Ono najbolesnije u nama bira partnera!

IMG_0427

Valentinovo ili Dan zaljubljenih blagdan je koji je tijekom vremena postao sinonim za prilično patetičnu i komercijaliziranu praksu niza “romantičnih rituala” poput odlazaka na večere uz svijeće, poklanjanja crvenih ruža i, naravno, odijevanja seksi donjeg rublja kako bi njegovo obilježavanje finalizirao “veliki prasak” u svilenom negligeeu. No, začetak ovog blagdana vezan je uz ne baš tako romantičan događaj – smrt sv. Valentina kojeg je car Klaudije Gotski pogubio jer se oglušio o zabranu vjenčavanja vojnika. Naime, prema zamisli pragmatičnog rimskog cara svi njegovi vojnici trebali su ostati neoženjeni kako ne bi izgubili srčanost u borbi, pa je tako sv. Valentinu 14. veljače odrubilo glavu.

Još manje romantičnim zvuči odgovor moje sugovornice, psihoterapeutkinje Dine Linde Veronike, koja nam je pokušala objasniti na koji način uopće biramo partnere s kojima sklapamo romantične veze.

– Mnogi psihoanalitičari kažu da zapravo ono najbolesnije u nama bira partnera – odmah je u startu, kao hladan tuš, ponudila sažeti odgovor, a potom i deteljno objašnjenje koje slijedi.

– Vjerojatno ne postoji ništa na ovome svijetu što život čini čarolijom kao osjećaj da smo nekome posebni i da je ta osoba posebna nama. Naime, potreba za prisnim odnosom duboko je ukorijenjena u nama. Potreba za ljubavlju proizlazi iz jednostavne prirodne činjenice da na ovaj svijet stižemo potpuno bespomoćni pa ovisimo o drugima glede hrane, njege, sigurnosti i ljubavi. Prisni odnosi započinju s našim roditeljima, a način na koji smo se povezali s njima odredit će sva naša kasnija povezivanja – tumači Veronika.

Dakle, ako je majka reagirala na naše potrebe dosljedno, adekvatno i toplo, velike su šanse da ćemo kao odrasla osoba njegovati partnerske odnose pune povjerenja, sigurnosti i međusobnog uvažavanja. Međutim, ako su majčine poruke iše u smislu odbacivanja i neodgovaranja na naše potrebe razvoj ličnoti će ići u smjeru razvijanja tendencije povlačenja iz odnosa i razvijanja nepovjerljivih relacija. U slučaju, pak, da je majka selektivno reagirala na naše potrebe, što je vjerojatno najraširenija praksa, zbog te nedoslijednosti razvija se trajna vezanost za majku. Nesigurna u dostupnost majke, osoba razvija strategije i manipulacije koje će joj osigurati više njezine pažnje. A cijena koju plaća da bi bila voljena od ambivalentnog roditelja jesu emocionalna zavisnost i nezrelost. U odnosu na ljubavnog partnera, ovakva osoba vezuje se simbiotski, ali generalno ostaje zaokupljena sobom i vlastitim osjećajima.

Ako prihvatimo ovaj pogled, znači li to da prebacujemo krivnju na predhodna iskustva i sebi nalazimo opravdanja za loše ponašanje prema partneru, pitali smo Veroniku.

Dina Linda Veronika (lijevo)

Dina Linda Veronika (lijevo)

– Ne. Osjećati se žrtvom prošlosti i samosažaljevati se ne doprinosi promjeni. Upravljanje svojim životom podrazumijeva stjecanje uvida i razumijevanje onoga što nam se dogodilo, ali i preuzimanje odgovornosti za svoja ophođenja prema drugima – kaže ona.

Nadalje, tumači Veronika, zbog toga što nam se ne sviđa uvijek ponašanje osobe koju volimo često podliježemo ljutnji u ljubavnim odnosima, no ona ne mora uvijek biti jasno ispoljena, pa razlikujemo otvoreno ljutite i prikriveno ljutite odnose, npr. kada ljutnju preusmjeravamo prema nekome izvan partnerskog odnosa, ili se rasterećujemo kroz kocku, alkohol, afere ili jelo, ili, pak, ljutnju iskazujemo putem tjelesnih simptoma ili je u potpunosti potiskujemo i tako lišavamo odnos svake strasti i veselja.

No, bez obzira na stilove ljutnje moramo se zapitati zašto smo zapravo ljuti.

– Parovi koji su zarobljeni u ciklusima ljutnje su oni koji ne mogu jedan drugome ispunjavati potrebe koje imaju. No ljutitom odnosu ne možemo reći “Ne” ako ne znamo zašto smo mu rekli “Da”. Možemo misliti da znamo uzroke ljutnje, pa kažemo ljuta sam jer svugdje ostavlja nered za sobom ili zato jer nije romantičan, ali to su samo površinski okidači za ljutnju. Prava potreba koja nije ispunjena nalazi se duboko u nesvjesnom i najčešće ostaje neregistrirana, no moguće je doprijeti do nje proučavanjem anatomije odnosa – kaže Dina Linda Veronika.

Da bi nam ilustrirala takav slijed, koji na poslijetku uvijek dovodi do “prvobitnog odnosa” donesenog iz razdoblja djetinjstva, Veronika se prisjetila jednog slučaja iz prakse.

– Dvoje eksplozivaca neprestano je urlalo jedan na drugoga, između ostalog i zbog klima uređaja. Ona je tvrdila da ne može spavati ako soba nije rashlađena, a on nije mogao spavati zbog buke klima uređaja. Neprestanim međusobnim urlanjem izbacivali su vlastite osjećaje. A koji su to osjećaji bili? Ona je imala osjećaj da on samovoljno kreira pravila njihova života, da dominira nad njom što ju je dovodilo do ludila. Suprug je, pak, imao osjećaj da ga ona ne sluša jer joj nisu važni njegovi osjećaji. Tako je naočigled banalni sukob oko klima uređaja razotkrio njihove najdublje ranjivosti: njezinu potrebu da se izbori protiv dominacije, i njegovu da bude značajan. Uzroci ovih potreba potekli su iz djetinjstva. Majka spomenute pacijentice bila je vrlo nametljiva, stalno se uplitala u živote svoje djece zanemarujući njihovu slobodu. Roditelji njezinog supruga su, s druge strane, bili vrlo egocentrični pa im je on uglavnom bio nebitan stoga je ostavštinu tog odnosa donio u brak – ispričala je Veronika dodavši kako ovo ilustrira činjenicu da uvijek pronalazimo osobu koja odgovara našim nesvjesnim potrebama.

– Ova se žena nije vezala za opuštenog tipa koji bi joj dao puno slobode, niti se on vezao uz ženu koja bi bila posvećena njemu i udovoljavala njegovim željama. Oboje su izabrali partnere koji su budili iste osjećaje kao neki važni likovi iz njihovog djetinjstva. Čini se kao da u sebi nosimo neku vrstu psihološkog radara koji će nas dovesti do osobe idealne da probudi izvorne frustracije iz prvobitnog odnosa – objasnila je.

No, ostaje pitanje zašto biramo takve partnere.

– Ponovnim odigravanjem prošlosti pokušavamo oživjeti izvorno iskustvo i popraviti ga. Kao da dijete u nama govori “ovoga puta će sve biti u redu, dokazat ću da prošlost nije istinita, pokazat ću da mogu biti voljena osoba”. Ali, kako pokušavamo popraviti stvari? Koristeći iste neučinkovite načine kao u prvobitnom odnosu. Na primjer, spomenuto dvoje eksplozivaca – urlanjem i ispoljavanjem bijesa prema roditeljima. Ipak, dobra vijest je da ponavljanje ne mora biti naša sudbina. Promjenu nam omogućava unutarnji uvid kojeg steknemo ovakvom analizom. Tako je spomenuta žena naučila obuzdavati napade ljutnje te se izražavati na sljedeći način: “bojim se ako ti popustim da ćeš tražiti više i više i na kraju će sve biti po tvome, kao u slučaju moje majke. On je naučio izraziti svoj strah od zanemarenosti, čime naravno nije sve bilo riješeno jer je dugačak put do ozdravljenja, ali ovakve promjene vraćaju ljubav i dobrohotnost u odnos – zaključila je Veronika.

Napisao Siniša Jović
Ilustracija by Igor Novaković
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji