Svakodnevica časnih sestara u istraživanju Marije Lozo: Od menstrualnih tegoba do nogometnih tribina

časnaOdlaze li časne sestre na utakmice, imaju li pravo na godišnje odmore, u kakvim se kostimima kupaju ako idu na plažu, svađaju li se s drugim sestrama u samostanu te razgovaraju li međusobno o menstrualnim tegobama, samo su neka od “škakljivih” pitanja na koje je odgovore pronašla 26-godišnja magistra sociologije, etnologije i kulturne antropologije Marija Lozo istražujući svakodnevicu časnih sestara u četiri različita samostana u Hrvatskoj, za potrebe svog magistarskog rada kojeg je obranila na Odjelu sociologije Sveučilišta u Zadru.  

Marija je vodeći dubinske intervjue, dakako, tragala i za odgovorima na puno kompleksnije teme poput razloga zbog kojih su se sestre uopće odazvale ovom pozivu, njihovom odnosu prema imovini, njihovom stavu prema statusu žena u društvu, ženskog tijela i rodnih uloga ili hijerarhiji u samostanima.

No, nas je, za prvu ruku, zanimalo što ju je motiviralo da krene u samo istraživanje.

– Šetajući prepunim Stradunom jednog vrućeg ljetnog dana, prijateljice i ja smo se našle u blizini dviju redovnica koje su stajale pored nekog izloga. Prema njima je trčala treća te im je rekla: “Jedva sam vas prepoznala” pa su se sve tri dobro nasmijale. I ja skupa s njima. U tom sam trenutku pomislila: “I one se znaju šaliti.” Ugodno me “šokirala” spoznaja da ne znam gotovo ništa ili jako malo o njihovom životu te sam taj događaj smatrala dobrim poticajem da napravim nešto po tom pitanju – otkrila nam je Marija, inače rodom i trenutnom adresom iz Imotskog, koja je nekoliko godina kasnija magistrirala baš s ovom temom.

A što je sve otkrila? Krenimo redom, uz jednu napomenu – imena časnih sestara u ovom članku kao i u njezinom radu su izmišljena kako bi se zaštitila njihova privatnost.

– Niti jedna sestra nije pričala o nekom posebnom trenutku “prosvjetljenja” već su sve poziv opisale kao želju i proces koji se u njima odvijao puno prije nego su ga prihvatile. Zanimljivo je da je sestra Klara kao simptom shvaćanja i prihvaćanja poziva spomenula prestanak čitanja ljubavnih romana – objasnila nam je Lozo uz napomenu kako su se prihvaćanjem poziva ove žene uglavnom suočile s neodobravanjem okoline.

Time se ukazuje da uvriježen stav o odlasku u samostan kao bijegu od siromaštva ne nalazi svoj argument, smatra ova mlada istraživačica, navodeći još jedan zanimljiv detalj, onaj iz života sestre Franke koju je, čak, i njezin stric, inače svećenik, dugo odgovarao od tog poziva.

Tu istu sestru Franku danas boli kada se na časne sestre gleda kao na neradnice koje žive na grbači drugih.

– Nije ti baš svejedno kad prođeš ulicom pa ti opsuju ili mater, ili ovoga, ili onoga, uz komentar Crkva ti daje. U stvarnosti, sve redovničke ženske zajednice u Hrvatskoj se uzdržavaju isključivo od svog rada – ispričala joj je ova redovnica.

– Sve što zaradimo ide u zajednicu, a džeparac koji dobivamo je skroman, sto kuna mjesečno, ali mislim da i ne treba biti nešto drugačiji, jer zapravo, sve što trebaš, imaš – komentirala joj je, pak, sestra Vinka.

Dakle, Marija Lozo je odlučila osim o redovničkoj i kontemplativoj svakodnevici, razgovarati sa sestrama o različitim “zanimljivostima” iz njihovog svakodnevnog života jer joj je cilj bio približiti kategoriju časnih sestara kategoriji ljudskog bića.

Marija Lozo

Marija Lozo

– Sa sestrama koje pripadaju aktivnim redovima razgovarala sam tako o godišnjem odmoru, na kojeg imaju pravo po mjesec dana svake godine. Svaka ga koristi na različiti način, ali sve to rade najčešće ljeti jer su mnoge od njih zaposlene u obrazovnim ustanovama. Tada mogu ići na more i kupati se, bilo u jednodijelnom bilo u dvodijelnom kupaćem kostimu, a plaže na koje idu biraju same ovisno o tome je li im neugodno kupati se na plažama na kojima ima njima poznatih ljudi ili nije. Sestra Franka i sestra Vinka su, na primjer, rekle da im to ne predstavlja problem jer vole druženja. Sestra Franka je pričala i o odlasku na razna kulturna i sportska događanja pa se dotakla i teme hrvatskog nogometa, te je ispričala kako redovito ide na nogometne utakmice, no Hajduk je kaže više ne zanima zbog loše kvalitete – otkrila nam je Lozo.

Inače, sam temelj reda kojem sestre pripadaju uvelike utječe na kreiranje njihovog dnevnog reda u  samostanima. Ukoliko se radi o aktivnom redu koji se temelji na nekim aktivnostima van samostana, fleksibilnost je neprijeporna, međutim, ako se radi o kontemplativnom redu, klauzuri, dnevni red je strogo određen te se stvarno u tom trenutku može reći da je “život u zajednici” također jedan bitan zavjet na kojeg se sestre obvezuju, iako ga ne izgovaraju, smatra Lozo.

– Sestra klarisa mi je kazala da joj je izlazak dopušten samo u slučaju glasanja na izborima, u slučaju dolaska pape, teže bolesti i pogreba roditelja. Međutim, prema njezinom priznanju sestre najčešće biraju opciju ostanka u samostanima u svim tim situacijama, pa čak i u slučaju pogreba roditelja jer smatraju da je njihova molitva s drugim redovnicama vrijedna i da zbog toga nema potrebe za izlaskom – ispričala nam je.

Odlazak u časne, svi već znaju, znači odricanje od spolnosti, no to nužno ne znači i prijezir prema tijelu ili njegovo zanemarivanje. Tako su i ove ispitanice Mariji bez ikakvog ustručavanja pričale o menstruaciji i popratnim tegobama.

– Otvoreni razgovor o menstruaciji je jako bitan ukoliko se radi o zajednici sa strogim dnevnim redom, jer ponekad te tegobe utječu na prekide dnevnog reda. Međutim, obzirom na dobne razlike, ne razgovaraju međusobno sve sestre o toj temi, ali se ipak o tome priča, posebno u fazi prijelaza u menopauzu, kada se znaju šaliti da je neka sestra “u klimaksu” te da stoga treba zanemariti njezinu nervozu. Sestre su naglasile i potrebu higijene u suočavanju s menstruacijom, a jedna od njih je navela da joj je najveći problem u misijama u siromašnim zemljama bila upravo higijena, misleći pritom na higijenske uloške koje je u pojedinim državama još uvijek nemoguće kupiti – otkrila nam je Lozo koja je časne ispitivala i o njihovom viđenju položaja žene u današnjem svijetu.

S jedne strane je naišla na odgovore s. Klare koja tvrdi da žene ne trebaju težiti preuzimanju muških uloga, ili odgovore s. Ane koja misli da je prvenstvena uloga žene majčinstovo, ali s druge strane i na mnogo “modernija” razmišljanja kao što je ono s. Franke koja smatra da žene ne treba, ni s oltara, ni s pozornice, gurati u takve stereotipe prema kojima se žena mora udavati ili imati djecu već naprosto svakome treba dati pravo izbora.

Osim zbog sukoba u mišljenju i sama hijerarhijska organizacija stvari može dovesti do nesuglasja među sestrama.

– Dolazi do konflikata, kako ne, i neka ih. Ne bi bilo normalno da ih nema. Čudna je to kuća u kojoj ih nema. Mi smo vrlo temperamentna zajednica, i nema tu da se nešto neće izreći šta treba. Kod nas se to ponekad čuje s prvog kata do potkrovlja, budite vi bez brige – kroz smijeh joj je priznala s. Franka.

Ovo je, dakako, samo djelić onoga što je Marija Lozo otkrila intervjuirajući časne sestre, no kako nam je priznala tema ju je toliko zaintrigirala da će u sličnom smjeru nastaviti i daljnja istraživanja.

– Na svaki intervju sam dolazila s tremom zbog pitanja za koja sam smatrala da su im tabu. Na kraju je ispalo da bi me one, jer bi osjetile u kojem smjeru idem s pitanjima, same poticale da se oslobodim i da otvoreno razgovaramo. Ipak, u razgovoru sa sestrom Klarom, dok sam je gledala kroz rešetke, primjetila sam razliku u izrazima lica kada je pričala o nečem svetom i o nečem profanom. Kada bi spomenula Boga, svaki put bi njezin pogled otišao u neku dubinu i oči bi joj doslovno zasjale da sam se naježila – s puno poštovanja je, pak, zaključila Marija.

Napisao Siniša Jović
Ilustracija Igor Novaković
Portret Marije Lozo iz njezine privatne arhive

Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji