180 tisuća djevojčica u Europi u riziku je od genitalnog sakaćenja

obrezivanje 2

Kad je imala samo sedam godina dr. Kakenya Ntaiya, trenutno jedina pripadnica plemena Masai s doktoratom znanosti, sklopila je nevjerojatno tešku nagodbu s vlastitim ocem, koju je ovih dana podijelila za World Today. Pristala je podvrći se “ženskom obrezivanju” bez opiranja, a on joj je za uzvrat dopustio pohađanje škole. Dakako, bila je to visoka cijena, ali Kakenya je, vjerujući majčinim riječima, rješenje za bijeg od udaje u dječjoj dobi vidjela baš u obrazovanju, sudbinu obrezivanja ionako je teško mogla izbjeći.

No, zato je barem izbjegla da je udajom zamijene za jednu kravu, što je običaj njezina plemena, jer je marljivim učenjem dogurala sve do SAD-a gdje je i doktorirala na polju edukacijskih znanosti. U međuvremnu ova hrabra i uporna žena postala je glasnogovornicom milijuna nevidljih patnica čija su tijela u najranijoj dobi oskvrnuta barbarskom praksom genitalnog sakaćenja.

– Rekli su mi da će me to učiniti ženom, a ja nisam ni slutila kako će mi se zapravo dogoditi nešto užasno. Odrezali su mi genitalije, bez ikakve anestezije, zbog čega mnoge djevojčice umru. Ipak, ja sam imala sreću pa sam se samo onesvijestila – ispričala je Kakenya medijima želeći upozoriti na ovaj problem koji se zadnjih mjeseci našao i u interesu EU parlamentaraca, pa su o njemu progovorile i naše EU zastupnice. Evo i zašto:

Sakaćenje ženskih genitalija (FGM) okrutan je i nasilan čin izvršen prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije na oko 140 milijuna žena i djevojčica diljem svijeta. No, ovaj oblik kršenja ljudskih prava nije limitiran isključivo na zemlje Afrike ili Srednje Azije, kako se često percipira u javnosti, već je globalni fenomen s tendencijom rasta i među stanovništvom razvijenih zemalja Zapada, odnosno Europske unije i SAD-a. Tako se procjenjuje da na području EU-a trenutno živi oko pola milijuna žena nad kojima je izvršeno genitalno sakaćenje te da isto prijeti populaciji od oko 180 tisuća djevojčica.

Stoga su britanske vlasti najavile dodatne zakonodavne mjere prema kojima će uskoro svi nastavnici, liječnici i medicinske sestre imati profesionalnu obavezu prijaviti sumnju da je nad maloljetnom djevojkom izvršen postupak sakaćenja genitalija. Uvođenje novih amandmana u kazneni zakon, koji definiraju obavezu prijavljivanja i propisane mjere za prekršitelje, tek je dio širih mjera za zaustavljanje ove praksa. Prijave će morati podnijeti ukoliko im sama žrtva prizna da je nad njom obavljen postupak ili ako primijete fizičke dokaze.

Inače, prema procjenama britanskih službi, u ovoj zemlji trenutno je u riziku od genitalnog sakaćenje oko 24 tisuće djevojčica u dobi do 15 godina, a na blizu 66 tisuća žena postupak je već izvršen. Situacija nije puno bolja ni u mnogim drugim članicama EU-a. U Italiji živi oko 35 000 ovih žrtava, u Njemačkoj 19 000, u Francuskoj čak 61 000, u Mađarskoj njih između 17 i 35 tisuća itd.

Generalno govoreći, praksa sakaćenja ženskih genitalija uglavnom se ne provodi na samom teritoriju EU-a, već su ove žrtve već stigle “obrezane”, ali se bilježi učestala praksa sakaćenja djevojčica za vrijeme posjeta zemljama iz koje je obitelj ranije došla.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) genitalno sakaćenje žena (FGM) podrazumijeva sve postupke djelomičnog ili potpunog uklanjanja vanjskih ženskih genitalija koje nije motivirano zdravstvenim razlozima ili njihovo ozlijeđivanje.

 

Rada Borić

Rada Borić

– Sama procedura se razlikuje u odnosu na pripadnost različitim etničkim grupama pa praksa može uključivati djelomično ili potpuno odstranjivanje klitorisa, vanjskih stidnih usana te sužavanje vaginalnog otvora šivanjem, što je najekstremniji oblik genitalnog sakaćenja žena. Dakle, radi se o postupcima koji nisu medicinske prirode, odnosno ne skrbe o ženskom zdravlju već su, nasuprot, nasilje nad ženama koje ostavlja ne samo trajne medicinske posljedice već im uskraćuje pravo na tjelesni integritet uključujući i seksualni užitak – upozorava Rada Borić iz Centra za ženske studije, inače i članica Europskog ženskog lobija (EWL) koji je tijelima EU-a predložio donošenje novih regulacija o pružanju azila za žrtve rodno utemeljenog nasilja, uključujući i one koje žele pobjeći pred genitalnim sakaćenjem.

Borić smatra da “imigracijsko-asimilacijska pitanja”, “poštivanje tradicijskih praksi” ili “promicanje multikultiralizma” ne smiju biti, a nerijetko jesu, isprika za prakse koje provode nasilje nad ženama, odnosno da moramo zauzeti nultu stopu tolerancije prema ovakvim pojavama.

– Za pohvalu je razvoj događaja u kojemu je Europski parlament pozvao sve članice na kazneni progon svakoga tko je počinio kazneno djelo genitalnog sakaćenja, čak i ako je ono počinjeno izvan granica dotične države članice EU-a, a veseli i činjenica da je upravo u tijeku suđenje dvojici liječnika u Velikoj Britaniji, s mogućnošću kazne do 14 godina, zbog sudjelovanja u tome – napominje ona.

Rada Borić smatra da je genitalno sakaćenje žena prije svega praksa koja se temelji na očuvanju patrijarhata i njegovih odnosa moći, pri čemu je muškarcima pripala ta “sveta dužnost” da kontroliraju ženska tijela i ženske živote. Tome u prilog svjedoči i činjenica da se većina žena u zemljama gdje je sakaćenje najraširenije protivi ovoj praksi. Primjerice, u Beninu gdje je 2,7 milijuna žena žrtava genitalnog sakaćenja čak 93 posto njih želi okončanje ovog običaja. U Gani se također 93 posto žena žrtava protivi genitalnom sakaćenju, u Tanzaniji 92 posto, u Burkini Faso njih 90 posto, u Iraku 88 posto itd.

Iako je riječ o globalnom fenomenu FGM je ipak najrašireniji u 27 zemalja Afrike te u Jemenu i Iračkom Kurdistanu. Najviše žena žrtava, njih 27.2 milijuna živi u Egiptu, potom u Etiopiju (23.8 milijuna), zatim u Nigeriji (19.9 milijuna)…

U otprilike polovini ovih zemalja žensko obrezivanje se događa prije nego djevojčice navrše 5 godina, a u drugoj polovini prije nego navrše 14 godina. Tradicija te želja za društvenim prihvaćanjem, odnosno strah od izolacije, navode se kao najčešći razlog podvrgavanju, a mnogi spominju i vjerske razloge. Raširena je predrasuda da islam posebno zagovara ovu praksu o čemu smo razgovarali s dr. Zilkom Spahić-Šiljak, bosanskohercegovačkom znanstvenicom koja je trenutno pridružena istraživačica na sveučilištu Stanford gdje se bavi pitanjima roda, liderstva i izgradnje mira.

 

Zilka Spahić-Šiljak

Zilka Spahić-Šiljak

– Žensko obrezivanje prakticira se u više od 40 zemalja Afrike i Azije te je prisutno i među muslimanima i kršćanima te pripadnicima drugih religija. Radi se o drevnom plemenskom običaju koji se održao i u nekim muslimanskim zemljama. Na sreću, učenjaci iz Bosne i Hercegovine i sa Balkana općenito su, iako upoznati sa ovom praskom u arapskom svijetu, bili dovoljno mudri i odmjereni da nikada takvo što nisu ni pokušali prenijeti kao praksu na ove prostore i ja se nadam da će tako i ostati – kazala je Spahić-Šiljak napominjući da se žensko obrezivanje vezuje uz islam jer ga doista prakticiraju i muslimani uz obrazloženje da je to dio islamske tradicije te da ta tradicija nije izričito zabranjena.

– U šerijatskom pravu se naime smatra da je sve ono što nije izričito zabranjeno dozvoljeno, što je otvorilo prostor za zadržavanje brojnih lokalnih običaja, kako onih pozitivnih tako i onih problematičnih, uključujući i žensko obrezivanje, ubojstva iz časti i ugovorene brakove. Zbog toga su i četiri velike i priznate pravne škole islama koje imaju najviše autoriteta smatrale ovu praksu prihvatljivom, jer je išla na ruku lokalnim običajima, a i bila je na koncu pogodna za kontroliranje ženske seksualnosti, što u tadašnjim društvima uopće nije dovođeno u pitanje. No, da budemo iskreni i danas se ženska seksualnost kontrolira na različite načine i eskploatira radi profita, ali praksa ženskog obrezivanja ne može biti odgovor niti alternativa – kazala je Spahić-Šiljak.

Nadalje nam je pojasnila da se i danas može naći veliki broj fetvi ili pravnih mišljenja kojima se podržava žensko obrezivanje u određenim granicama uz obrazloženje da se time ne ukida u cjelosti ženski seksualni užitak, već se reducira na određenu mjeru. U Indoneziji, najmnogoljudnijoj muslimanskoj zemlji, čak je i Ministarstvo zdravlja 2011. godine izdalo brošuru sa uputama kako medicinski pravilno uraditi obrezivanje, a da se ne ukloni cijeli klitoris.

– U tom se slučaju nameću pitanja: Tko je taj koji će odrediti mjeru? Je li potrebno reducirati seksualni užitak mladih žena da bi se zaštitile one ili oni? Treba li mladu djevojčicu obrezati kako bi bila pogodna za brak sa mnogo starijim muškarcima da ne bi bila prijetnja njihovoj vremešnosti? Čiji se interesi tu štite i kome odgovara takva opsjednutost ženskim klitorisom i seksualnošću i danas kada muslimanski svijet grca u egzistencijalnim problemima? O svemu tome nitko ne pita žene! Žena je tako objekt, a ne subjekt svoje sudbine i kada se to uokviri religijskim argumentima i pravom na kulturne posebnosti onda je vrlo teško boriti se protiv toga. Stoga je važno stalno isticati kako o ženama i ženskoj seksualnosti raspravljaju i donose odluke muškarci – istaknula je dr. Zilka Spahić-Šiljak koja je dobar dio svoje znanstvene karijere posvetila pitanjima u kojima se isprepliću rod i religija.

Ona kaže da se seksualnost u islamu oduvijek smatrala velikim darom i blagoslovom, odnosno nikada nije bila grijeh niti posljedica praroditeljskog grijeha ili puka potreba za prokreacijom.

– U sufijskoj tradiciji se primjerice seksualni čin u braku razumijeva kao jedan od načina približavanja Bogu. Seks nije samo biološka funkcija i potreba ljudskog tijela, već ima i spiritualnu dimenziju, te je stoga važno da se seks i seksualnost ne degradiraju i postanu roba kojom se prometuje, ali se ne smije ni porobljavati ni iskorištavati. Stoga je teško pomiriti žensko obrezivanje kojim se kani reducirati ili u cjelosti eliminirati ženska potreba i pravo na seksualni užitak s temeljnim razumijevanjem seksualnosti u islamu. Žena ima jednako pravo na užitak i orgazam kao i muškarac, a moralne granice u svemu tome podjednako se odnose na oboje. Pored toga, žensko obrezivanje ne samo da svodi ženu na objekt, već utječe na njezino zdravlje i kvalitetu života jer veliki broj žena umire nakon takvih intervencija, a da ne spominjemo psihološke traume i strahove s kojima žive – kazala je naša sugovornica podcrtavši kako ova, kao i bilo koje druge prakse koje idu protiv fizičkog i psihičkog zdravlja i boljitka osobe i koje reduciraju ili uskraćuju pravo na seksualni užitak, ne mogu biti pravdane islamom.

– Poslanik Muhammed je jasno kazao da muškarac ne smije otići iz postelje ako i njegova žena nije zadovoljna, a žena bez dijela klitorisa ili cijelog kiltorisa i sa traumama od takvog zahvata teško da može misliti o bilo kakvom užitku, osim da bude objekt zadovoljavanja muškarca i da se preko njenog tijela i zdravlja čuvaju lokalni običaji. Ako jedan običaj nije striktno zabranjen u vrijeme Poslanika, ne znači da ga treba prakticirati danas i pravdati ga vjerom – zaključila je.

U svakom slučaju, tijela Europske unije prepoznala su ovaj problem te su pokrenule različite inicijative s ciljem njegova daljeg sprječavanja, poput donošenja Rezolucije Europskog parlamenta o dokidanju genitalnog sakaćenja žena. Također, Europski parlament je predložio Europskoj komisiji da 2016. godinu proglasi Europskom godinom ukidanja nasilja nad ženama i djevojčicama. Ipak, za neke ostaje otvoreno pitanje kako se zapravo nositi s pojavama koje su duboko ukorijenjene u pojedine kulture i čine dio nečijih identiteta, a da se te skupine ne osjete napadnutima ili obezvrijeđenima, no da se istovremeno zaštite ljudska prava. Dio političara zagovara snažniju asimilaciju imigranata, brisanje njihovih donesenih običaja koji nisu u skladu s kulturnim i pravnim naslijeđem EU-a te strože mjere kažnjavanja.

– Shirin Ebadi, dobitnica Nobelove nagrade iz Irana, kazala je da oni koji se pozivaju na kulturni relativizam traže izgovor za kršenje ljudskih prava i na taj način stavljaju masku kulture na lice onoga što rade. Za nju su ljudska prava univerzalna i ne pripadaju Zapadu ili Istoku, već svima i svoje utemeljenje imaju u svim religijama i civilizacijama. Žensko zdravlje i dignitet žene se dovode u pitanje sa ženskim obrezivanjem, a to se ne može pravdati nikakvim običajem i praksom – misli dr. Zilka Spahić-Šiljak.

Ona smatra da je važno u raspravi o ljudskim pravima manjina voditi računa o tome da se ne može prihvatiti asimilacija i potpuno utapanje u većinsku kulturu, već rješenje prije treba tražiti u snažnijoj integraciji muslimana ali i drugih kako bi se osjećali ravnopravnim građanima i građankama europskih zemalja, a ne da budu getoizirani u malim enklavama bez mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje.

– Integracija je dvosmjeran proces u kojem treba voditi konstruktivan dijalog sa manjinama, ali okvir u kojem se razgovara je okvir međunarodnih ljudskih prava koja garantiraju slobodu, jednakost i prava svakom ljudskom biću. U tome je Europska konvecija o ljudskim pravima vrlo jasna, jer u članku 3. kaže da nitko ne može biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Žensko obrezivanje je jedan od oblika fizičke i psihičke torture i unakaženja ženskog tijela stoga ne može biti opravdano bilo kakvim argumentima kulturnih relativista, a nema utemeljenje ni u religiji. Na koncu, riječ je o tijelu djevojčica koje nemaju pravo glasa, niti mogu odlučiti o tome. Ovo je svakako i pitanje zaštite dječijih prava – poručila je Zilka Spahić-Šiljak.

Napisao Siniša Jović
Tekst je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji

2 thoughts on “180 tisuća djevojčica u Europi u riziku je od genitalnog sakaćenja

  1. Pingback: Dvostruki standardi i sakaćenje ženskih spolnih organa | ravnopravnost

  2. HrvojeM

    Postoji jedan slon u sobi kojeg svi ignoriraju. Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF definiraju sakaćenje ženskih spolnih organa kao svaki čin koji uključuje djelomično ili potpuno uklanjanje vanjskog ženskog spolnog organa, ili drugo oštećenje ženskog spolnog organa iz ne-medicinskih razloga. Kazneni zakon u glavi desetoj, kaznena djela protiv života i tijela:

    Sakaćenje ženskih spolnih organa
    Članak 116.
    Tko ženskoj osobi potpuno ili djelomično ukloni ili trajno promijeni vanjski spolni organ, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

    Vodeći mediji, visoki predstavnici Europske unije, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i mnoge nevladine (pretežno javno financirane, feminističke) udruge osuđuju i upozoravaju na spolno sakaćenje žena kao kršenje ljudskih prava žena i oblik rodno utemeljenog nasilja. Međunarodni dan nulte tolerancije prema genitalnom sakaćenju žena se obilježava 6. veljače. Vladin Ured za ravnopravnost spolova upozorava da “genitalno sakaćenje žena/djevojčica podržava neravnopravan sustav vrijednosti za žene/djevojčice, koji kao takav prijeti razvoju društva u cjelini. Procjene pokazuju da je moguće da diljem svijeta postoji čak 125 milijuna žrtava ove prakse, a samo u Europskoj uniji oko 500,000. Genitalno sakaćenje ima duboke, doživotne posljedice za zdravlje i dobrobit žrtava, a također može dovesti i do smrti.”

    Pogledajmo međutim činjenicu da se prema Kaznenom zakonu izričito zabranjuje sakaćenje isključivo ženskih spolnih organa, i da su time, po očitovanju istog Ureda za ravnopravnost spolova, muškarci izravno diskriminirani. Obrezivanje muškaraca je nedvojbeno djelomično uklanjanje i trajna promjena vanjskog spolnog organa. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je oko 30% muškaraca, odnosno preko milijarde njih obrezano, i da su dvije trećine, odnosno oko 700 milijuna obrezanih muškaraca muslimani. Većina muškaraca u SAD-u, Australiji i Novom Zelandu su obrezani. U Europi se procjenjuje da je oko 10% muškaraca obrezano (~50 milijuna).

    Dakle, oko 9 puta više je muških žrtava genitalnog sakaćenja u svijetu, 100 puta više u Europi, ali nam Ured za ravnopravnost spolova, visoki predstavnici Europske unije, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i javno financirane udruge tvrde da genitalno sakaćenje žena podržava neravnopravan sustav vrijednosti za žene, da je žensko obrezivanje rodno utemeljeno nasilje, i da se temelji na očuvanju patrijarhata. Poslao sam 30. ožujka prijavu izravne diskriminacije Uredu za ravnopravnost spolova i Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova; Ured mi je odgovorio do kraja tjedna, ali od Pravobraniteljice nema odgovora već treći tjedan. Međutim, “s obzirom na brojke [sic] osakaćenih žena (preko 100 milijuna) u odnosu na muškarce, Pravobraniteljica smatra da je zakonodavac dobro prepoznao problem.” Čak i da je istina da je više osakaćenih žena od muškaraca, mislim da je takav argument apsurdan iz istog razloga kao i da Pravobraniteljica predlaže da se kažnjavaju samo ubojstva muškaraca s obzirom da su 80% žrtava ubojstva u svijetu muškarci, a samo 20% žene. Za kraj, većina obrezivanja se događa kada je dijete staro svega nekoliko dana, bez anestezije i protiv njegove volje, pa je pitanje i gdje je nestala ona “Moje tijelo, moj izbor”?

Comments are closed.