Na Javi nas je umalo progutala plava vatra

ijen 1

Možda to nije uvijek najpametnija odluka, ali ako želiš snimiti dobru fotografiju ponekad moraš žrtvovati opremu, a ponekad ugroziti čak i vlastiti život. Stoga volim kazati da je moj fotoaparat zapravo bager kojim kopam, a ne neki tamo fino očuvani muzejski eksponat. Jednom prilikom mi je čovjek kojem sam odnio opremu na remont rekao da u životu nije vidio kameru u gorem stanju, no, kada sam mu pokazao svoj website, dodao je da nije vidio ni bolje fotografije od mojih – priča nam Vedran Vidak (41) koji je uništio opremu vrijednu barem tri tisuće eura, putujući s još jednim velikim zaljubljenikom u fotografiju – Goranom Jovićem (37) – po Indoneziji, gdje su snimali život plemena Mentawai u prašumama otoka Siberuta, a potom i “plavi plamen” na vulkanu Ijen na Javi.

ijen 7Ali, to i nije najgore što im se dogodilo jer su ovi pustolovi iz Imotske krajine, izloživši se zapaljenim sumpornim parama, koje izgaraju na temperaturama od 600 stupnjeva Cejzija, stvarajući tako zadivljujući prirodni fenomen plave vatre na Ijenu, umalo izgubili žive glave.

 

Ipak, priča se završila happy endom, odnosno pregrštom dojmova i snimljenih materijala i s ove etape njihova indonezijskog putešestvija.

– Već je i sam uspon na Kawah Ijen bio zahtijevan, pogotovo jer je svaki od nas sa sobom vukao 15-ak kilograma fotografske opreme pa nam je trebalo između dva i tri sata da savladamo tih 2800 metara vulakna. No, jednom kad se popneš na vrh tek se imaš suočiti s njatežim dijelom izazova – spuštanjem u vulkansko grotlo u kojem se nalazi i najkiselije jezero na svijetu koje je priroda stvorila. Put je strm i uzak, a budući da smo krenuli tek u ponoć, jer je fenomen plave vatre vidljiv samo tijekom noći, preglednost je bila nikakva. U cijeloj toj situaciji ni kiša, koja je nedugo prije pala, nije nam bila baš od pomoći jer je tlo postalo sklisko. Samo jedan krivi korak prouzročio bi u najmanju ruku lom kostiju. Ipak, naš entuzijazam i želja za dobrim kadrovima nije nam dala da odustanemo. A kada smo se približili samom izvoru plavog plamena u vulkanskom grotlu bili smo oduševljeni budući je vjetar puhao u najboljem mogućem smjeru, suprotnom od nas pa sam požurio prema plamenu i približio mu se na samo dva metra udaljenosti. No, potom se dogodilo neočekivano – vjetar je promijenio smjer i ja sam se našao u središtu sumpornih para te sam počeo gubiti svijest pa sam se dobro zaljuljao – priča nam Vedran napominjući da mu je tada prva misao bila kako izbjeći pad u rijeku tekućeg sumpora pored koje je prolazio.

ijen 4

– Instinktivno sam kleknuo, skinuo majicu i ugurao je u usta, tako sam uspio udahnuti pa me je prošla ona najljuća panika. Potom sam čuo Goranovo dozivanje iz daljine, ali nisam imao snage odgovoriti na njega, a svako otvaranje očiju je uzrokovalo strašnim osjećajem pečenja i trenutnim gubitkom vida. Ipak sam vjerovao da će sve završiti dobro, stoga sam odlučio tako sklupčan pričekati da prođe najgore – prisjetio se Vedran.

A najgore je zaista i prošlo, vjetar je ponovno promijenio smjer te su Vedran i Goran, pomalo ošamućeni i podosta uzbuđeni, obavili ono zbog čega su tamo i došli – fotografiranje plavog plamena ali i radnika koji u nezamislivo teškim uvjetima kopaju kondezirani sumpor te ga odnose na prodaju u lokalnu rafineriju.

ijen 2

– Mislim da je to jedan od najtežih i najopasnijih poslova na svijetu pa se oni radnici koji dožive četrdesetu baveći se njime smatraju pravim sretnicima. Zbog tako visoke stope smrtnosti i loše plaćenosti očekivali smo vidjeti mnoštvo smrknutih ili ljutitih lica. Ali Indonežani su nas još jednom iznenadili jer čak i u takvim uvjetima ne skidaju osmijeh s lica  – priča nam Goran.

Tristotinjak radnika svakodnevno polako mili uz vulkan, pa niz njega prema mjestu istovara i tako, u prosjeku, dvaput na dan jer im za jednu turu treba od 6 do 7 sati. U bambusovim košarama, zbog ravnoteže uvijek privezanim u paru na polugi, nose teret od 70 do 100 kilograma, iako sami teže skoro upola manje. A ovisno o kilogramima prenesenog sumpora zarade od 5 do 8 dolara na dan, objašnjavaju naši sugovornici.

ijen 6

– Pitali smo jednog radnika je li sretan. S osmjehom na licu odgovorio nam je da jest. Zanimalo nas je bi li promijenio posao da može, a on nam je kratko odgovorio da ne bi. Bilo je zaista nevjerojatno vidjeti kako se ti ljudi nose s nezamislivo teškim uvjetima rada, ali i realizirati kako i unatoč njima imaju svoje snove, želje i planove. U prirodi je čovjeka da se bori i teži boljem, ali njihov primjer me podsjetio da problemi zapravo ne postoje, postoje samo situacije koje treba riješiti – zaključio je Goran, koji se potom sa svojim kompanjonom spustio u podnožje vulkana gdje su predahnuli uz šalicu kave.

ijen 5

Pomalo ironično, tamo se servira jedna od najskupljih kava na svijetu – arabica koja je prošla kroz probavni sustav mačkolike životinje cibetke. Navodno, šalica iste u Londonu stoji i do 500 kuna, skoro mjesečnu zaradu nosača sumpora s vulkana Ijen.

Napisao Siniša Jović
Fotografije Vedran Vidak i Goran Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji