Giancarlo del Monaco & Lana Kos: Iako ljudi stalno imaju potrebu slušati o ljubavi, društvo ima problem povjerovati u našu ljubavnu priču

Split(date}-Opera Ernani HNK Split. Dirigent je Ivo Lipanovic, dok je redatelj scenograf i kostimograf Giancarlo del Monaco. Na fotografiji Lana Kos. Snimio:Matko Biljak

Lana Kos na sceni splitskog HNK; snimio Matko Biljak

Splitska operna publika s nestrpljenjem je dočekala Verdijevog “Ernanija”, novu premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu čiju režiju potpisuje jedan od ponajboljih opernih redatelja današnjice Giancarlo del Monaco, ujedno sin čuvenog tenora Maria del Monaca. U glavnoj ženskoj ulozi, pak, nastupa njegova životna partnerica Lana Kos u čiji smo se anđeoski sopran imali prilike zaljubiti prije nekoliko godina kad je pjevala u “La Traviati”. Večerašnja premijera bila je povod da se susretnemo s ovim simpatičnim i po mnogo čemu inspirativnim parom, koji je s nama podijelio detalje iz svog života.    

Lana, vas smo već imali priliku gledati kao Violetu u “La Traviati”, a sada tumačite još jedan tragičan Verdijev lik, Elviru. U britanskom “Guardianu” nedavno je izašao članak u kojem autorica tvrdi da je opera kao umjetnička forma po definiciji uvijek okrutna prema ženskim likovima te kako u nijednoj ne postoji kraj kakvog bi poželjela jedna feministkinja. Što mislite o tome?

Lana: Postoje sretni završetci u kojima su se glavni likovi vjenčali i živjeli sretno do kraja života, ali onda se ta djela nazivaju operete.

Giancarlo: A opet ima i jako mnogo tragičnih opera koje su toliko loše postavljene na scenu da se publika ipak smije na kraju.

Lana: U “Ernaniju” moj lik ima čak tri udvarača, a na koncu, zamislite, Elvira ne umire pa možemo zaključiti da je ovo umjereno tragična opera jer jedino ljubav njezinog života sebi oduzima život. Dobra stvar je da je Elvira osim u Ernanija zaljubljana i u redatelja opere pa na kraju opet imamo sretan kraj.

Likovi u umjetničkim djelima često moraju razriješiti određene prepreke koje su test  njihove ljubavi. U vašem slučaju, netko bi mogao pomisliti da je 40 godina razlike izazov, a opet, vi djelujete kao da godine uopće nisu važne.

Giancarlo: Ljude jako zanima što zajedno rade muškarac od 72 godine i žena kojoj je 31. E, pa ja vam mogu reći da se između nas itekako mnogo toga događa. Ima onih koji blebeću da je Lana sa mnom samo radi karijere, ali realnost je da se mi jako dobro zabavljamo, zajedno putujemo po čitavom svijetu i još k tome zarađujemo, sretni smo, imamo kuću u Švicarskoj, stan u Zagrebu, odsjedamo u najljepšim hotelima kamo god da odemo, radimo u prestižnim teatrima i sve to, naravno, neke ljude potpuno izluđuje. Tragedija današnjice je da su ljudi zbog krize siromašni i ne mogu podnijeti tuđi uspjeh. Kad su jednog umjetnika pitali kako se nositi s ljudskom ljubomorom, on je samo rekao: “Nastavite biti uspješni i oni koji su ljubomorni naposlijetku će umrijeti od ljubomore!”

 

Giancarlo del Monaco; Snimio: Matko Biljak

Giancarlo del Monaco; snimio Matko Biljak

Jeste li se, ipak, susreli s predrasudama zbog vaše ljubavi?

Giancarlo: S predrasudama?! Pa nisam ja crnac. (smijeh)

Lana: Za mene je na prvom mjestu moja obitelj. Giancarlo je, inače, prvi muškrac s kojim sam odlučila živjeti zajedno i mi smo jako sretni kao par. Znam da ljudi imaju predrasude i da svatko na ovome svijetu ima pravo na svoje mišljenje, ali ja ne živim s mišljenima drugih ljudi već s vlastitom srećom i zadovoljstvom. Mi, kao umjetnici, možda i nismo kao drugi “normalni” ljudi, živimo intezivno, putujemo s kontinenta na kontinet, selimo se iz kazališta u kazalište, i zbog toga mi je važno pored sebe imati muškarca koji će to razumjeti. K tome, Giancarlo je tip osobe pored koje je nezamislivo interesantno živjeti. S njim je uvijek vrlo uzbudljivo, toliko da gotovo nikad ne gledamo televiziju jer oko njega se uvijek nešto zanimljivo događa.

Giancarlo: Lana se umori mnogo prije nego ja jer očito posjedujem vrlo posebnu energiju. Neki ljudi možda ne mogu razumjeti, ali ja posjedujem energiju, maštu i mozak 40-godišnjaka.

Lana: Molim vas, napišite 12-godišnjaka.

Giancarlo: Živim zdravim životom i ne uzimam ikakve stimulanse. Nikada ih nisam ni uzmiao. A ljudi mi znaju prići i reći: “Joj, pa ti imaš takvu strašnu energiju, mora da uzimaš nešto.”

Lana: Zaista je teško i zamisliti da netko može biti 24 sata na dan toliko entuzijastičan i pun energije. Ja sam na kraju dana obično užasno iscrpljena, ali ne i Giancarlo. On će, na primjer, reći: “Ali još imamo toliko toga za napraviti. Moramo poslati mail ovome i onome… odgovoriti na onih 26 pitanja za intervju…”

Giancarlo: Prije nekoliko mjeseci liječnici su ustanovili da imam aneurizmu na srcu i podvrgnuli su me operaciji koja je trajala osam sati, pri čemu su mi morali u jednom trenutku i zaustaviti srce. Samo mjesec dana kasnije ja sam već radio u kazalištu, a većina ljudi bi na mom mjestu još ležala u krevetu i očekivala da ih mama drži za ruku. No, jednom kad staneš, ti si mrtav.

Giancarlo, odakle vam dolazi ta energija i entuzijazam?                      

Giancarlo: Najprije, mislim da je riječ o genetici. Moja majka je bila energetska bomba, moj otac je bio energetska bomba, oba moja djeda bila su takva. Onaj s očeve strane oženio se ponovno u 85. godini života! A osim genetike, tu je i bavljenje sportom. Moje tijelo neprestano žudi za aktivnostima i proizvodnjom adrenalina. Međutim, kad dođete u kazalište, ne samo splitsko, tako je, naime, i drugdje, možete vidjeti toliko pjevača s velikim stomacima koji nemaju nimalo energije i žele pauzu već nakon sat i 15 minuta. Nije mi jasno kako su se mogli iscrpiti za samo sat i 15 minuta kad se ja toliko ne umorim ni nakon tri sata bavljenja fizičkom aktivnošću. U očima im vidiš da sanjaju o pršutu i vinu. Za 95 posto ljudi posao je nužno zlo, rade da bi živjeli. Ja možda pripadam onom malom postotku koji posao doživljava kao hobi, a tada si spreman energiju iskoristiti na kreativan način jer ti tijelo kontinuirano proizvodi seratonin i pomlađuje te.

Lana, kako ste upoznali Giancarla?

Lana: Godine 2012.  trebala sam debitirati kao Micaele u Bizetovoj Carmen na festivalu Israeli Opera u Masadi, jedinom festivalu koji se održava u pustinji pod zvijezdama. Operom je ravnao ugledni dirigent Daniel Oren, a režirao ju je svjetki poznati Giancarlo del Monaco. No, i prije nego sam sjela u avion osjećala sam veliki strah pred njim jer su me kolege upozorili da je Del Monaco, ne samo jedno od najvećih imena opere, već i vrlo ekspolozivan čovjek. Ipak, kad sam došla, sve se radilo vrlo profesionalno. No, pred samu premijeru, Giancarlo mi je počeo potajno ulaziti u garderobu gdje mi je ružom za usta ostavljao poruke na zrcalu. Ja sam imala toliko strahopoštovanja prema njemu da sam mu govorila “vi” i kad je pao prvi poljubac. Kad mi je kazao: “Gospođice Kos, ja bih vas volio poljubiti”, odgovorila sam mu: “Pa zašto to onda ne napravite?”. Nakon toga, počela je romansa, ali morali smo se rastati jer sam imala sljedeći angažman u Veroni, a on je morao otputovati u Kinu. Nismo se vidjeli mjesec dana, ali Giancarlo mi je obećao da će me potražiti u Veroni. Sjećam se da sam tada pisala menadžeru i prijatelju Josipu Zeliću kojemu sam priznala: “Ne znam hoću li tog čovjeka više ikada vidjeti u životu, ali ja sam se totalno zaljubila!”. On je bio jako sretan zbog mene jer je znao da šest godina nakon rođenja djeteta nisam imala nikakvih romansi, sve je bio samo posao. Međutim, nakon mjesec dana maestro je doletio u Veronu. Skrivali smo se od svih, nismo htjeli da se zna za našu vezu dok ne budemo oboje sigurni da ćemo ostati zajedno. No, do te spoznaje je došlo vrlo brzo.

Lana Kos; snimio: Matko Biljak

Lana Kos; snimio Matko Biljak

Giancarlo, zbog veze s Lanom sada češće boravite u Hrvatskoj. Kakvi su vam dojmovi o našoj kulturnoj sceni?

Giancarlo: Ono što vidim je da je kazalište napušteno, a pjevači žive na crkavici. U Italiji se smatra da je život sa 700 ili 800 eura na mjesec egzistencija na granici siromaštva. Koliko čujem, nekim pjevačima u Hrvatskoj nikada se i ne isplate honorari. Na sreću, s nama nije takav slučaj. Ako nas netko ne želi platiti, mi spakiramo kufere i odemo. No, zato nam naša pozicija pruža priliku da progovorimo o ljudima kojima se nanosi nepravda.

Mislim da je Hrvatska jedna od najljepših zemalja u Europi, no mnogo toga duguje Rimljanima te venecijanskoj kulturi. U Italiji kultura ima svoje ime i prezime, za svaku se zgradu zna tko ju je izgradio. Ali ne i ovdje. Hrvatska ima odlične mogućnosti, ali ljudi kao da nisu svjesni toga. Tko ima otoke poput vaših? Nitko! Ali na njima se svejedno ne događa ništa! Nemate nikakve relevantne festivale. Ali zato imate zadimljenu kafansku kulturu. To je prava šteta! Pogledajte Dioklecijanovu palaču ili Arenu u Puli! Tamo biste mogli napraviti čuda, a ne pokoju operu! Pokoju operu imaju i u Keniji! Velika je razlika između imati pokoju operu i biti središte kulture, a vi imate takvu mogućnost! Novac dolazi kroz kulturu. Znate li koliko bi ljudi ovdje moglo dolaziti ne samo zbog kristalno čistog neba i mora i zbog toga što jedete pršut, nego i zbog kulture?! Ljudi ne dolaze u Italiju samo zbog dobrih špageta nego i zbog kazališta i festivala. To je šansa koju bi vaši političari danas trebali iskoristiti. To nije samo pitanje kulture nego i pitanje opstanka.

Čuo sam i da pripremate vjenčanje ovog ljeta?

Lana: Ja nisam čula ništa o tome (smijeh). Bojim se da trenutno nemamo vremena za planiranje vjenčanja. Ionako imam osjećaj kao da smo već četiri i pol godine u braku. Volimo se i to je najvažnije, a dobrim zabavamo stalno prisustvujemo.

Zbog prirode vaših poslova postoje razdoblja separacije. Kako se nosite s tim?

Lana: Obično se prva dva tjedna nosimo odlično, ali onda se počnemo svađati oko svega jer si međusobno jako nedostajemo. No, takve situacije imaju i svojih prednosti, nakon razdvojenosti jako žudiš da se ponovo sretneš s osobom koju voliš.

Giancarlo: Iako ljudi stalno imaju potrebu čitati ili slušati o ljubavi, mene najviše čudi zašto društvo ima problem povjerovati da postoji prava ljubavna priča između Lane i mene.

Lana: Ali nas ionako nije briga za to. Ima onih koji će misliti da sam sa starijim muškarcem samo zbog njegovog novca, ali ljudi ne znaju da je Giancarlo del Monaco zajedno sa mnom započeo skoro od nule, no danas smo usješni i sretni.

Lana kako je vaš sin Adam reagirao na Giancarla?

Lana: Jako dobro. S Giancarlom mu je zabavno i mnogo uči od njega. Adam je zapravo jedno vrlo privilegirano dijete, putuje po čitavom svijetu s nama. Kad smo ga poveli u Švicarsku radi mog nastupa na Avenches Opera Festivalu, poželio je FIFA loptu koja se mogla nabaviti samo u Bernu, udaljenom 80-ak kilometara od našeg mjesta boravka, a Giancarlo je samo sjeo u auto i rekao: “Idemo kupiti tu loptu!”

Što Adam sanja postati kad naraste?

Lana: Trenutno želi postati veliki tenor. Kad mu pustimo Pavarottija, del Monaca, Carusa ili nekog drugog pjevača odmah ih može prepoznati po glasu. Vrlo je talentiran, ali naš savjet mu je: “Pjevaj, ali neka ti to bude samo hobi jer dugoročno, nažalost, pred operom i nije neka velika budućnost.”

Giancarlo: Opera kakvu danas poznajemo mislim da neće postojati za 50 godina. Nema više publike kao što je bila nekad. Danas se plješće svakome bez obzira kako je otpjevao. U vrijeme mog oca strast u publici je bila ogromna. Sjećam se, u to vrijeme su čak i taksisti pričali o tome tko večeras nastupa u La Scali. Danas ne znaju ni imena pjevača. Opera je i previše skupa pa će kroz 100 godina postati slična muzeju. Da biste uživali u njoj, morat ćete sjesti u avion i otputovati u Pariz, London ili Milano. Zato i ja kažem Adamu: “Neka ti opera bude hobi, a postani inženjer. Ako jednog dana, pak, otkriješ da imaš glas kao Pavarotti onda se možeš pozdravit od inženjerstva i pjevati.”

Opera "Ernani"; snimio Matko Biljak

Opera “Ernani”; snimio Matko Biljak

Lana, što vas sve očekuje poslije Splita?

Lana: Nakon debija s Elvirom u Verdijevom “Ernaniju”, koja je definitivno jedna nova stepenica u mom repertoaru, idem u Madrid gdje ću u Kraljevskoj operi pjevati naslovnu ulogu u Verdijevoj “Luisi Miller”. Partneri će mi biti najveće zvijezde današnjice kao što su bariton Leo Nucci i Francesco Meli, koji je otvorio sezonu u La Scali. Nakon toga putujem na Sardiniju, a tamo ću u Teatru Cagliari pjevati Violetu u “La Traviati”, koju izvodim već 10 godina. Po prvi puta ću debitirati u Meksiku s tenorom Ramonom Vargasom u operi “Lucia di Lammermoor”. Nakon toga gostujem u Macau u operi Turandot s ulogom Liù. To je raspored do listopada, a u pregovorima smo i za dalje. Već se i 2017. lijepo počela puniti.  

Napisao: Siniša Jović
Razgovor je originalno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji