tako da u potpunosti razumijem publiku koja ne dolazi u teatar. “Ljuljačka za dvoje” je, s druge strane, jedna totalno jednostavna priča, kakvih nam, vjerujem, nedostaje. Znam da se mi u kazalištu ne možemo nositi s blockbusterima, ne mogu ja loviti ispred nečijeg nosa 3D kuglice, ali možemo gledatelju ponuditi atrakciju da se milimetar od njega nađu živi ljudi koji pokušavaju oživjeti predstavu. A ova će biti neobična i po prostoru izvođenja jer u Splitu baš i nije uobičajena praksa da se komadi izvode po kafićima ili klubovima. Ljudi iz Quasimoda su nam sami prišli i ponudili prostor sa željom da obogate svoj program. Nama se to učinio odličan izazov, sve se odjednom zakotrljalo, posložili su se kockice, gospodin Ivan Šušnjara iz Aledone nam je ponudio riješiti probleme kostima jer kao nezavisna produkcija naprosto nismo imali novca za njih, Saša Božić nam je volonterski priskočio u pomoć sa scenskim pokretom, majstor rasvjete Siniša Jakovljević je uložio toliko entuzijazma da kreira u tom prostoru posebnu atmosferu…

X Danas na sceni igrate kao partneri, no zanimljivo je da ste vas dvoje ostvarili prvi profesionalni kontakt na relaciji profesorica-student, makar ste vršnjaci. Kako je prošao taj transfer?

Anastasija: S puno strpljenja i razumijevanja s Ivanove strane. Kako sam po prirodi “control freak” trebao je zatvarati oči pred mnogim mojim mušicama. No, danas osjećam kao da sam u njemu pronašla zaista odličnog partnera, ali ne samo to – mislim da je ovo za nas početak jednog predivnog prijateljstva!

Ivan: Sretan sam što je imala povjerenja da mi ponudi angažman u predstavi. Split je, u suštini, mala bara s puno krokodila, pa prilika za glumce i nema previše.

X Ivane, ti si već ranije diplomirao farmaciju u Zagrebu. Zašto si se odlučio preći u glumce?

Ivan: S farmacijom, koja baš i nije lagan fakultet, stekao sam diplomu koja pruža financijsku stabilnost. Tako danas kad sretnem kolege farmaceute vidim da svi voze dobre automobile, imaju fine plaćice od 11 tisuća kuna, izlaze po otmjenim restoranima na večere, a meni još uvijek roditelji financijski pomažu jer ne zarađujem. Lani sam osjetio krizu na studiju, između ostalog i zbog toga, ali u takvim situacijama se sjetim vlastitih motiva zbog kojih sam upisao glumu. Imao sam tada 25 godina, i bio sam već prilično formirana, zrela osoba. A ono što me motiviralo su krajnje romantičarski, donkihotovski razlozi – želja za promjenom svijesti ljudi, želja da ih usrećim, da unesem pozitivnu promjenu. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez podrške roditelja koji su mi rekli: “Ajde, ti prvo završi farmaciju, a onda probaj s glumom pa što bude.” Imao sam ogromnu želju da utječem na promjenu stvari, posebice gledajući na Split iz Zagreba. Gledajući i čitajući Smoju, kojeg naprosto obožavam, činilo mi se kao da je duh našeg grada potpuno nestao i ja sam osjetio potrebu da nešto učinim po tom pitanju. Danas mi to zaista djeluje donkihotovski, ali još uvijek ne želim odustati od te ideje. Na svijet glume ne gledam kao na nešto glamurozno, jer da sam htio glamur ostao bih farmaceut budući da u tom svijetu, vjerujte mi, ima puno više raskoši nego u kazalištu.

Anastasija: Zato meni ponekad nedostaje glamura! Ove godine sam prebolila sve žive bolesti, čak sam dobila i herpes zoster! Stalno smo u nekim prašnjavim uvjetima, i s probe na probu trčim u trenerci…

X Možda je vrijeme da upišeš farmaciju?

Anastasija: Pa nije loša ideja…

Ivan: Farmacija kao struka je puno opipljivija, točno znaš kad si dokazao neki spoj ili odredio masu, a ovdje radiš iz sebe i nemaš opipljivih kriterija pa se u ljudima rađa toliko negativnih osobina. Za čas te obuzme ludilo, vidim to i po sebi, ali na sreću imam takvu prošlost kakvu imam pa mi ona daje stabilnije temelje. Mogu samo zamišljati kako se osjeća netko tko upiše glumu s 18 godina. Tada ne znaš ni tko ti glavu nosi, gonjen si prvenstveno željom za dokazivanjem i za zaradom. No, i po tom pitanju sam nešto mirniji jer znam – ako ne uspijem s glumom, odoh ja nazad u farmaceute! Dakle, pretpostavljam, kad je gluma nekome jedina opcija u životu situacija u glavi je puno zeznutija. Ali, s druge strane, u svijetu glume međuljudski odnosi su puno humaniji, unatoč svim onim negativnim emocijama koje egzistencija stavlja pred glumce. I sad se ti u košmaru tih emocija snađi…

ljulja 4

X Ivan je spomenuo želju za mijenjanjem svijesti ljudi. Zanima me kako gledate u tom kontekstu na splitsku kazališnu scenu. Je li ona dovoljno društveno angažirana, dovoljno aktualna, provokativna, dodiruje li bitne društvene probleme?

Anastasija:  Ponekad me stvari na splitskoj sceni uopće ne dodiruju, ali ne znam trebamo li razmišljati baš u smjeru neke velike društvene angažiranosti. Mislim da prije svega trebamo biti ljudi, osluškivati, dodirivati druge… a ne na sceni izgovarati rečenice: “Evo nema posla!”. To ionako vidimo u novinama. Sada je trenutak da se kazalište vrati magiji. Toga nam nedostaje. Meni je divno kad na sceni pada snijeg. Kad to vidim, u meni se kao u gledatelju dogodi nešto začudno. Ponekad odem u GKL i osjetim se predivno, kao pravo dijete. Moramo se učiti voljeti život. Redatelj mora voljeti glumce, glumci moraju voljeti to što rade, sve kreće od malih stvari. Moraš voljeti portira na ulazu, svoju garderobijerku… iz toga sve kreće, a scena je, kao što su nam govorili u Rusiji, samo rengen. Svakom glumcu koji izađe na scenu možeš vidjeti što ga tišti u životu, kakav je čovjek. Nedostaje nam ljubavi i povjerenja među partnerima i kolegama, stoga radije pustimo te velike riječi “Sad ćemo mi ovo ili ono” jer nećemo ništa. Vrijeme je da prestanemo svirati u krivi instrument.

Ivan: U kazalištu zapravo nedostaje onoga na što se unutar kuće bune da nedostaje u društvu. No, ako sam, na svojoj mikrorazini, nemaš to, kako se možeš buniti? Iako smo na svim razinama deficitarni s novcem, ono što možemo jest skupiti glave i marljivo raditi uz puno dobre volje. Ali ako svaki dan radiš, a u tebi nema dobre volje i pozitivne energije, onda se poništava i učinak tvog rada. Jedno bez drugog ne ide. Kazalište je prije svega čisti entuzijazam i u njega moraš ulaziti do kraja.

Anastasija: Ipak je lijepo vidjeti da se rađa timski rad, na primjer, s ovom peticijom koju smo potpisali. Po meni nije toliko bitan ni sam razlog zašto smo ju potpisali, važno je da smo svi zajedno nešto odlučili.

X Kad je u pitanju društveno angažirani teatar u posljednje vrijeme jedno ime stalno iskače – ono Olivera Frljića. Kako gledate na njegovu predstavu “Hrvatsko glumište”?

Ivan: Očito je da Frljić, baš poput Tomića, pogađa u žicu određene ljude. Teško mi je govoriti o kvaliteti predstave u glumačkom i redateljskom smislu, jer predstavu nisam pogledao, ali mislim da na ovom brdovitom Balkanu ti ljudi definitivno pogađaju ega i superega. Kažu da Frljić vrijeđa ljude i, tobože, njihove vjerske osjećaje, no u ovom slučaju mislim da možemo povući paralelu s magazinom Charlie Hebdo. Ne zvuči li kao oksimoron cijela ta situacija  – ti vrijeđaš moje vjerske osjećaje pa ću te ja ubiti?! Plakat za Frljićevu predstavu s dvije  zagrljene Gospe izazvao je slične reakcije. Zaista ne razumijem o kakvim je tu povredama osjećaja riječ, ali duboko sam uvjeren da nije riječ o religioznim osjećajima jer sam i ja religiozna osoba, a u tom plakatu nisam vidio ništa sporno. Dapače, mislim da je plakat bio odličan. Osobno volim angažiranu umjetnost, ali kad ona njeguje visoke estetske kriterije. Takav je po meni, na primjer, rad grupe Let 3.

Napisao Siniša Jović
Fotografije PlayDrama
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji